Fudbalski savez Srbije se biranim riječima i Dušanovim intervjuom oprostio od legende.
"Rekordi su tu da bi se rušili. Ali rekorde ne može svako da sruši. Samo odabrani", poruka je Fudbalskog saveza Srbije na početku oproštajnog teksta posvećenog Dušanu Tadiću, kapitenu "orlova". Čitavog dana Savez je posvetio niz objava i tekstova doskorašnjem vođi reprezentacije i dobio je adekvatan, kapitenski dostojan ispraćaj od "Kuće fudbala" u kojoj će uvijek biti legenda.
Na dan kada se Dušan Tadić oprostio od reprezentacije, Savez je podsjetio javnost na to da je kapiten na utakmici sa Kiprom, koja je odigrana 25. marta ove godine u Larnaki, 106. put u karijeri obukao dres sa državnim grbom, nadmašio Branislava Ivanovića i ušao u istoriju kao fudbaler sa najviše nastupa za reprezentaciju Srbije.
"Osjećaj je zaista lijep. Beskrajno hvala svim ljudima iz reprezentacije i Fudbalskog saveza Srbije koji su se potrudili da mi utakmica u Larnaki ostane u najljepšoj uspomeni. Šteta što rekord nije obilježen golom, a imao sam odličnu šansu u drugom poluvremenu. Kiparski igrač je udario u moju nogu, nije imao namjeru da ide na loptu, ne znam zašto sudija nije svirao penal. Nema veze, bitno je da smo pobijedili.“ – rekao je Tadić neposredno poslije meča protiv Kipra, reprezentacije kojoj je najviše puta u karijeri tresao mrežu (3). Dva puta u Nikoziji 2013. godine u pobjedi od 3:1 i jednom u Užicu kada je pored gola upisao i fenomenalnu asistenciju Mitroviću za pobjedu od 2:0.
Debitovao je 14. decembra 2008. godine na prijateljskoj utakmici u Antaliji protiv Poljske, a posljednji 111. nastup zabilježio na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj protiv Danske. "Godine prolaze, ali se neke utakmice ne zaboravljaju. Recimo, ta prva protiv Poljske. Radomir Antić je pružio šansu igračima iz domaće lige među kojima smo bili Đurić, Aleksić, Vulićević i ja iz Vojvodine. Lijepo iskustvo. Ćurčić je sjedio na klupi, ali je Antić držao sastanke. Ne sjećam se njegovih riječi, znam samo da smo se pretvorili u uvo i slušali sa velikim zadovoljstvom čoveka koji je vodio tri najslavnija španska kluba. Odigrao sam solidno jedno poluvrijeme i onda prepustio mjesto na terenu Darku Lazoviću."
Dušan Tadić - od "mister" Antića, do legende srpskog fudbala: Ovako je rekoder reprezentacije pisao istoriju
Meč broj 25 bio je u Sao Paolu protiv Brazila 2014. godine. "Dobili smo priliku da protiv domaćina osjetimo atmosferu Svjetskog prvenstva. Oni su bili u grupi sa Hrvatskom i poslužili smo im kao posljednji test, šest dana prije starta šampionata. Pobijedili su sa 1:0 golom Freda, ali smo ostavili odličan utisak i mediji u Brazilu su pisali o panici u redovima svoje reprezentacije i formi koja ne obećava pred okršaje na Mundijalu. Ispostavilo se da su bili u pravu, jer im je Njemačka nanela jedan od najtežih poraza u istoriji i srušila im snove o osvajanju trofeja na domaćem terenu."
Meč broj 50 u Torinu protiv Maroka. "Opet predigra Svjetskog prvenstva, ali smo ovoga puta mi provjeravali formu za nastup na velikom takmičenju. U sjećanju mi je ostala vrhunska pasta koju smo jeli u hotelu za ručak. Smazao sam dva tanjira kao od šale, nikada prije i poslije toga nisam probao ukusniji italijanski specijalitet. Utakmica je bila zanimljiva, oni su pružili bolju partiju i zasluženo pobijedili sa 2:1. Upisao sam se u strijelce zajedno sa svojim saigračem iz Ajaksa Hakimom Ziječom."
Meč broj 75 ima posebnu draž jer je značio početak trijumfalnog puta ka smotri svjetskog fudbala u Kataru. "Portugal je u tom trenutku bio aktuelni evropski prvak i osvajač Lige nacija. Ušli smo u meč sa previše respekta i loše odigrali prvo poluvrijeme. Oni su poveli sa 2:0 i mnogi su očekivali debakl Srbije u nastavku susreta. Zbili smo redove, zaigrali kao preporođeni i pokidali drugo poluvrijeme. Drugi gol je pao poslije akcije iz udžbenika, možda i najljepše u mojoj reprezentativnoj karijeri. Tako uvijek treba da igramo. Jednostavno, brzo i sve iz prve. Fudbal je u suštini jednostavna igra. Odigraš, nastaviš da trčiš, ponudiš se, pas u dubinu i gol. Nema tu puno filozofije. Remi sa Portugalom je bio početak jedne prelijepe priče koja se završila veličanstevnim epilogom u Lisabonu."
Jubilarna stotka ovjerena je u Kaunasu protiv Litvanije. "Naše redovne mušterije u kvalifikacijama za velika takmičenja. Nisu uopšte naivna ekipa, mnogima su otimali bodove. Mađari su ih oba puta dobili golovima u posljednjim sekundama meča. Presudio je naš pristup utakmici, maksimalno ozbiljno i motivisano od prvog sudijskog zvižduka. Znali smo da svaki kiks može da nas udalji od Njemačke. Otvorili smo utakmicu brzim golovima i poslije je svi bilo rutina. Mitar je het-trikom već na poluvremenu upisao tri boda na konto Srbije."
Ređaju se fotografije i bude najljepše uspomene. Prvi put s kapitenskom trakom u Podgorici protiv Crne Gore. Prva utakmica sa Banetom Ivanovićem zajedno u timu protiv Jermenije u Jerevanu. "Nisam se dugo čuo sa Banetom, posljednji put prije nekoliko mjeseci telefonom. Izuzetan momak koji je mnogo dobrih stvari uradio za reprezentaciju. Klupska karijera za svako poštovanje. Bilo mi je krivo kada se povukao jer je iskustvo igrača njegovog kalibra od neprocjenjivog značaja za svaku ekipu. Ima jedna lijepa fotografija iz Moldavije kada sam mu namjestio gol u pobjedi od 3:0. Bane je imao nevjerovatan skok, dovoljno je da nabaciš loptu u protivnički šesnaesterac i to je siguran gol. Svi su se čudili koliko čovjek može da skoči. Možda i više od Mitra, ali Mitar sa druge strane ima odličan tajming i umije da osjeti gdje će lopta da padne."
Prvi gol u reprezentativnom dresu protiv Velsa. Gdje drugo nego u Novom Sadu. Ipak, jedna druga utakmica sa Velšanima zaslužuje posebno mjesto u spomenaru Dušana Tadića. "Svima su u sjećanju scene iz Kardifa kada tokom cijele utakmice nisam mogao da zaustavim krvarenje iz nosa. Duel sa Tejlorom je bio u žaru borbe, ali nije bilo logike da u toj situaciji tako ide na loptu. Doktoru Mladenoviću sam rekao da mi namjesti nos, nije bilo sile koja može da me natjera da izađem iz igre. Imao sam želju da uništim Tejlora. Jedva sam čekao revanš da mu se osvetim na fudbalski način. Da ga driblam, vrtim, vozam, udaram, nosim na leđima. Sportski da ga ‘istučem’, bukvalno da se osjeća loše. Nažalost, nije došao u Beograd. Mnogo sam se razočarao kada sam vidio da nije na spisku. Igrao je u Aston Vili, ali se ni u Engleskoj nikada više nismo sreli. Doktor u Sautemptonu je bio u čudu, nije mogao da vjeruje koliko sam krvi izgubio za 15 dana. Jedva sam stajao na nogama od malaksalosti."
Još jedna lijepa fotka, proslava plasmana na Evropsko prvenstvo i pobjednički ples sa saigračima u Leskovcu. "To je došlo spontano. Nešto su me Mlađa i Mitar zezali kako plešem na nekoj proslavi, tu su bili Žile, Velja, Maksa… Počeli su da me imitiraiju, svi smo prihvatili šalu i ispalo je simpatično. Još jedan detalj koji govori o zajedništvu u reprezentaciji. Lijep ambijent u Leskovcu, dobar teren, mučili smo se sa Bugarskom, ali je najvažnije da smo poslije 24 godine omogućili našim ljudima da gledaju svoju reprezentaciju na Evropskom prvenstvu."
Mesi, Ronaldo, Nejmar… Odmjerio je Duća za ovih 16 godina snage sa najvećim asovima svjetskog fudbala. "Mesi je definitivno najveći majstor protiv koga sam igrao. Sreli smo na na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Kristijano je primjer kako se radom i odricanjem može do vrhunske karijere. Nejmar takođe igrač vanserijskog kvaliteta, ali i veliki simulator. Vidi se na jednoj fotografiji sa Svjetskog prvenstva koliko je vješt da isfolira faul. Nisam ga ni pipnuo, on je jauknuo i pao. Zna da digne noge i poleti u vazduh, djeluje da si ga ubio. Kako da te ne iznervira. Morao sam na toj utakmici oštrije da reagujem, neke stvari jednostavno ne možeš da prećutiš."
Nije lako poslije 111 mečeva opredijeliti se za najlepši stadion u reprezentativnoj karijeri. "Možda onaj Lusail u Kataru gdje smo igrali protiv Brazila. Bio je poprište i finala Svjetskog prvenstva. Djeluje zaista spektakularno, tribine podsjećaju na Santijago Bernabeu. Najdraži je svakako Da Luš, jer smo tamo uvijek dobro igrali protiv Portugala. Oba puta sam se upisao u strijelce, jednom iz penala kada je završeno 1:1 i jednom iz igre u onoj antologijskog utakmici koja je ušla u sve anale našeg fudbala. Veličanstvena lisabonska noć zauvijek će ostati u srcima svih članova naše generacije."
Za kraj, još jedna divna fotografija: tandem koji je pomjerio granice i ispisao istoriju srpskog fudbala: Tadić i Mitrović – Moša i Tirke savremenog doba. "Dopada mi se poređenje. Zadovoljstvo je igrati sa Mitrom, dečko je nevjerovatan. Uvijek željan i gladan golova, veliki profesionalac. Definitivno, najjači špic sa kojim sam igrao u karijeri. Znamo se u dušu i zato smo tako i funkcionisali na terenu. Mjesecima se ne vidimo, a onda dođe okupljanje reprezentacije i kao da se nismo ni razdvajali. Tačno sam znao kada da mu dodam loptu i on je tačno znao kada da utrči u prostor. Nevjerovatan osjećaj."
Nevjerovatan tandem. Jedan je rekorder po broju golova, drugi rekorder po broju nastupa. Kandidati za ‘Kuću slavnih’ srpskog reprezentativnog fudbala. "Nikada nisam pridavao veliku važnost brojkama i rekordima. Oni su tu da bi se rušili. I ove naše će neko od mlađih igrača sigurno srušiti jednog dana. Tako i treba da bude."
"Tačno tako. Ali rekorde ruše samo odabrani. Dušane, hvala za sve!", zaključak je Fudbalskog saveza Srbije.