Dok je bombardovanje trajalo – fudbal se u Srbiji ipak igrao. Ovo je priča o tom strašnom proljeću u Srbiji i "Ratnoj ligi", koju su mnogi zaboravili!
Na današnji dan prije 22 godine započeta je NATO agresija na SRJ, a dok su bombe padale u zemlji je mnogo toga stalo. Ipak, ne i fudbal, koji se igrao tokom rata, čak i kada je prvenstvo prekinuto.
Ovo je priča o zaboravljenim mečevima igranim pod vazdušnom opasnošću, humanitarnim turnirima, ratnoj ligi, bratskoj posjeti AEK-a i svemu što su fudbal, fudbaleri i fudbalski radnici radili za otadžbinu tokom napada na SR Jugoslaviju.
Asovi koji su tada igrali fudbal u SRJ sjetili su se tih teških dana u razgovoru za MONDO.
VEČITI BRANILI GAZELU, KEŽMAN OČEKIVAO ’41
Htjeli da gađaju Marakanu, Arkan postrojavao u Obiliću, na Čairu bježali od gelera! Asovi za MONDO o fudbalu pod bombama
Već smo pisali o derbiju kojim se sezona 1998/99 završila, a da to u tom trenutku niko nije znao. Za Crvenu zvezdu je igrao Dejan Savićević koji se vjerovatno vratio da u crveno-bijelom završi karijeru, pa su mnogi došli da na terenu vide jednog od najvećih majstora koga su srpski i jugoslovenski fudbal vidjeli.
Pred punim tribinama viđena je sjajna utakmica, bilo je 2:2, a pomalo je zaboravljeno da su kompletni timovi oba vječita nekoliko dana poslije meča odigranog 20. marta otišli da brane jedan od beogradskih mostova.
"Pamtim da smo i Zvezda i Partizan, svi igrači, izašli na "Gazelu" na protest, da zaštitimo taj most. Mnogo još poznatih sportista je izlazilo, bilo je to organizovano. Pokazivali smo neki naš protest NATO bombardovanju", ispričao je za MONDO nekadašnji napadač Crvene zvezde Dragan Mićić, a njegov suparnik u tom derbiju Đorđe Tomić je podsjetio da je to bio samo jedan od gestova.
"Ne samo da smo išli na most, nego smo išli i na kada god su nas zvali na turnire i druge manifestacije. Svuda smo išli, nije se pravio problem. Uvijek je bilo nekih manifestacija, pa nosimo 'target' majice i transparente. Vodilo se računa, da se ne lažemo", podsjetio je čuveni Partizanov as.
Derbi je završen neriješeno, a četiri dana kasnije bombe su počele da padaju. Danas znamo da je to prvenstvo prekinuto i da je Partizan sa dva boda više od Obilića osvojio titulu, ali dugo se čekalo na takvu odluku. Utakmice su odlagane, a kako kažu naši sagovornici – niko nije vjerovao da će sve to potrajati.
"Bombardovanje su još ranije najavljivali, pa mi nismo vjerovali. Nekoliko dana prije svega toga, već su bili neki nagovještaji da će se desiti bombardovanje. U suštini i dalje nismo vjerovali da je to moguće... Da ljudi - bombarduju... Nemoguće", ističe Đorđe Tomić.
Tih godina je Željko Ražnatović Arkan, figura sa velikim vezama u politici i državnom vrhu, žario i palio srpskim fudbalom vodeći Obilić. "Vitezovi" su osvojili titulu godinu prije toga, a sada su se borili sa Partizanom za još jedan pehar. Ipak, čak ni igrači Obilića nisu imali pojma o onome što se sprema.
"Ne, apsolutno nismo dobili nikakav nagovještaj, to je iznenadilo nas igrače. Niko u klubu, pa ni sam Arkan nije ni sanjao da će to da se desi. Kad su zasvirale sirene niko nije mogao da veruje šta se dešava", priča nam najveće pojačanje Obilića u posljednjem prelaznom roku pred NATO bombardovanje Saša Branežac.
Mladi Osiječanin koji je od prethodnog rata pobjegao u Smederevo i zapao za oko Arkanu kada je Obiliću u prvom dijelu sezone dao dva gola na Vračaru prvo se čuo sa svojim doskorašnjim saigračem iz Smedereva – Matejom Kežmanom.
"Mateja Kežman je šest mjeseci prije toga otišao u Partizan i sećam se da me je on zvao kada je sve počelo. Živjeli smo dosta blizu i maltene svaki dan smo se viđali. Obojica smo bili u šoku, šta ćemo, kako ćemo, zamišljali smo '41 i '45 da će bombe nasumično da se prosipaju po Beogradu. Hvala Bogu nije se baš tako desilo", priseća se Branežac.
PRIČALO SE – BOMBARDOVAĆE "MARAKANU"!
Odigran je 112. vječiti derbi, a tenzija u zemlji je i te kako bilo. U razgovoru sa nekadašnjim desnim bekom Radničkog iz Niša Predragom Stamenkovićem saznajemo da su Nišlije posljednje kolo igrale u Prištini i da nije bilo prijateljskog dočeka.
"Sezona se završila poslije šest kola (drugog dijela prvenstva prim. aut.). Mi smo krenuli protiv Partizana, 0:0 smo igrali, a oni su jurili titulu. Skinuli smo Partizanu dva boda, poslije smo igrali sa Prištinom 1:1 i onda je uslijedio prekid prvenstva. Bila je tenzija, bila je napeta situacija zbog same situacije na Kosovu, a nama je Priština bila direktan konkurent za opstanak."
U kupu se stiglo do polufinala u kome su igrali Partizan i Obilić sa jedne, a Vojvodina i Crvena zvezda sa druge strane, a bilo je najava da će bombe pasti i na najveći srpski stadion!
"Igrali smo kup protiv Vojvodine, isto je bilo pod dejstvom bombardovanja. Pamtim da smo trenirali na "Marakani", a da je vojska bila oko stadiona i da se pričalo da će bombardovati stadion. Pored toga, mi smo opet izlazili na taj teren i trenirali. Kad smo vidjeli da se ljudi ne šale i kad su gađali sve živo, onda ispadne kakvi smo mi to bili... A tad nismo razmišljali o tome. Razmišljali smo 'ma kakvi, neće oni bombardovati'", prisjeća se u razgovoru za MONDO tadašnji špic Zvezde Dragan Mićić.
Iako su redom odlagane prvenstvene utakmice, klubovi su željeli da ostanu u formi, jer se očekivalo da će se prvenstvo nastaviti. Ostalo je još deset kola, a ništa nije bilo riješeno. U vrhu su se Partizan i Obilić borili za titulu, a Spartak, Priština, Radnički Niš i Mogren su se borili za opstanak.
Krenule su čak prijateljske utakmice!
"Ideja je bila da se ponašamo normalno svi, da ne obraćamo pažnju i da ne pridajemo neki veliki značaj tom bombardovanju. Mi smo bili gore u Vojvodini pa smo išli da igramo sa Hajdukom iz Kule prijateljsku utakmicu, išli smo i u Apatin. Sve smo očekivali da će to da stane, da će da se nastavi prvenstvo", priča za naš portal tadašnji vezista Vojvodine Vladimir Mudrinić.
Zapamtili smo ga kao pravog "bombardera" koji je iz slobodnih udaraca cijepao mreže protivnika, a tih dana mu nije bilo svejedno. Bombe su padale, pa je i najkraće putovanje na gostovanje bilo rizično.
"Jako je to teško bilo, mi igramo igramo u Kuli, slušamo da se Novi Sad bombarduje, a treba da se vratimo kući. Sasvim normalno smo se ponašali, iako je strah bio prisutan kod svih. Da li će stvarno neka bomba da padne na teren? U najmanju ruku je bilo neprijatno", priseća se on.
Nekima, koji su jedan rat već prošli, bilo je posebno teško da prihvate da samo nekoliko godina kasnije stiže ista sudbina. Kasniji reprezentativac Jugoslavije, a tada mlada nada Vojvodine Boris Vasković, već je sve to prošao u Sarajevu početkom devedesetih.
Sada, krajem decenije nije vjerovao da će opet morati da proživljava istu stvar.
"Prvo moraš da se adaptiraš na normalan svijet kad izađeš iz rata i pobegneš od streljanja. Kad ti zapale kuću, pobiju ti najmilije, treba se vratiti u život, a kamoli u fudbal. Meni je trebalo samo malo vremena da dođem sebi, da udahnem vazduh. To je zadnja misao da će to stvarno da se desi, jer sam ja to već tako nešto prošao u Sarajevu", priča on za MONDO.
KRENULA JE RATNA LIGA!
Odigrano je nekoliko prijateljskih utakmica, Crvena zvezda je stigla i do Niša i usred rata igrala meč sa Radničkim pred 5.000 ljudi prema riječima našeg sagovornika, a tadašnjeg defanzivca Radničkog iz Niša Predraga Stamenkovića.
A onda je krenula ratna liga!
"Znam da smo mi normalno trenirali pod vazdušnom opasnošću i igrali smo tu neku ratnu ligu između klubova ovde u Nišu. Onda smo imali prijateljske utakmice pod znakom opasnosti, igrali smo protiv Zvezde, 5.000 ljudi je bilo", priča nam Stamenković.
Ratna liga je bila zamišljena kao način da klubovi ostanu u formi, ali i način da se situacija u zemlji predstavi što normalnijom. Po riječima Vladimira Mudrinića "iz vrha države je sugerisano da se ponašamo normalno, kao da se ništa ne dešava, iako su padale bombe".
Ratna liga je igrana regionalno, a fudbaleri Smedereva su imali priliku da igraju sa beogradskim klubovima. Na jednom od gostovanja doživjeli su priličnu neprijatnost.
"Igrali su klubovi iz Beograda i mi iz Smedereva igrali smo sa njima ratnu ligu. Imali smo tu nezgodnu situaciju protiv Partizana kada smo išli na utakmicu pa nam se upalio autobus na putu. Onda smo morali da čekamo drugi, a nije svejedno kad čuješ da gori Pančevo, Beograd...", priča nam ljubimac smederevskih "despota" Saša Kocić.
Ne samo da se fudbal igrao pod vazdušnom opasnošću u Srbiji već je na tribinama bilo i publike!
"Počinjali smo sa treninzima, pa smo prekidali i nakon nekoliko nedjelja je formirana liga da bi klubovi ostali u formi nadajući se da će se prvenstvo nastaviti. Svi su mislili da će to kratko da traje, međutim odužilo se. Ta ratna liga se igrala lokalno, igrali su beogradski klubovi OFK Beograd, Rad, Zemun, igrali smo mi, igrali su i Zvezda i Partizan. Fudbal nije stao u to vrijeme, to je bitno. Bilo je i publike, ali ne mnogo, narod je dolazio, ali u malom broju", priča nam Saša Branežac, tadašnja mlada nada Obilića, koji i danas žali za šansom da "vitezovi" i te sezone uzmu titulu.
"Meni ostaje lični žal jer sam ja bio prvi strijelac te ratne lige u jednom momentu. Ja sam polako ulazio u tim, a svi smo bili motivisani da stignemo ta dva boda", ispričao je on.
IZBJEGNUT MASAKR NA TRENINGU, ARKAN ODRŽAO GOVOR IGRAČIMA!
Fudbal se igrao, a da bi bilo mečeva igrači su morali da treniraju. A to uopšte nije bilo niti lako niti jednostavno dok se čuju sirene i dok puca vazdušni zid. Tada mlada generacija Radničkog iz Niša predvođena Ivanom Belim Krstićem, Petrom Đenićem i braćom Stamenković jedva je preživjela jedan trening.
Bio je 7. maj 1999. godine kada je neko odlučio da su legitimni vojni ciljevi Gradska bolnica i pijaca u Nišu. A park Čair i stadion istog imena su bukvalno preko puta bolnice.
"Mi smo u to vrijeme trenirali i jednom smo čak bili zasuti kasetnim bombama. To je jedna anegdota strašna, u toku noći su kasetne bombe bačene na gradsku bolnicu i pijacu u Nišu. Mi smo imali normalan redovan trening kao da je sve u redu pod vazdušnom opasnošću. Pomoćni teren i gradsku bolnicu razdvaja jedna ulica, gde smo mi vidjeli da leti avion, vidjeli da je bacio bombu, ali smo mislili da ona ide negde daleko. Taj bojler, kutija sa kasetnim bombama je na 100 metara od zemlje pukla i oni su tu bombu bacili na parking gradske bolnice, na 50-100 metara vazdušnom linijom. Kad je to počelo da puca mi smo na treningu svi poležali dole, čak je i pokojnog Pericu Adžića okrznuo po glavi jedan geler. Mogli smo da izginemo svi da je ta bomba malo skrenula gdje ne treba. Iza gola na ogradi na žici se zakačio jedan padobrančić sa bombom koji nije eksplodirao", priča nam Predrag Stamenković.
A tokom bombardovanja Niša nisu strepili samo fudbaleri, već i fudbalski rukovodioci. Alfa i omega smederevskog Sartida, kako želkezare tako i fudbalskog kluba, Duško Matković, ostao je bez ruke u bombardovanju Niša.
"Trenirali smo pod vazdušnom opasnošću i kada je gađano skladište Jugopetrola u Nišu. Čuli smo prasak, a tada je Matković ostao bez ruke, pošto je bio u pokseti na čelu neke delegacije političara", priča nam Stamenković.
ARKAN NIJE DAO DA BJEŽE!
Neki klubovi su tokom vazdušne opasnosti prekidali treninge, dok se u Obiliću to nije smjelo.
Željko Ražnatović Arkan nije želio da njegova "fudbalska vojska" beži pred bombama, navodi Saša Branežac.
"To je bilo u samom početku kada su sirene svirale i preko dana su s vremena na vrijeme odzvanjale detonacije i pucao je vazdušni zid. Jednom smo bili na treningu u centru Inge na Zvezdari, zasvirale su sirene, zvučni zid je pukao i čule su se detonacije. Ne neke koje su bile tako blizu, ali su bile osjetne. Nekako smo svi instinktivno ušli u autobus i vratili se na stadion. E, tu nas je sačekao Arkan...", počinje on priču.
"Održao nam je sastanak, da sad baš ne citiram kako nam se obratio... Suština je bila da treba da pokažemo da smo muškarci i da je naša ratna obaveza da treniramo i da to više ne smije da se desi. Rekao nam je da je on mnogo razočaran ako u njegovoj fudbalskoj vojsci, kako nas je tad nazivao, ima takve ljude koji će da se uplaše sa prvom detonacijom. On je stvarno bio čovjek velikog autoriteta i nije to bila kritika koja nije trebalo da se desi. To je bila baš dobra kritika, jer nam više nije padalo na pamet da to radimo, a i mislim da nam je umanjio strah bar za 50 odsto", iskren je Branežac.
BRATSKI AEK, TRIJAGONAL NA JNA I PUTEŠESTVIJE RADNIČKOG
Nije samo ratna liga igrana tokom bombardovanja, već i mnogi turniri, pa su tako Partizan, Milicionar i Vojvodina odigrali trijagonalni turnir na stadionu JNA. Vezista Voše Boris Vasković se sjeća da mu nije bilo svejedno na tim utakmicama.
"Sjećam se, mada kroz maglu. Mogu da uporedim sa koronom i današnjim vremenom, s tim što ti sada ne prijeti direktna opasnost iz vazduha. Tada si igrao fudbal i svaki trenutak si čekao kad će se alarm oglasiti da ideš u skrovište. Odigrali smo na neki način taj trijagonal, igralo se po 45 minuta. To je krajem marta, početak aprila bio, nije odmah na početku tog bombardovanja", prisjetio se on.
U Srbiju je tada došao i jedan strani klub. Grčki AEK je dogovorio prijateljski meč sa Partizanom i pojavio se na terenu, iako je agresija počela. Nekadašnji vezista Partizana Đorđe Tomić im to nije zaboravio.
"AEK je došao iz Soluna, utakmica je bila na stadionu u 2-3 sata, sunčano vreme je bilo. AEK je došao, a veče prije toga je bilo bombardovanje. Njima zahvalnost do neba i "respekt". Kakav potez, u tom trenutku... Svaki dan stižu vijesti iz Srbije oko bombardovanja, ali da oni dođu iz Grčke da odigraju utakmicu... Objektivno, malo bi to ljudi uradilo, ali i to su Grci, oni su pravoslavci i naši ljudi. Svaka čast", ispričao je on za MONDO.
Ipak, nijedan klub nije prošao ono što je prošao Radnički iz Niša. „Meraklije“ su usred vazdušne opasnosti otišle na Kipar, gdje su odigrali tri prijateljske utakmice!
"Dok je vazdušna opasnost bila klub je organizovao humanitarne akcije, išli smo na Kipar i u Sofiju gdje smo igrali prijateljsku utakmicu sa CSKA. Na Kipru u Limasolu odigrane su tri kontrolne utakmice i na tim utakmicama je prikupljeno 300.000 maraka i sav novac je uložen za kupovinu lekova. Radnički je lekove poklonio vojnoj i gradskoj bolnici", ispričao nam je Predrag Stamenković.
Velika pomoć prikupljena je i u Bugarskoj, gdje je Radnički otišao da igra sa CSKA iz Sofije.
"Kasnije smo igrali u Sofiji sa CSKA a humanitarna pomoć je bila u lekovima. Vojna bolnica u Sofiji je ustupila lijekove koje je Radnički donirao gradu", dodaje on i prisjeća se jednog stresnog momenata vezanog za put u Bugarsku.
Naš sagovornik, njegov brat blizanac Nenad i "novi Piksi" kako je prozvan kasnije tragično nastradali Ivan Beli Krstić nisu putovali na Kipar jer nisu imali pasoše. Pasoši su im "sređeni", a potom su odvojeno od ekipe krenuli u Bugarsku...
"Za vrijeme ratnog stanja ekipa je bez mene, mog brata i Belog otišla za Bugarsku. Nama preko svih mogućih veza stižu privremeni pasoši. Mi idemo tamo na dan utakmice običnim autobusima, lokalnim prevozom sa običnim ljudima. Putovali smo cijelim putem pod vazdušnom opasnošću. Pokojni Beli se mnogo plašio, ali dođemo mi do granice sa Bugarskom. Prođemo granicu, sjednemo u neki kafić da čekamo taksi da nas neko iz kluba pokupi, da nas vozi direktno na meč. U tom momentu Beli kaže: ’Ćuti, živi smo prešli granicu.’ Samo što je to rekao avioni su prošli i gađali repetitor koji je na samoj granici. Svi smo popadali tu sa stolica, poslije smo se šalili da nismo nastradali u Srbiji, a zamalo u Bugarskoj da poginemo", priča nam Stamenković.
DA SE NE ZABORAVI
Na današnji dan prije 22 godine bombe su počele da padaju na jednu zemlju. Dok su 78 dana bombarderi zasipali Srbiju, život nije stao. Mnogi su išli na posao, mnogi su i ratovali i stali na branik otadžbine.
Za sve to vrijeme – fudbal nije stao. Neki su igrali da zaborave na ono što nam se dešava, neki su igrali iz prkosa, a neki su pomogli zemlji skupljanjem donacija i podizanjem morala stanovništva.
Mnogi su u tim teškim danima proljeća 1999. godine izgubili svoje najbliže, a materijalna šteta nanesena bombardovanjem se mjeri milijardama dolara.
Da se ne zaboravi. Prije svega bombardovanje, ali i fudbal koji se igrao pod bombama.
(MONDO)