Ko su bili najbolji i najgori akteri Srbije u Njemačkoj? Nije billo prevelike dileme, možda tek oko jednog imena... /Od reportera MONDA Milutina Vujičića sa EURO2024./
Fudbalska reprezentacija Srbije se ponovo vraća kući poslije grupne faze. Bilo je tako u Rusiji, pa Kataru, sada i u Njemačkoj, gdje samo dva osvojena boda protiv Danske i Slovenije nisu bila dovoljna da "orlovi" nastave takmičenje. Srpski selektor kaže da ako ništa "makar nisu bili vreća za udaranje", igrači uglavnom ocjenjuju da Srbija nije ni zaslužila više, a kada se na kraju skroz podvuče crta - sve tri reprezentacije u grupi bile su bolje od Srbije.
O razlozima neuspjeha, moglo bi da se priča do sutra. Utisak je da prije svega utakmice nisu bile pripremljene na dobar način, da su pojedini fudbaleri zakazali, da je sve narušio i odnos Tadića i Piksija... Prije svega ofanzivni dio srpskog tima odigrao je ispod svakog nivoa, dok je defanziva bila gotovo bez greške. Ali, to nije bilo dovoljno jer se fudbal igra zbog golova.
U analizi pojedinaca koji su najviše podbacili najpoštenije je da na prvo mgesto stavimo selektora Dragana Stojkovića Piksija koji je već drugi turnir zaredom i najveće razočaranje tima. Počevši od spiska, na kome je bilo mnogo iznenađenja (Spajić i Stojić) i na kome nije bilo pravih bekova, preko diskutabilnih taktičkih rješenja i odluka koje su bez sumnje uticale u najvećoj mjeri da se srpski igrači već pakuju kući.
Igrala je Srbija bez Dušana Tadića, pa sa dvojicom, čak i trojicom napadača, često bez ikakve ideje šta da radi s loptom. Koliko je u nekim prethodnim utakmicama nedostajao balans - zbog previše ofanzivnih igrača na terenu - sada se najčešće ipak dešavalo da ima previše defanzivnih. Selektor je često izmjenama znao da promijeni tempo, da pogodi ko bi mogao da bude pravo rješenje, ali isto tako to govori da ni u jednoj od tri utakmice nije "ubo" startnih 11. To se pijre svega odnosi na drugi meč na turniru protiv Slovenije, kada je u pokušaju da "zadovolji naciju", poslao Tadića, Mitrovića i Vlahovića na teren, pritom ih tjerajući da igraju van svoje pozicije.
Svojeglavost selektora Stojkovića koštala je Srbiju boljeg rezultata u Njemačkoj, gde sada pak ne može da se uhvati, kao u Kataru, za povrede kao alibi. Jednostavno, fudbaleri Srbije nisu bili dovoljno dobri timski, što je apsolutno na selektoru koji mora da snosi, po komandnoj dužnosti, najveću odgovornost za to kako su igrači izgledali na turniru.
Pronaći još dva najgora pojedinca među fudbalerima, nije lako pošto je kandidata mnogo. Ali, vodeći se prije svega minutažom, očekivanjima i sabiranjem svih grešaka koje su napravili protiv Engleske, Slovenije i Danske, najslabiji individualno bili su još Aleksandar Mitrović i Sergej Milinković-Savić. Nažalost, Mitrović nije uspio da postigne gol iako je od svih srpskih fudbalera ušao u najviše prilika, ali je tokom čitavog turnira djelovao nervozno i nedovoljno spremno. Prema njegovim riječima to nema veze sa saudijskim fudbalom, nego do nedovoljne konkretnosti u napadu.
Između redova, Mitrović je skrenuo pažnju i da uglavnom nije bio sa Tadićem zajedno na terenu, pa je tako morao da poput "sidraša" ulazi u duele sa brojnijim protivničkim štoperima. Kada je bio na terenu sa Vlahovićem i(li) Jovićem, tek je tu nastajala zbrka jer su se sudarali po terenu i bili uvijek tamo gdje ne treba. Tako je uglavnom bio na 45 metara od gola gdje nije koristan...
Najbolji i najgori u timu Srbije u Njemačkoj: Piksi iznevjerio naciju, "Saudijci" zakazali, a trojka iznenadila!
Što se tiče Milinković-Savića, iza njega je jeziv turnir. Iako je protiv Engleske odigrao solidno, uz standardne oscilacije, pamtiće se da je mogao i bolje da reaguje kod gola Džuda Belingema. Nije odgovornost potpuno na njemu, jer su takođe zakazali Kostić i Veljković, međutim ta akcija je pokazala Slovencima gdje je slaba tačka. Čim je ušao u igru protiv njih, vezao je više skupih grešaka, pa je Karničnik postigao gol baš zbog njegove indolentnosti. Zbog toga je i protiv Danske ostao na klupi, uz beskrvni šut u posljednjim trenucima utakmice.
Kada su u pitanju najbolji pojedinci Srbije, tu nije bilo prevelike dileme. Prije svega golman Predrag Rajković je bio najbolji igrač, kao što je to Vanja Milinković-Savić bio u Kataru. Primio je dva gola, ali je spasao Srbiju više puta, pokazavši da je zaista u sjajnoj formi i da je sazrio kao igrač. U njegovoj igri nije bilo nedostataka, čak je i učestvovao u pasu, dok je kako se turnir sve više približavao kraju - bio bolji i na visokim loptama.
Od trojke koja je igrala ispred njega, trebalo je da izaberemo još dva kandidata i prednost su umjesto Miloša Veljkovića ipak dobili njegovi saigrači Strahinja Pavlović i Nikola Milenković. Upravo je "Bleki" bio otkrovenje kao centralni štoper, jer je sve do sada na mjestu desnog igrao vrlo tanko, počevši od Katara gdje je mnogo puta ispao u pravljenju ofsajd zamki. Ovako je imao zadatak da se ozbiljno rve sa protivničkim napadačima i to mu je išlo za rukom. Tako je zaustavio Kejna, pa Šeška i Hejlunda, zaigravši vjerovatno svoje najbolje partije u karijeri.
Pavlović je takođe defanzivno bio veoma dobar, ali njegov najveći plus je energija s kojom igra i zbog koje je mnogo puta "dizao" tim kada je padao. Nosio je loptu naprijed, bolje nego što su to činili vezni fudbaleri, dok je istovremeno naučio na svim prethodnim greškama i počeo je da igra sa samopouzdanjem igrača svjetske klase. Nažalost, Srbija to nije uspjela da iskoristi na pravi način. Kao i mnogo puta do sada...
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!