Danac Alan Simonsen bio je jedan od najboljih napadača na svijetu, a onda je prije 30. rođendana prosto odustao od vrhunskog fudbala. Povod je bio Maradona, a razlog je bio mnogo dublji.
Danski fudbaler Alan Simonsen (72) bio je sedamesetih i početkom osamdesetih godina pakleni napadač i osvajač Zlatne lopte. Noseći dres Borusije Menhglendbah od 1972. do 1979. Posebno je blistao u sezoni 1976/77, u kojoj je dao jedan od atraktivnijih golova finala Kupa šampiona protiv Liverpula, iako nije bio dovoljan za titulu prvaka Evrope. Utrčao je u kazneni prostor po lijevoj strani i sa desetak metara iskosa doslovno pocijepao mrežu na rimskom Olimpiku.
U Borusiji je ostao do 1979. godine, u njoj je 1977. dobio Zlatnu loptu za sve urađeno u godini plasmana u finale KEŠ i postao je prvi Danac koji je podigao to priznanje. Igrao je tako dobro da su iza njega u izboru ostali Englez Kevin Kigen (zaostajao tri boda) i Francuz Mišel Platini (četiri).
U ljeto 1978. godine, na odmoru u rodnoj Danskoj doživio je iznenadni susret.
"Jednog toplog dana čovjek u odelu je išao po Jitlandu i tražio Alana Simonsena. Ni na kraj pameti mi nije bilo da pretpostavim ko je taj čovjek koji hoda putem. Bio je to agent i rekao je da je Barselona zainteresovana za mene. Zvučalo mi je interesantno i htio sam da probam nešto novo poslije pet godina u Njemačkoj. I ideja odlaska na Mediteran bila je prava: Sunce, dobra hrana, vino...", rekao je Simonsen u jednom intervjuu.
Ipak, Borusija Menhengladbah nije pristala da se odrekne najveće zvijezde, pa se Danac mimo kluba dogovorio da narednog ljeta, 1979, pređe na Nou Kamp bez obeštećenja, kao slobodan igrač, kada mu istekne ugovor. Htjeli su ga Hamburg, Juventus, javili su se i Arapi, ali on je htio samo u Kataloniju.
Pamte ga navijači Zvezde zbog ovog penala
Alan Simonsen bio je jedini strijelac u kultnom revanšu finala Kupa UEFA 1979. godine, u kojem je sudija iz Italije Alberto Mikeloti oštetio crveno-bijele pri aktivnom rezultatu 0:0 (1:1 iz prvog meča) i dosudio nepostojeći penal. Upravo je Danac bio taj koji je uzeo loptu i zatresao Aleksandra Dike Stojanovića, za pobjedu 1:0 i za trofej u vitrini Borusije Menhengladbah.
U Barsi kidnapovali fudbalere
U Barsu je prešao za sadašnjih 660.000 evra, od čega je i njemu pripao dio transfera. Iako je u Njemačkoj osvojio tri titule i dva trofeja Kupa UEFA, pritisak sa kojim se suočio i jednom od nekoliko najvećih klubova na svijetu bio je za njega potpuno novo iskustvo.
"Sve je bilo krcato na tribinama na promociji i morao sam da žongliram loptom čitavu vječnost da bi svi zainteresovani napravili dovoljno fotografija. Reporteri pet listaova došli su na stadion, a još veća ludnica je nastala kada smo igrali prijateljsku utakmicu na pripremnom turniru Đoan Gamper. Sjećam se da sam izašao na teren i vidio da su tribine pune. "Ovo ne može biti istina", pomislio sam u sebi. Sve je bilo krcato, a to je bio samo pripremni meč", ostao je Danac u čudu.
"Franko je preminuo 1975. godine, demokratija je uvedena u zemlju 1977. i dvije godine nakon toga oni u Barseloni su osjetili prostor da dobiju još veći uticaj. Isprva nisam znao kolika tenzija vlada između centralne Španije i Katalonije, ali osjetio sam da nešto postoji", dodao je on.
Kada su igrani derbiji protiv Reala, nije bilo iznenađenje da se fudbaleri na terenu udaraju, čupaju i pljuju. Sve je prelazilo granicu kada je Simonsen u jednom dnevnom listu čitao da će biti kidnapovan ako klub ne plati 50 miliona pezeta i stavi ga na klupu za meč protiv Real Madrida.
"Uzdrmalo me je to. Ne samo da nisam mogao da šetam ulicom svakodnevno, a da me pritom ne salijeću oni koji bi da pričaju o fudbalu. Sada sam morao da brinem i o svom životu", rekao je on i ipak zaigrao u tom El Klasiku, ali srećom - bez posljedica.
Za razliku od njega, kidnapovan je njegov saigrač Kini (1949-2018). Dvojica otmičara su ga sačekala na aerodromu poslije utakmice protiv Erkulesa, držali ga 25 dana u podrumu, pa ga pustili na slobodu kada je Barselona u međuvremenu odigrala jedan meč neriješeno i izgubila trku za titulu. Fudbaler je od posljedica kidnapovanja razvio Stokholmski sindrom i i odlučio je da ne goni krivično svoje otmičare, niti da naplati štetu.
Simonsen i Šuster bili paklen tandem, a onda je stigla vijest
Simonsen i Kini bili su heroji trijumfa Barselone u finalu Kupa UEFA protiv Standarda iz Liježa 1982. godine. Iako tada nije mogao ni da pretpostavi, taj gol bio je početak njegovog kraja karijere, kada se činilo da je i dalje na vrhuncu. Imao je 29 godina, a onda je saznao za veliku vijest - Barselona kupuje Dijega Maradonu iz Boke Juniors.
U tom periodu, španski klubovi mogli su da imaju samo dvojicu igrača iz inostranstva u timu, a jedno mjesto bilo je zakucano za Nijemca Bernta Šustera, tada 23-godišnjaka. On i tada takođe mladi Maradona (21) trebalo je tog ljeta da postanu osnov moderne Barselone za mnogo godina, a Simonsen nije želio da to gleda sa strane.
"Ponos mi je rekao 'Nećeš to da trpši'. Bila je to moja najbolja sezona i zahtjevao sam samo da mi ugovor bude odmah raskinut i bio je", rekao je Danac.
Da šok bude još veći, on je napravio nevjerovatan izbor i umjesto da ode u neki od evropskih velikana, prešao je u Čarlton, tada engleskog drugoligaša. "Godine uspjeha bile su lijepe, ali psihološki veoma teške. Njemačka je bila teška u tom smislu, ali Španija je bila 10 puta teža i to je bio jedan od razloga zbog kojih sam rekao 'Zbogom'. Želio sam da živim tiho i zato sam odabrao osrednji klub, koji je ipak imao ambicije i novac (što se nije ispostavilo tačnim, pa je Simonsen tri mjeseca kasnije završio u matičnom danskom klubu, Vejleu)".
Spletom okolnosti, Maradona se mučio sa teškom povredom u Barseloni i bilo je prostora da Simonsen ostane i da igra, trese mreže... Ipak, on je odabrao nešto drugo.
"Da li bih ostao da Maradona nije došao? Da, vjerovatno bih. Ubrzo se teško povrijedio, ali nisam se osvrtao ka tome. Razmatrao sam svoje odluke pažljivo i sam sam ih donosio. Moja supruga je tada jecala kada sam joj rekao da idemo u predgrađe Londona. Ipak, kada je moj posao u pitanju, sam odlučujem. Na taj način samo sebe mogu da nazovem klovnom ako nešto ne prođe dobro".
Španski novinari pisali su da je na rastanku plakao na aerodromu.
"Već sam se rastao sa saigračima u gradu i bilo mi je žao što odlazim. Vjerovatno zato što sam imao sjajno vrijeme u tom gradu. Svi su bili dobri prema meni i nemojte da mislite da je to bila laka odluka. I zato i danas živim tamo. Volim Kataloniju, pogotovo sada kada mogu da uživam u lokalnom kafeu čitajući novine i sve što u njima piše", rekao je Alan Simonsen.