Nekadašnji fudbaler Crvene zvezde Milorad Ratković prisjetio se utakmice protiv Kola Kola i osvajanja titule svjetskog šampiona.
Na današnji dan prije 30 godina Crvena zvezda pokorila je planet osvojivši Interkontinetalni kup pobjedom protiv čileanskog Kola Kola u Tokiju.
Istorijskog uspjeha u razgovoru za "Glas Srpske" prisjetio se član Zvezdine ekipe iz Tokija, Milorad Ratković, koji je samo šest mjeseci ranije bio član banjalučkog Borca.
“Bila su to nimalo laka vremena za nas u tadašnjoj Jugoslaviji, ali se to u svlačionici Crvene zvezde nikada nije osjetilo. Jednostavno, smo svi na teren izlazili samo sa jednim ciljem, da se protivnik pobijedi i tako je bilo i tog 8. decembra 1991. godine u Tokiju”, rekao je ovaj Zeničanin koji je nakon Crvene zvezde nosio dres španske Selte, gdje danas radi kao skaut.
"Rat je već bjesnio u Hrvatskoj, sve je mirisalo na mnogo veće sukobe i u ostalim krajevima Jugoslavije, ali na nacionalnost niko na Marakani nije gledao. Pogotovo mi igrači među sobom. Uvijek je između nas vladalo zajedništvo i naš jedini cilj je bio uspjeh na terenu. Bili smo svjesni da država u kojoj smo rođeni i odrasli polako nestaje. Bilo je sve više nacionalizma i radikalizma, ali za to u svlačionici nismo uopšte marili. Otišli smo u Tokio sa namjerom da pobijedimo Kolo Kolo i u tome smo uspjeli", rekao je Ratković za “Glas Srpske”.
Utakmica između Crvene zvezde i Kola Kola odigrana je 8. decembra 1991. godine na Olimpijskom stadionu u Tokiju pred 60.000 ljudi.
"Bila je to stvarno grandiozna predstava u kojoj je ulog bio ogroman. Nasuprot sebe smo imali najbolju ekipu Južne Amerike koja je u finalu tada pobijedila Boku juniors, a u finalu tada moćnu paragvajsku ekipu, Olimpiju iz Asunsiona. Međutim, znali smo koliko vrijedimo i izašli smo na teren sa željom da i ovaj zadatak uspješno privedemo kraju".
Junak Crvene zvezde bio je tada najmlađi prvotimac crveno-bijelih Vladimir Jugović, koji je bio strijelac dva gola, a treći je dao Darko Pančev. Na ovoj utakmici Dejan Savićević je isključen krajem prvog poluvremena pa je Zvezda cijelo drugo poluvrijeme igrala sa igračem manje.
“Nije bilo nimalo lako, jer se rival pokazao kao jako kompaktna ekipa sa sjajnim pojedincima, ali se na kraju ispostavilo da smo mi ipak kompletniji tim. Velikom borbenošću, sjajnom igrom u odbrani uspjeli smo da u ranoj fazi utakmice povedemo poslije odlične dijagonale Dejana Savićevića iza leđa odbrane rivala. Donekle nas je poremetilo njegovo isključenje u 42. minutu. Jednostavno, nije više mogao da istrpi provokacije jednog igrača Kolo Kola koji je imao striktan zadatak da igra ‘flastera’ i bukvalno mu je bio stalno na leđima”, prisjetio se Ratković.
On je otkrio da je u svlačionici na poluvremenu dogovor sa trenerom Vladicom Popovićem bio da ništa neće poremetiti planove za osvajanje pehara.
“Ni u jednom trenutku to se nije osjetilo na terenu. Nismo sumnjali da ćemo dobro odigrati odbranu, bili smo dobro poziciono postavljeni i jednostavno smo vjerovali u pobjedu. Ginuli smo jedan za drugog na terenu i znali smo da će Čileanci, kako utakmica bude odmicala, biti sve nervozniji, što će nam omogućiti da igramo lakše iako smo brojčano oslabljeni. To se ubrzo isplatilo. Jugović je prozreo namjeru Duška Radinovića i poslije pokušaja Darka Pančeva našao se na pravom mjestu, što je rezultiralo drugim golom. Poslije toga njihov trener Mirko Jozić je bacio sve karte u napad, što nam je omogućilo da se uz sjajnu odbranu brzo transformišemo u fazi kontranapada i tako je došlo do trećeg gola. Akcija je krenula od mene, potom je Radinović uposlio Sinišu Mihajlovića, a ovaj Pančeva, koji je bio neumoljiv - vjerno je opisao svaki pogodak Ratković.
Na kraju utakmice počelo je veliko slavlje u Tokiju.
“Da smo svi još vjerovali u taj jugoslovenski faktor, najbolje govori činjenica da smo na terenu bili sa zastavom koja je imala petokraku. Moram odmah da kažem da je među gledaocima na stadionu bilo nekoliko hiljada navijača Crvene zvezde i to iz svih krajeva bivše države. Po povratku u Beograd naši navijači su nas dočekali već na aerodromu, a potom su kolone automobila išle za našim autobusom i bila je to scena koja se ne zaboravlja”, rekao je Ratković.
On ističe da bi tadašnja generacija Crvene zvezde, iako u njoj više nije bilo Roberta Prosinečkog, Refika Šabanadžovića, Slobodana Marovića, Stevana Stojanovića i Dragiše Binića, bez problema odbranila titulu prvaka Evrope.
“Prošli smo lako prva dva rivala, ali smo bili onemogućeni zbog sankcija prema Jugoslaviji da domaće utakmice igramo na Marakani. Rivale u grupnoj fazi smo dočekivali u Budimpešti, Segedinu i Sofiji. Ubijeđen sam da bismo dobili taj odlučujući meč protiv Sampdorije, koji smo igrali u Bugarskoj, na Marakani posmatralo 100.000 ljudi. Međutim, ovako smo izgubili od Italijana sa 1:3 iako smo poveli. Tada je Sampdorija predvođena Vujadinom Boškovom sa klupe imala strašnu ekipu u kojoj su najveće zvijezde bili Roberto Manćini, Đanluka Paljuka, Srećko Katanec. Međutim, sve je to sada istorija, koja se ne može vratiti”, zaključio je Ratković.