U savremenom vaspitanju princip ljubavi je stavljen u prvi plan, a princip discipline je zanemaren. Kako to utiče na djecu?
Raspad tradicionalnih polnih uloga žene i muškarca bitno se odrazio na način na koji volimo, stupamo u ljubavne veze ili brak, zasnivamo porodicu. Promjene u ulogama žene i muškarca su se odrazile i na uloge majke i oca. U tradicionalnoj kulturi majka je zadužena za pružanje ljubavi, a otac za disciplinovanje djeteta. To je omogućavalo da djeca dobiju od roditelja ono što im je potrebno za ispravan razvoj u odrasle samostalne ljude: ljubav i disciplinu, piše "Politika".
Danas je sve više porodica u kojima se roditelji ne ponašaju kao mama i tata, već kao dvije mame: kao ženska mama i kao muška mama. I on i ona se trude da djetetu pruže što više ljubavi, što nekada dovodi do pravog takmičenja između njih. Dok je u savremenom vaspitanju princip ljubavi istaknut i stavljen u prvi plan, princip discipline, izraz očinskog i muškog je zanemaren.
Zašto je došlo do ove promjene, i kako na buduće generacije utiče to što dobijaju puno ljubavi i premalo discipline?
Saznanja koje nam je u proteklih stotinu godina počela donositi psihoanaliza, bitno su uticala na naše kolektivno svjesno i nesvjesno. Opšteprihvaćena je činjenica da se djeca koja od roditelja nisu dobila ljubav razvijaju u neurotične odrasle ličnosti. Ne želeći da prave tu grešku mnogi su povjerovali da bi suprotno roditeljsko ponašanje - stalno pokazivanje i dokazivanje ljubavi - bilo ključno za razvoj djeteta u samostalnu i mentalno zdravu odraslu osobu.
Usmjeravajući se na djetetov doživljaj voljenosti, roditelji su otkrili da svaki pokušaj disciplinovanja koji kod djeteta izaziva neprijatnost, ono doživljava kao znak nevoljenosti. Ne želeći da traumatizuju dijete, roditelji su prestali da čine tri stvari od kojih se sastoji disciplina: da odbijaju djetetove želje, da teraju dijete da radi korisne ali neprijatne stvari i da ga kažnjavaju kada zasluži. Tako se iz savremenog vaspitanja izgubio očinski princip, a tate su preuzele materinski princip.
Dalja sudbina velikog broja djece koja su odrasla kroz vaspitanje u okviru ovakve ideologije "srećnog djeteta" nam pokazuje da smo iz jedne greške otišli u suprotnu. Kao što ne valja način vaspitanja zasnovan na disciplini bez pokazivanja ljubavi, tako ne valja ni način vaspitanja u kome postoji pokazivanje ljubavi, ali bez discipline. Djeci jeste potrebna ljubav, ali isto tako i disciplina.
Danas je jasno da razmažena i prezaštićena djeca nisu dovoljno opremljena za samostalni život. Umjesto u djetetova osjećanja, roditelji treba da gledaju u svoj udaljeni cilj: osposobiti dijete za samostalni život u ljudskom društvu. Umjesto da ga stalno usrećuju, treba da mu pomognu da samo sebi nađe sreću u životu.
(MONDO)