Da li ste nekada patili od bolesti koja se zove sphenopalatine ganglioneuralgia? Možda i jeste.
Posebno ako ste ljubitelj sladoleda i ako ne znate kako se pravilno jede ova ljetnja poslastica.
Kada brzo i u velikim zalogajima jedemo ili ližemo sladoled, dešava se da ubrzo osjetimo snažne glavobolje koje dovode do grčenja krvnih sudova. Njih pokreće hladnoća ledene poslastice. Posljedica je glavobolja koja podsjeća na ono što se obično naziva migrenom - grčenje krvnih sudova koje zaustavlja protok krvi.
Šta bi moglo da se učini kako bi se spriječila ova vrsta glavobolje? Nikakvog posebnog lijeka nema. Dovoljno je samo da sporije jedemo sladoled i koristimo jezik, dopuštajući da se sladoled na njemu otopi. Ukoliko je riječ o onome u kornetu ili na štapiću, da ga sporije ližemo. Ne grizemo, ne gutamo, ne nabacujemo na gornje nepce kao lopatom.
Savjetuje se da sladoled "skupljamo" lagano, vrhom jezika, ali ne koristeći gornju usnu, kako bi se izbjegla najbrža veza s mozgom. Oni koji pate od glavobolja uzrokovanih brzim lizanjem sladoleda kažu da ova boljka može da se "izijleči" tako što ćemo palcem snažno pritisnuti gornju usnu. Poslije jednog minuta bol će, navodno, uminuti.
Lako je davati savjete, ali je sladoledu teško odoljeti. Ne samo kada počnu vreli dani, i ne samo napolju. Na primjer, čak devetnaest odsto Amerikanaca tvrdi da sladoled, bez obzira na godišnje doba, jede isključivo - u krevetu. Tri odsto - u kadi, "Politikin Zabavnik".
Sladoled od vanile najomiljeniji je u SAD. Slijedi čokolada, a tek onda su na redu voćni sladoledi. Zanimljivo je da ga je prvi američki predsjednik Džordž Vašington (1732-1799) toliko volio da je jednog ljeta napravio ogroman račun samo za ono što je sam pojeo: 200 dolara! Da je znao kako će jednoga dana u Kanzasu zakonom biti zabranjeno da se na pitu od višanja stavlja kugla sladoleda, vjerovatno ne bio ostao ravnodušan. Srećom, taj zakon je ukinut.
A za sladolednu glavobolju mogli bismo da krivimo i rimskog cara Nerona (37–68) koji je naređivao da mu s vrhova planina donose led kako bi ga mešao sa sokom od cijeđenog voća. Izgleda da nigde nije sačuvan podatak koliko je ova strast prema hladnoj poslastici škodila Neronovom glasu.
Jer, kao što je poznato, careva najveća želja bila je da bude pjevač. Nešto kao današnji operski pjevači ili, čak, i rok zvijezde. Imajući u vidu da su carevi koncerti bili nepodnošljivi za slušaoce, sva je prilika da mu je sladoled ipak škodio. Posebno jer je bio poznat po proždrljivosti. Taj sigurno nije jeo polako!
Što se tiče Kineza koji su znali za sladoled mnogo prije nego što je venecijanski moreplovac Marko Polo zabasao u njihov krajeve u 13. vijeku, oni su svakako poznavali neki lijek protiv sladoledne glavobolje. Medicina je bila jedno od polja nauke kojim su neprikosnoveno vladali. Kao i gastronomija uostalom. A budući da su bili poznati i kao mislioci, možda su i znali da sladoled valja jesti polako?
Čini se da najveću krivicu za glavobolje od sladoleda snose Italijani, od 19. vijeka najpoznatiji po umijeću pravljenja sladoleda. Uostalom, u ovoj zemlji postoji i fakultet na kome se izučava pripremanje ledene poslastice najrazličitijih ukusa kojoj je vrlo teško odoljeti.
(MONDO)