Grupa ljubitelja automobilizma iz Banjaluke zaputila se ove godine u francuski Le Man, kako bi uživali u "majci svih trka", legendarnoj "24 sata La Mana". Pročitajte kako im je bilo...
Za Mondo.ba pišu Bojan Jocić i Milan Jeremić
...........
Lisa Belgetti: When people risk their lives, shouldn't it be for something very important?
Michael Delaney: Well, it better be.
Lisa Belgetti: But what is so important about driving faster than anyone else?
Michael Delaney: Lotta people go through life doing things badly. Racing's important to men who do it well. When you're racing, it's life. Anything that happens before or after is just waiting.
Ovo je dijalog likova iz kultnog filma "Le Mans" (1971), gdje je glavnu ulogu tumačio slavni Steve McQueen (Michael Delaney). Zadnje dvije rečenice koje izgovara McQueen "When you're racing, it's life. Anything that happens before or after is just waiting" (Trkanje je život. Sve što se desi prije i poslije je samo čekanje), oslikava suštinu, odnosno strast prema auto moto sportu. Nekoliko ljubitelja i poznavalaca auto moto sporta iz Banjaluke je, vodeći se ljubavlju prema trkama koju je u jednoj rečenici opisao McQueen, odlučilo da prisustvuje "majci svih trka", legendarnoj trci "24 sata Le Mana".
Trkanje je život. Sve što se desi prije i poslije je samo čekanje...
Le Man (Le Mans) je grad na sjeverozapadu Francuske udaljen nekih 1.800 kilometara od Banjaluke. Znajući da ćemo provesti pet do sedam dana u kampu pored staze, pripreme su morale biti ozbiljne i detaljne. Šatori, priručni pribor, električni agregat i sl. ulaze u opremu koja se jednostavno mora ponijeti, a tu su i brojne sitnice koje u takvim prilikama mnogo znače. Takođe, put je dugačak i naporan te su rute i mjesta za odmor i posjete pažljivo isplanirani. Ukoliko se vozite bez odmora, što ne preporučujemo, od Banjaluke do Le Mana vam treba tačno 24 sata vožnje. Tada iz prve ruke možete vidjeti kakvim fizičkim naporima su izloženi učesnici slavne trke. Ruta koju smo izabrali za odlazak prolazi kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, preko Njemačke do cilja u Francuskoj.
Staza "24 sata Le Mana" poznata kao staza "de la Sarthe" nalazi se na južnim obodima grada Le Mana. Interesantna činjenica je da su kao dio staze iskorišteni dijelovi javnih saobraćajnica, tako da kada se ukomponuje sa "pravom" stazom daje fascinantno trkalište sa krugom od 13,6 kilometra. Za samu stazu je bitno naglasiti da je tokom sedam dana od momenta otvaranja kampova do kraja trke, posjeti preko 250.000 ljudi. Dakle, velika je gužva, tu su ljudi iz čitavog svijeta, prvenstveno Evrope. Zbog te gužve, nije zgoreg doći ranije, tako da smo odlučili upravo to, doći u utorak na dan otvaranja kampova, jer u takvoj situaciji možete sebi izabrati idealno mjesto za kampovanje i izvršiti pripreme da bi se već u srijedu moglo uživati u prvim treninzima na stazi. Već od četvrtka dolaze rijeke ljudi i vozila i tada je sve teže i komplikovanije. Druga dobra strana ovakvog pristupa je da se ima na raspolaganju više vremena za razgledanje poznate staze i njene okoline.
Kad smo već kod razgledanja, s obzirom da idemo na sjeverozapad Francuske neposredno nakon obilježavanja 75. godišnjice iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji, odlučili smo napraviti malo skretanje sa glavne rute i "skoknuti" do Normandije udaljene nekih 250 kilometara od našeg krajnjeg odredišta. Na samom putovanju prema Francuskoj zbog dužine i trajanja puta odlučili smo da napravimo pauzu negdje na sredini, u gradu Strazburu.
STRAZBUR
Do Strazbura nas vodi nešto više od 1.000 km putovanja preko Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemačke. Uz male usputne pauze, za otprilike deset sati putovanja stižemo u Strazbur. Strazbur je grad veoma bogate istorije za što je ponajviše "kriva" njegova pozicija na mapi. Naime, grad je smješten na francuskoj obali rijeke Rajne koja je ujedno i prirodna granica između dva velika, istorijski gledano, evropska rivala, Francuske i Njemačke. I upravo ta pozicija grada dovela je do toga da je pripradao čas Francuskoj, čas Njemačkoj. Ovo svojatanje grada ga je ujedno i obogatilo u smislu da je ostavilo traga na kulturi, arhitekturi i obrazovanju.
U Strazburu zaista ima šta da se vidi, te je za pravo razgledanje potrebna višednevna posjeta. Naša "ekspedicija" se, zbog ograničenog vremena, koncentrisala na posjetu užem starom gradskom jezgru, odnosno centru grada poznatom kao Grande fle ili u prevodu Veliko ostrvo. To staro gradsko jezgro u stvari leži na ostrvu ograničenom sa jedne strane rijekom, a sa druge kanalom izvedenim iz iste rijeke. Veliko ostrvo je tako 1988. godine klasifikovano kao mjesto svjetske baštine od strane UNESCO-a. To je prvi put u istoriji te organizacije da je čitav centar jednog grada klasifikovan kao mjesto svjetske baštine. Glavna atrakcija Velikog ostrva i starog dijela Strazbura je čuvena katedrala Cathedrale Notre-Dame de Strasbourg koja je jedna od najimpozantnijih primjera kasne gotičke arhitekture.
Njena izgradnja je završena 1439. godine i do 1874. godine bila je najviša građevina u svijetu, a danas spada među naviše crkve u svijetu. Sama građevina je impresivna kako spolja tako i iznutra. Bogato ukrašene fasade krase brojne figure i prikazi događaja, dok u unutrašnjosti možemo vidjeti fantastične vitraže uključujući i one koji prikazuju devetnaest kraljeva Svetog Rimskog Carstva, te kružni prozor prečnika 13 metara. Tu je i čuveni Astronomski sat visine 18 metara za koji kažu da je i danas u funkciji, te da je vrlo precizan.
U okolini katedrale miješaju se francuska i njemačka arhitektura dajući poseban šarm ovom zaista prelijepom gradu. Vrijedi pomenuti da je u blizini Place Gutenberg sa statuom-spomenikom jednom od najznačajnih stanovnika Strazbura, Johanu Gutenbergu, čovjeku koji je konstruisao štamparsku mašinu i time pokrenuo štamparsku revoluciju širom Evrope.
Na žalost, nedostatak vremena nas je ograničio u obilasku Strazbura i bilo je vrijeme da krenemo na sledeću tačku puta...
NORMANDIJA
Prema Normandiji i njenim čuvenim plažama krećemo iz Strazbura nešto prije podneva autoputem A4 koji nas vodi sjevernim dijelom Francuske prema Mecu, Remsu i Parizu. Usput se odlučujemo da svratimo i do Verduna, malog gradića sa velikom istorijom, jer se upravo tu odvijala najduža bitka u Prvom svjetskom ratu. Bitka je trajala preko 300 dana, a gubici na obe zaraćene strane su bili ogromni. U Verdunu se pored mnoštva spomenika nalazi i Svjetski centar za mir, slobode i ljudska prava. Ovaj Centar radi na istorijskim programima između Francuske i Njemačke, raznim izložbama o trima sukobima koje su vodile ove zemlje i o istoriji koja im je omogućila da se pomire i da budu "motor" novog evropskog društva.
Putujemo sa istoka na zapad preko čitave Francuske. Do Normandije smo morali ići autoputem, a osjetiti bilo koju zemlju, pa tako i Francusku, znači sići sa autoputa. Zato je izbor mjesta noćenja pao na malo selo na samom sjeverozapadu Francuske, Teurtheville-Bocage. I zaista se nismo razočarali, naprotiv. Vozeći se francuskim seoskim krajolikom, čovjek zaista osjeti svu ljepotu ove zemlje, prisjeti se i umjetnosti, opisa iz knjiga, serija i filmova. Ovo je zaista lijepa zemlja sa susretljivim i ljubaznim ljudima. Prenoćište nam je bila jedna mala kuća na sprat, uređena u stilu francuskih seoskih kućica iz prve polovine prošlog vijeka, dakle mnogo drveta, ukrasa i šarma.
Treba napomenuti da je, iako je gotovo sredina juna, u ovom dijelu Francuske bilo veoma hladno, noću oko sedam stepeni, što doprinosi čvrstom snu i dobrom odmoru nakon gotovo cjelodnevnog putovanja dužine od oko 840 kilometara. Jutro donosi doručak, domaće mlijeko sa obližnje farme i pokret.
Prvo odredište je plaža Utah, gdje je 6. juna 1944. godine izvršeno iskrcavanje američkih invazionih snaga u tadašnju okupiranu Francusku. Put do plaže Utah nas vodi kroz brojna francuska sela i mjestašca, koja ni malo ne zaostaju u količini šarma poput našeg prenoćišta. Na mnogobrojnim lijepim seoskim kućama još uvijek su istaknute američke, britanske, kanadske i francuske zastave jer je samo prije nekoliko dana obilježena 75. godišnjica savezničkog iskrcavanja u Normandiji.
Prva od tri stanice je Spomenik iskrcavanju Druge oklopne divizije. Pored spomenika tu je i mnoštvo očuvanih bunkera koji su nekad činili Atlanski zid, niz odbrambenih utvrđenja koja su gradili nacisti da bi odvratili saveznike od mogućeg iskrcavanja u kontinentalnoj Evropi. Ono što posebno oduševljava jeste sama plaža Utah, dugačka i široka pješčana obala koja je uporediva sa atraktivnim plažama toplih južnih mora. Na žalost kupanje je moguće ali samo kada je jako toplo, jer je Atlanski okean vrlo hladan, a uz to, bio je prisutan na momente neugodno hladan vjetar.
Sljedeća tačka posjete je Muzej iskrcavanja na Utah plaži, koji je udaljen nekoliko kilometara. Muzej je itekako vrijedan pomena i posjeduje bogatu kolekciju znamenja, oružja i opreme iz perioda Drugog svjetskog rata i vrlo vjerno dočarava događaje iz tog perioda. U posjedu muzeja je i originalni avion bombarder B26, samo jedan od šest sačuvanih u svijetu. Za ljubitelje istorije ovo je svakako mjesto koje treba posjetiti.
Treća tačka je Pointe Du Hoc, mjesto iskrcavanja američkih rendžera koji su uspjeli da osvoje ovu kotu uprkos nevjerovatno strmim i surovim obroncima ovog djela obale. Obzirom da je srijeda poslije podne, dan kada treba doći na stazu i postaviti opremu u kampu, krećemo iz dražesne Normandije ka krajnjem odredištu, stazi "de la Sarthe" i trci "24 sata Le Mana".
.......
LE MAN
Put od Normandije do grada Le Mana traje nekih tri sata vožnje, dijelom lokalnim putevima, a dijelom autoputem. U kamp pored staze dolazimo oko 19 sati. Srećom, u ovom dijelu Francuske smrkava se dosta kasnije nego kod nas u Banjaluci, dakle dnevnog svjetla ima sve do 23 sata. Kažemo srećom, jer nam je potrebno vremena za raspakivanje, dizanje šatora i postavljanje ostale opreme u kampu. Po dolasku nas je vrijeme poslužilo, jer u ovom području je česta kiša, koje ovaj put nije bilo. Naglasak u prethodnoj rečenici je na "po dolasku" jer nas je već sutradan dočekalo "Le Man vrijeme". Naime, svi smo zaključili da su ovo, uopšte uzev, bile najhladnije noći i dani koje smo u junu doživjeli. Rano ujutro temperatura je bila ispod deset stepeni. Kad smo već na temi vremena, vrijeme pored staze i uopšte u ovom dijelu Francuske je veoma promjenjivo, sa dosta vjetra i čestom kišom. U jednom danu se može iskusiti više godišnjih doba, a nama se dešavalo da u jednom danu imamo na sebi i ljetne bermude i zimsku jaknu. Dakle, ko posjećuje ovaj dio Francuske u junu, treba da se dobro pripremi.
Staza, automobili, mnoštvo gledalaca, grmljavina motora, treninzi, trka. Ovih nekoliko riječi predstavlja siže narednih pet dana provedenih pored i na stazi. Staza 24 sata Le Mana je, kao što je pomenuto, duga 13,6 kilometara što je po današnjim standardima auto moto sporta poprilična dužina. Poređenja radi, najduža staza u Formuli 1 je staza "Spa-Francorchamps" u Belgiji čiji je krug nešto preko sedam kilometara. Kada je 1923. godine vožena prva trka 24 sata Le Mana, krug tadašnje originalne staze bio je dug preko 17 kilometara, da bi različitim modifikacijama tokom godina došli na današnjih 13,6 kilometra. Staza je takođe vremenom doživljavala manje transformacije u konfiguraciji, prvenstveno iz sigurnosnih razloga, pogotovo nakon fatalnih nesreća 1955. godine te sa kraja osamdesetih, kada su automobili na pojedinim dijelovima staze dostizali brzine od preko 400 km/h. Naravno, bogata istorija staze ne bi postojala bez automobila. Na ovoj trci su prodefilovale gotovo sve poznate automobilske marke. Ova trka jednostavno donosi prestiž među proizvođačima automobila kao ni jedna druga. Porsche, Ferrari, Audi, Bugatti, Mercedes, Mazda, Toyota, Aston Martin, Jaguar, Peugeot, Ford, Alfa Romeo su samo neki od proizvođača koji su pobjeđivali u trci, a mnogobrojni drugi su učestvovali sa više ili manje uspjeha. Trka 24 sata konačni je test čovjeka i mašine i predstavlja najznačajniju sportsku manifestaciju iz polja auto moto sporta.
Rani dolazak na stazu u utorak (čak i ponedeljak) daje posjetiocu vremena da se upozna sa okolinom jer ima dosta toga za vidjeti i proučiti. Pored toga jedan od razloga ranijeg dolaska jeste da već od srijede počinju aktivnosti na samoj stazi. Dakle posjetioci već od srijede mogu da gledaju treninge posada u dnevnim i večernjim terminima. Takođe, mogu se posjetiti i pojedini dijelovi pokraj staze kao što je tzv. selo sa mnogobrojnim prodavnicama suvenira i kafe restoranima, posjeta boksovima, autogrami vozača i sl. Dakle u Le Manu aktivnosti počinju veoma rano. Mi smo iskoristili pogodnosti ranog dolaska te smo izvršili kratku posjetu samom gradu Le Manu. Grad sa svojih 150.000 stanovnika živi za trku. Za vrijeme nedelje pred trku održavaju se i brojne manifestacije u samom gradu poput parade vozača. Na svakom koraku vidimo prodavnice sa suvenirima povezanih sa auto moto sportom. Osim stvari koje podsjećaju na događanja na stazi, tu je i stariji dio grada koji ima onaj prepoznatljivi francuski štih sa mnoštvom bistroa. Treba reći i da je staza povezana sa gradom tramvajskom linijom, a posjetiocima svakako savjetujemo da prouče i prevoz koji je organizovan specijalno za trku, odnosno linije autobusa koje voze oko staze, jer je pješačenje zaista dugo i zna da bude naporno. Vrijeme prije same trke treba iskoristiti za posjetu Muzeju 24 sata koji se nalazi pored jednog od ulaza na stazu. Ljubitelji automobilizma uopšte biti će oduševljeni bogatim izborom automobilskih i trkačkih eksponata od dvadesetih godina prošlog vijeka do danas.
Nazad na stazu, treninzi počinju od srijede. Vidjeti automobile na stazi je za svakog istinskog ljubitelja auto moto sporta zaista fantastičan prizor bilo da je ovdje prvi put ili posjećuje trku ponovo. Sam zvuk, brzina i fascinantnost bolida će i ljudima koji ne prate trke ostati sigurno u sjećanju. Noćne vožnje su posebna priča. I sami treninzi su veoma upečatljivi, mnoštvo automobila sa blještavim svjetlima se sjure kao roj pčela na određen dio staze koji vidite. Grmljavima motora izazivaju vam skoro bol u ušima, a užareni kočioni diskovi u tamnoj noći upotpunjuju fascinantnu scenu koja vam se jednostavno urezuje u pamćenje do kraja života. Sama trka donosi identičan doživljaj koji je pojačan još bržom i agresivnijom vožnjom i većim brojem automobila na stazi. I naravno, trajanjem. Automobili kreću u subotu u 15.00 a staju u nedelju u 15.00. U tih 24 sata stane otprilike šesnaest trka Formule 1 ili šesnaest fudbalskih utakmica. Ovaj podatak djelimično dočarava čemu su izloženi vozači i mašine na "majci svih trka". Dvadeset i četiri časa bjesomučne jurnjave legendarnom stazom, dan i noć, po suncu ili kiši donosi sigurno uzbuđenje čak i onima koji nisu ljubitelji trkanja. Gledaoci strastveno pristupaju trci kao i sami vozači. Dvije stotine i pedeset hiljada gledalaca je tokom vikenda uživalo na svim dijelovima staze. Danju i noću smjenjuju se gledajući automobilski spektakl, a čest je prizor da gledaoci noće u vrećama za spavanje na samoj stazi da bi što manje propustili dešavanja na njoj. Ta noćna vožnja, odnosno noćno gledanje iste, svakom gledaocu najviše približava napore kojima su izloženi sami vozači čak i u idealnim vremenskim uslovima. Ako su gledaoci iznureni do mjere da spavaju na stazi, možemo zamisliti kako je vozačima u tmini noći pri brzinama većim od 300 km/h! Najteži period za vozače, mehaničare, timove, te gledaoce na stazi jeste period noći i svitanja, tada je umor najveći. Već sutradan, kada osvane jutro sve postaje ipak malo lakše, iako je ostalo još osam, devet sati do kraja trke! Nakon dvadesetčetverosatne jurnjave stazom trka se završava u 15.00 u nedelju. Svim vozačima koji su završili trku taj trenutak ostaje u pamćenju, jer ovo je ipak trka izdržljivosti mašine i čovjeka kao jedne kompaktne cjeline. Pobjedničkim vozačima donosi slavu i prestiž koja ih prati do kraja života.
U ovogodišnjoj trci učestvovalo je 61 vozilo i 183 vozača u četiri različite kategorije. Tokom godina kategorije su se mijenjale, te ih je trenutno četiri. Namjenski izrađeni Le Man Prototipi (LMP), s dvije klase, LMP1 i LMP2, koje se razlikuju po brzini, težini i snazi motora. Sljedeće dvije klase temelje se na serijskim GT automobilima, takođe podijeljeni brzinom, snagom i težinom na klase GTE-PRO and GTE-AM.
Ove godine pobjedu i slavu su odnijeli sledeći timovi i posade:
Toyota: Fernando Alonso, Sebastien Buemi i Kazuki Nakajima (LMP1 klasa)
Signatech Alpine Matmut: Nicolas Lapierre, Pierre Thiriet i Andre Negrao (LMP2 klasa)
AF Corse (Ferrari): James Calado, Alessandro Pier Guidi i Daniel Serra (GT Pro klasa)
Team Project 1 (Porsche): Jorg Bergmeister, Patrick Lindsey i Egidio Perfetti (GT Am klasa)
Kada sve sumiramo, odlazak na trku "24 sata Le Mana" bilo je jedno neprocjenjivo iskustvo. Za put od preko 4.200 kilometara u deset dana mora se napraviti vrhunska organizacija, isplanirati sve do detalja, pogotovo sve za višednevni boravak u kampu. Put je dugačak, naporan i zamoran, ali vrijedi svakog momenta. Jer, vidi se, čuje se, i osjeti se mnogo.
Za ovakav jedan uspješan poduhvat moramo se zahvaliti našim sponzorima, bez čije pomoći bismo teško bili u prilici da napišemo ovaj putopis. To su: Lutrija Republike Srpske, Banjalučka pivara, ARV centar Banjaluka, Auto centar Semanjić Cazin, Auto Start Plus Velika Kladuša, JB Germanoil Banjaluka, Autoservis Ilišević Podgradci, Autoservis ATplus Kostajnica i Multibrend autoservis Klindić.
Za kraj evo još par fotografija sa jezere Como koje smo posjetili u povratku za Banjaluku...
Pratite Mondo.ba i na Facebooku, Twitteru i Instagramu!