Holanđanin pješači Evropom

Jeste li se ikada zapitali šta bi vam sve trebalo da obiđete Evropu?

Odgovor je – par patika, nešto odjeće, telefon i gitara!

Zvuči nevjerovatno, ali da je ipak moguće dokazuje primjer Vajnanda Buna, 36-godišnjeg Holanđanina kojeg smo sreli u Banjaluci na njegovom proputovanju od Lajdena u Holandiji do Istanbula u Turskoj.

Na ovo nevjerovatno putovanje krenuo je pješke 11. septembra 2010. godine, a završiće ga 21. septembra kada stigne u Istanbul na mirovnu konferenciju humanitarne organizacije "Masterpeace" čiji je član i koja se zalaže za igradnju mira i zajedništva.

Bun svaki dan u prosjeku prepješači 20-30 kilometara upoznajući nove predjele i nove ljude sa ciljem koji je sebi postavio prije gotovo tri godine.

"Ovim želim pokazati ljudima da bez obzira na nacionalnost, vjersku pripadnost, boju kože, socijalni ili ekonomski status mogu bilo gdje da pronađem pomoć i da mogu da pronađem ljude koji su voljni da mi pruže prenoćište", počeo je Bun svoju priču za MONDO.

Među neophodnim stvarima za put nabrojali smo i telefon, a to nije nimalo slučajno, objašnjava sam Bun.

"U jednom svom božićnom govoru naša kraljica je rekla da socijalne mreže otuđuju čovjeka, da se ljudi distanciraju od drugih, ali to nije istina. Ja želim da dokažem da društvene mreže zbližavaju ljude i da internet može pomoći ljudima i da ga ne trebamo posmatrati tako negativno", priča Bun.

Upravo preko društvenih mreža on pronalazi ljude spremne da mu pruže prenoćište, bilo da je riječ samo o dijelu dvorišta u kome će razapeti šator, ili čistom krevetu, pa čak i sobi u motelu ili hostelu.
Svoje impresije, razmišljanja i fotografije sa putovanja dijeli sa ljudima na Fejsbuk stranici Twalkwithme i istoimenog naloga na tviteru, a oni mu pružaju podršku, većinom moralnu ali i konkretnu, nudeći se da budu njegovi sljedeći domaćini.

Bilo je i slučajeva kada su mu pomogli i novčano i spasili neprilika poput gospođe koja je na njegov post „Ovo stvarno ne valja“ (this really sucks) u trenucima kada se u Italiji zatekao bez šatora, sa nedovoljno novca za hostel, u groznim vremenskim prilikama reagovala tako što mu je sljedeći dan poslala 300 evra.

"Bez ljudi koji su na internetu, ja ne bih ovo mogao da radim", kaže Bun, ali ne umanjuje ni pomoć ljudi koje sreće na svom putu.

"Kada sam postavio taj post bio sam u bezizlaznoj situaciji, grmilo je, kiša je padala, nisam imao gdje da prespavam jer su mi propali planovi za prenoćište u narednih par dana i rekao sam sebi, ako ću da spavam na kiši idem u kafe da popijem nešto žestoko i da se ugrijem. Ušao sam unutra i upoznao konobara koji je, kada sam mu objasnio ko sam i šta radim, odmah ponudio prenoćište i odveo me u stan kod svojih prijatelja", kaže Bun.

U protekle dve i po godine prepješačio je Holandiju, zatim Francusku od sjevera do krajnjeg juga, dio Portugala, prešao je cijelu Španiju, veliki dio Italije, Sloveniju, Hrvatsku i stigao do BiH a u svakoj od ovih zemalja pronalazio je ljude koji su bili spremni da mu pomognu što je upravo i cilj njegove "misije".

Novac za ovaj projekat dobija od donacija, ali kako kaže Bun, ne radi se o velikom iznosu i na raspolaganju ima oko 160 evra mjesečno, a klasični sponzor mu je samo kompanija čije patike nosi, koja mu šalje nove patike kada istroši stare.

Putovao je kroz velike gradove ali i najmanja sela i to, kako ističe, sa istim uživanjem.

"Jedina razlika je što u većim gradovima imam internet i lakše mi je preko društvenih mreža pronaći prenoćište, dok u nekim manjim mjestima nema interneta pa se snalazim".

Problema sa komunikacijom nije imao, jer kaže, ako ne zna jezik, koristi mimiku i to vrlo dobro funkcioniše bilo gdje. Ipak, tokom svog putovanja naučio je nekoliko novih jezika.

"Kada sam krenuo govorio sam holandski, engleski i njemački, a sada govorim i španski, italijanski i francuski. Moj stav je da možeš učiti čitav život, a ne samo kao dijete. Odrasli ljudi se boje, stid ih je pokušavati da govore neki jezik iz straha da će se obrukati. Kada dođem u neku novu zemlju prvih par dana čujem samo 'bla bla bla' ali poslije dve sedmice mogu da razlikujem šta je imenica, šta je glagol, a poslije 6-7 mjeseci taj jezik možeš da govoriš", priča Bun.

Rutu od Holandije do Turske koju je unaprijed isplanirao prelazi isključivo pješke i kaže ne vara.

"Nedavno sam stavio svoju sliku iz Banjaluke na kojoj se vidi da sjedim na autobusnom stajalištu i odmah su me pitali da li to koristim autobus (osmijeh). Idem samo pješke, a ako me neko pozove negdje gdje nisam planirao, mimo moje rute, uzimao sam prevoz i vraćao se na istu tačku odakle nastavljam pješke", objašnjava Bun.

Koliko će ostati u svakom gradu zavisi od ljudi koje upozna i ostalih okolnosti, a najviše je proveo u Lisabonu, čak četiri mjeseca, pa zatim se još jednom iz Rima vratio u glavni grad Portugala na dva mjeseca, da bi potom nastavio putovanje iz Rima.

"Lisabon je jedan od gradova za koje mogu da kažem da bih tu mogao živjeti. Osim njega, to su možda i Verona, u kojoj sam bio samo pola sata ali mi se čini da bih mogao ostati u njoj i Marsej. Njega obično ne vole jer je luka i pun je afričkih doseljenika, ali meni se jako svidio".

Naša stara narodna kaže „što južnije to tužnije“ ali prema Bunovim riječima što više ide na jug to su ljudi opušteniji i otvoreniji.

"U sjevernoj Evropi ljudi su zatvoreni. Oni se se rukovode principom da svakog dana moraju imati više, da moraju biti bolji, da mora da se vidi taj napredak dok je na jugu drugačije. Ja ne mogu govoriti o tome gdje su bolji ljudi, svi ljudi na koje sam nailazio i kod koji sam bio bili su gostoljubivi, ali mogu da kažem npr. da sam krećući se prema jugu lakše nalazio prenoćište".

Simpatični Holandanin prije nekoliko dana stigao je u Bosnu i Hercegovinu koja mu se odmah svidjela, iako prije ovog putovanja nije mnogo znao o njoj, osim da je tu bio rat, da se desio zločin u Srebrenici koji navodno nisu spriječili njegovi sunarodnici iz miovnih snaga UN i još ponešto.

"Bio sam u Sloveniji i bilo mi je zaista sjajno. Tamo su mi rekli u Bosni će ti biti još bolje, a ja sam pomislio kako je to moguće kad mi je ovdje bilo super. Međutim, kada sam došao u Bosnu vidio sam da su ljudi sjajni. Moj prvi susret sa Bosnom bio je kada sam prešao granicu između Hrvatske i BiH u Kostajnici i uputio se kroz sela. Došao sam u jedno selo u kojem je bilo svega šest kuća i prvo što sam vidio je ljude koji peku dve svinje. Kada sam prišao pitao sam mogu li da slikam ovo i samo što sam se okrenuo u rukama su mi se našli pivo, a potom i meso. Jedna žena govorila je engleski i rekla mi je da je riječ o rođendanskoj proslavi, i poslije su se redali pivo, meso, pivo, meso... (osmijeh) Kasnije su došla i djeca iz škole, a pošto uče engleski u školi, poredali su se ispred mene i pričao sam s njima. Pomislio sam ako će ovako biti svo vrijeme u Bosni biće mi super. Od tog dana ne skidam osmijeh sa lica, jer znam da čak i u situaciji nada ne znam gdje ću spavati, znam da mogu bilo kome da se obratim za pomoć ili prenoćište“, kaže Bun.

On ističe da ljudi danas imaju predrasude prostorima koji su daleko od njih jer im to serviraju mediji objavljivanjem samo najgorih vijesti

"To je glodalan problem. ljudi se osjećaju sigurno kod kuće, na poslu i možda još nekom mjestu na kojem provode vrijeme, a kada otvore novine čitaju vijesti o lošim dešavanjima ovdje ili ondje i onda misle tamo je loše i da je svijet van tog njihovog opasan. Kad sam krenuo pitali su me da li se bojim hoće li me negdje izbosti, hoće li mi se nešto desiti, ali mislim da ne trebamo tako razmišljati, to ne vodi ničemu. Svagdje ima dobrih ljudi koji ti žele dobro i koji žele da ti pomognu i to je ono što ja želim ovim da pokažem. Najneprijatniji trenutak koji mi se desio tokom ovog putovanja bio je susret sa dva psa u Francuskoj koja su režala na mene kad sam se približavao njihovoj farmi. Sa ljudima nisam imao nikakvih problema", kaže Bun.

Na put je ponio gitaru pa u slobodno vrijeme, dok se odmara, svira i piše pjesme o svom putovanju, a jednu od njih pod nazivom „Every hello is a goodbye to happen“ u međuvremenu je postavio na internet i možete ju pronaći na kanalu YoTube.

Mnogima će ova pjesma djelovati kao tužna, ali njen autor je vidi potpuno drugačije, kao i činjenicu da konstantno napušta ljude s kojima se zbližio.

"U početku bilo mi se jako teško rastati od ljudi koje sam upoznao, ali kasnije sam shvatio da to ne treba gledati tragično jer odlazak dalje znači i upoznavanje novih isto tako sjajnih ljudi", objašnjava Bun.

Po završetku svog putovanja planira da napiše knjigu, a dok se to ne desi sve zanimljivosti o njegovom pješačenju od Holandije do Turske možete pogledati i na njegovom sajtu www.twalkwithme.eu

Ili još bolje, ukoliko u vašem mjestu prepoznate ovog stranca sa kolicima i gitarom, ne libite se da ga pozovete u goste i popričate s njim, zadovoljstvo će biti obostrano.

(G.Arbutina – MONDO)