Haruki Murakami je svjetski priznati pisac, dobitnik brojnih nagrada i nekoliko puta je nominovan za Nobelovu nagradu. Međutim, mnogi ne znaju da je Murakami i strastveni trkač, koji još od 1983. godine trči po jedan maraton godišnje. Učestvovao je i na ultramaratonima, kao i na triatlonima.

Njegova knjiga "O čemu govorim kad govorim o trčanju" prvi put je prevedena na srpski i trebalo bi da je pročitaju svi. Zašto? Zato što ona, zapravo, nije namijenjena samo trkačima.

Murakami u ovom svom djelu iznosi svoje misli, dok se priprema za razne trke. Šta se to vas tiče ako ne volite da trčite?

"Ono što ove bilješke sadrže, ne bih nazvao filozofijom po sebi, ali to svakako jesu izvjesni životni principi. Oni možda nisu od velikog značaja, ali su u najmanju ruku veoma lične lekcije koje sam naučio vježbajući, uz patnju koja je bila pitanje izbora", piše Murakami u svojoj knjizi.

On već na početku svog djela govori da nikoga ne treba ubeđivati da trči jer to i nije sport za svakoga.

"Ako nekoga zanima trčanje, pustite ga, vjerovatno će nekada sam početi da trči, ali ako ga ne zanima, koliko god mu svesrdno preporučivali, od toga neće biti ništa. Maraton nije sport stvoren za sve. Kao što i biti pisac nije zanimanje za svakoga. Ja nisam postao pisac zato što mi je to neko savjetovao ili tražio od mene. Imao sam ideju i postao sam pisac. Isto tako, čovjek ne postaje trkač zato što mu to savjetuju. Čovjek jednostavno postane trkač".

Ako odlučite da pročitate ovu knjigu (a preporučujem vam da to uradite), saznaćete i kako ovaj čuveni pisac motiviše sebe kada nema volje za trčanjem - a inače trči po deset kilometara šest puta nedjeljno - koju muziku sluša, o čemu razmišlja.

MISLI...

"Po hladnom vremenu bar djelimično razmišljam o hladnoći. Kada je vruće, djelimično razmišljam o vrućini. Kada sam tužan, malo razmišljam o tugi. Kada sam srećan, o sreći. Kao što sam ranije pomenuo, nekada mi nasumice naiđu uspomene na događaje iz prošlosti. Ponekad (a to se stvarno rijetko dešava), padne mi na pamet i neka mala ideja za roman. U stvari, ne razmišljam ni o čemu važnom. (...) Ja samo trčim dok trčim. Po pravilu, trčim u praznini. Ili je obrnuto, možda trčim da steknem prazninu".

Murakami nam kroz svoju knjigu objašnjava da on ne trči zarad takmičenja - čak i ne voli naročito da se takmiči. Naprotiv, on sebi postavlja "male" ciljeve. Jedan od glavnih ciljeva mu je da nikada ne hoda ni djelić maratona, da bude bolji nego prošlog puta…

"Važnije je da li sam uspio da bar malo prevaziđem onog sebe od juče".

I upravo to je ono što bismo svi mogli da usvojimo, nevezano za to čime se u životu bavimo.

Čitajući "O čemu govorim kad govorim o trčanju", naučićete ponešto i iz njegovog odnosa prema pobjedama, naporima, ulaganju truda, nošenju sa lošim rezultatima…

Mi često kažemo "u zdravom tijelu, zdrav duh", a Murakami je to u svom djelu objasnio na malo drugačiji način, ali je poenta ista.

Naime, on smatra da je za profesiju pisca (a može se reći i za bilo koju drugu profesiju gdje je važan intelekt) veoma važno da bude u fizičkoj formi. Ako ne trenira, kaže ovaj Japanac, tijelo u nekom trenutku neće moći da pruži podršku imaginaciji koju je mozak u stanju da stvori, a onda više neće imati inspiraciju za pisanje.

To je, smatra on, razlog zašto nekim piscima u određenom periodu života jednostavno "presuši" inspiracija.