Poruke od 140 slovnih znakova kao novi žanr književnosti.
Ono što se u pravi mah činilo besmislenom idejom: da se emituju lične poruke od maksimalno 140 slovnih znakova, nedavno je obilježilo petu godišnjicu kao globalni komunikacioni fenomen. Tim povodom kompanija Twitter je iznijela nekoliko zanimljivih podataka, poput broja da je bilo neophodno da prođu tri godine, dva mjeseca i jedan dan da korisnici pošalju milijardu tweetova.
To se sada postiže - svake nedjelje. Rast popularnosti novog Internet servisa je zaista fenomenalan: prosječan broj poruka koje se emituju svakog dana u martu 2010. iznosio je 50 miliona, dok je u martu ove godine narastao na 140 miliona.
Trenutno se otvara u prosjeku 460.000 Twitter naloga dnevno, a za godinu dana broj korisnika je uvećan za 188 odsto.
Twitter je dakle stasao u novi medij i svojevrsnu socijalnu mrežu, veoma različitu doduše od Facebooka, ali na neki način i svestraniju, pretvorivši se u poseban kanal za širenje socijalnih informacija. U brzini širenja vijesti već uveliko nadmašuje klasične medije, poput novinskih agencija, radija i televizije (tweetovane informacije nisu posredovane, šire se retweetovanjem - prosljeđivanjem).
Pri tome, ova nova tehnologija nije "disruptivna" u smislu da unosi poremećaj u medijski eko-sistem. Ne ugrožava nijedan stari medij, bar ne direktno. Posredno, ovaj servis je zauzeo svoje mjesto u informacijskoj hijerarhiji i njegovi potencijali se tek upoznaju i umnožavaju, piše "Politika".
Nije, naravno, u tom pogledu iznenađenje i njegovo korišćenje kao umjetničke forme. Pošto su u pitanju riječi - reč je o književnosti.
Na prvi pogled, ideja da tekst od 140 slova može da bude literatura zvuči besmisleno, kao što je na početku to bila i sama zamisao tviter servisa. Ali kad se savlada prvi otpor i sagleda iz nešto drugačijeg ugla, i nije. Zar aforizam, kao kratka forma, nije postao već afirmisani žanr književne satire. A haiku poezija, sa svojom zadatom formom stiha, savršeno se uklapa u ograničenje od 140 slova (sa interpunkcijom i razmacima).
"Njujork tajms" je nedavno napravio sopstveni eksperiment - povodom Svjetskog dana poezije, 21. marta (ustanovljen odlukom Uneska 1999), a igrom slučaja ove godine to je bila i peta godišnjica od pokretanja Twittera - pozvao je četvoro savremenih pjesnika da napišu po jednu pjesmu u "tviter" formi od 140 slovnih znakova. Rezultat je, u najmanju ruku, zanimljiv. Kliknite OVDE i uvjerite se i sami.
Što se haikua tiče, ova popularna forma, koja ima mnogo sljedbenika, profesionalaca i amatera, sasvim je prigrlila novi medij i stvorila jedan cijeli novi pokret "tvaiku". Podrazumijeva se da je, pošto je japanskog porijekla, ovaj poetski žanr najautentičniji baš u Japanu, gdje mu slikovno pismo - svaki znak je slika sa značenjem koje može da nosi i više riječi - omogućava da ograničenje u broju slova mnogo bolje koristi.
Japanska literatura, i inače puna minimalizma, "tviteratizovana" je zato u mnogo većoj mjeri nego bilo koja druga. U jednoj ovdašnjoj analizi je pomenuto da je tamo u opticaju čak 30.000 tviter novela (emitovanih u nastavcima), a izdat je i jedan štampani zbornik ove literature.
U Americi, odakle potiču sve nove komunikacione tehnologije, "tviter književnost" je međutim tek u začetku. Ovo je dosad je u najvećoj mjeri bio kanal za izrugivanje stvarnosti, za satiru. Neki od vrhunaca dostignuti su prošle godine, tokom krize nastale kvarom naftne platforme kompanije "Britiš petroleum” u Meksičkom zalivu, kada su se u more izlile ogromne količine nafte, izazvavši veliku ekološku katastrofu.
Satirični Twitter nalog @BPGlobalPR, iza koga naravno nije stajala britanska multinacionalna kompanija, imao je deset puta više više sljedbenika od njenog @BP_America, koji je prenosio zvanične informacije. Alternativni je međutim bio mnogo ubojitiji.
"Dobra vijest: sirene su stvarne. Loša vijest: upravo su izumrle." Ovaj i slični tweetovi ("Stvorili smo nešto što će osjećati i djeca i vaše djece. Možete li vi nešto slično") opisivali su dimenzije katastrofe mnogo uvjerljivije nego stotine novinskih izvještaja emitovanih u to vrijeme svakodnevno.
Za Twitterovu formu se zagrijavaju i književnici sa velikim "K". Džon Vrej, koji se ovde svrstava među najtalentovanije američke autore ispod 35, već dvije godine tweetuje roman u kojem je glavni junak po imenu Građanin. "Ograničenja formata za mene nisu prepreka za književni kvalitet", izjavio je on "Njujork tajmsu". "Riječ je samo o drugačijoj formi, koja je još u svojim ranim danima, pa ljudi još nastoje da dokuče kako da je iskoriste, mimo izvještaja o tome šta su doručkovali." (Vrejov tviter-roman može da se prati na twitter. com/John_Wray).
Dosad je najviše publiciteta dobio jedan eksperiment iz 2009, u kojem je od studenata književnosti zatraženo da "tviterizuju" poznata djela klasične književnosti - da sadržaj i suštinu često veoma obimnih tomova sažmu u 140 znakova.
Rezultat je bio zanimljiv, duhovit i sasvim u "duhu vremena". Beketova crna drama "Čekajući Godoa" u tviter formi izgleda ovako: "Vladimir i Estragon stoje pored stabla i čekaju Godoa. Njihov status nije apdejtovan."
Klasik koji je bio kontroverzan u vrijeme kad se pojavio, Lorensov "Ljubavnik ledi Četerli", sveden je na "Žena iz više klase se spanđava sa lovočuvarem". Ili Džojsov "Uliks": "Čovjek se muva po Dablinu. Detaljno pratimo svaki minut njegovog dana. Vjerovatno previše tvituje"…
(MONDO)