Daleko na sjeveru Evrope, tamo gdje para iz zemlje izlazi kao dah bogova, u pukotinama stijena termalnih izovra - i dalje se pravi hljeb na isti način kao prije par vijekova.
Okruženi Atlantskim i Sjevernim ledenim okeanom, stanovnici Islanda su tokom vijekova bili suočeni sa surovim uslovima za život. Pusta i gola, na pojedinim dijelovima ispresecana tokovima lave i termalnim izvorima, zemlja je rađala samo malobrojne kulture. Jedna od njih je bila raž. Ljudi su zato maksimalno koristili ono što im je priroda dala.
Tako nastaje rúgbrauð, tradicionalni islandski raženi hljeb. Vijekovima pripreman u toplini termalnih izvora - pukotinama gdje je tlo vruće, a vazduh miriše na sumpor i morsku so.
Tradicija stara više od tri vijeka - simbol održivosti u modernim vremenima
U malom mestu Laugarvatn, u blizini termalnog izvora sa čije površine izbija para u hladnim jutarnjim satima, lokalci još uvijek zakopavaju kalupe hljeba u zemlju. Pokriju ih kamenjem i pijeskom, a priroda dalje radi svoje.
Satima kasnije, iz zemlje se vadi tamna, teška vekna - zbijena, vlažna i slatkasta, kao da je upila sve ukuse okolnog vulkanskog pejzaža.
Lokalci tvrde da njihov hljeb ima ukus Islanda. Rúgbrauð se pravi od ražanog brašna, mlijeka i melase, a zahvaljujući sporom pečenju - i do 24 sata u zemlji čija temperatura dostiže 100 °C - razvija se prirodna slatkoća i bez dodatog šećera. Nema koricu: zemlja je ta koja mu daje mekoću i boju tamnog ćilibara.
Nekada je to bio svakodnevni hljeb ribara i farmera. Danas se služi uz dimljenu ribu, maslac ili sir, u restoranima koji se ponose time što koriste "zelenu energiju" za kuvanje.
Ova tradicija postala je simbol islandske izdržljivosti i odnosa prema prirodi. Danas, dok svijet traži načine da kuva održivo i bez otpada, rúgbrauð se ponovo nalazi u središtu pažnje. Mladi kuvari na Islandu oživljavaju stare recepte, kombinuju ih sa modernim tehnikama i vraćaju ljudima osjećaj povezanosti sa zemljom.