U intervjuu za MONDO, otvoreno je govorio o svemu, bez zadrške, pošteno i beskompromisno kakav je i bio kao napadač. Bez uljepšavanja je pričao o svojim počecima, Crvenoj zvezdi, ratnom periodu, Turskoj, reprezentaciji BiH i svemu što je obilježilo njegovu karijeru.
Ratni sukobi i krvavi raspad Jugoslavije vjerovatno su spriječili Elvira Bolića da u Crvenoj zvezdi početkom 90-ih stekne status legendarnog napadača, kakav je uostalom imao u Turskoj, gdje je branio boje dva najveća istanbulska kluba - Galatasaraja i Fenerbahčea.
Kao mladić bio je reprezentativac Jugoslavije do raspada zemlje, a kasnije je postao dugogodišnji rekorder po broju pogodaka u selekciji Bosne i Hercegovine, a kasnije četvrti na vječnoj listi iza Zvjezdana Misimovića, Vedada Ibiševića i neprikosnovenog Edina Džeke.
Njegov fudbalski put počeo je u matičnom Čeliku, odakle je krajem 1991. godine otišao Crvenu zvezdu, tadašnjeg evropskog i svjetskog šampiona, a onda zbog krvavog rata u zemlji, fudbalsku karijeru gradio u Turskoj, Španiji i okončao na riječkoj "Kantridi", gdje je poslije samo nekoliko utakmica odlučio da je vrijeme da okači kopačke o klin.
U intervjuu za MONDO, otvoreno je govorio o svemu, bez zadrške, pošteno i beskompromisno kakav je i bio kao napadač. Bez uljepšavanja je pričao o svojim počecima, Crvenoj zvezdi, ratnom periodu, Turskoj, reprezentaciji BiH i svemu što je obilježilo njegovu karijeru.
Da li se sjećate svoje prve utakmice u seniorskoj konkurenciji koju ste odigrali za Čelik?
"Sjećam, naravno. Imao sam 16 godina i koji mjesec, bio sam jako mlad i igrali smo protiv Osijeka. Igrali smo 1:1, a to je bio period kad su se izvodili penali nakon remija. Izgubili smo i bod je ostao domaćinu", rekao je Bolić na početku intervjua za naš portal.
Kako je došlo potom do transfera u Zvezdu, koja je tada bila evropski i svjetski prvak?
"Tada sam igrao i prošao kroz sve selekcije reprezentacije Jugoslavije, od pionirske, kadetske pa dalje i čak su bili zainteresovani negdje 1989. godine, bio sam u Beogradu, ali klubovi se tad nisu dogovorili. To je bilo godinu i po dana prije nego sam otišao u Zvezdu. I tada su se prvo klubovi dogovorili, pa onda i ja. Svi ti razgovori su dosta dugo trajali, a ja sam dobro igrao tu polusezonu. Zvezdi su trebale zamjene za igrače koji su planirali odlazak poput Vlade Stošića, Dejana Savićevića...".
Transfer nije ipak dogovoren prije čuvenog finala Interkontinentalnog kupa protiv Kolo Koloa (3:0), kada su crveno-bijeli postali svjetski šampioni?
"Sjećam se da je ta utakmica bila dosta kasno, bio sam u karantinu sa fudbalerima Čelika, a u decembru sam s tim igračima dijelio svlačionicu. Bilo mi je malo čudno u početku da sam ja s prvacima svijeta, ali dosta Zvezdinih igrača je razmišljalo o odlasku. Te godine smo osvojili prvenstvo Jugoslavije, igrali finale Kupa protiv Partizana, pa utakmicu Kupa šampiona sa Sampdorijom (1:3). Da smo je dobili, možda bismo ponovo igrali finale protiv Barselone. Bila je to jako dobra sezona, ali dosta igrača se vidjelo u drugim klubovima. Da smo tada bili domaćini u evropskim utakmicama u Beogradu, a ne u Sofiji, mislim da bismo igrali u finalu".
Kakva je bila atmosfera u Bugarskoj, nekadašnji igrač Đenovljana Ivano Boneti je pominjao da je bilo toliko naelektrisano da su se fudbaleri Sampdorije uplašili?
"Već te godine u BiH je počinjalo pomalo i u Srbiji je bilo neko čudno stanje, ali mi nismo mnogo znali. Znam samo da je stadion u Sofiji bio pun, imali smo podršku i mene je to tada fasciniralo. Iziđeš na teren, prepune tribine, sve je to bilo fascinantno".
Kako je bilo Vama živjeti tada u Beogradu s obzirom na sve što se 1992. godine dešavalo u zajedničkoj državi?
"Živio sam u Beogradu do juna i stvarno nisam imao nikakve probleme. Igrao sam utakmice, išao na treninge, mnogo se putovalo zbog rasporeda - i prvenstvo i Kup Jugoslavije, kao i Kup šampiona, pa smo stalno bili u pokretu. Mislim da ni stariji igrači nisu znali šta se događa. I onda kad sam bio u Francuskoj na turniru s reprezentacijom, čuo sam se s roditeljima u Zenici, koji su mi tada rekli da bi bilo bolje da se više ne vraćam u Beograd".
Pisalo se mnogo u tom periodu da su pojedini vršili pritisak na vaše roditelje, a navodno čak i prijetili da napustite Zvezdu, pa me zanima da li je to istina?
"Da, bilo je dosta poziva. Savjeta, suptilnih prijetnji, pa su mi rekli dok sam bio u Francuskoj da se ne vraćam. Meni je u Beogradu u tom trenutku bilo sve, auto, stan, stvari i nešto para sam imao u stanu. Odlučio sam da ih poslušam, ne znam ni sam kako sam tako mlad mogao da donesem odluku".
Kako se Crvena zvezda ponijela prema Vama u tim trenucima s obzirom da ste imali četvorogodišnji ugovor?
"Pozvao sam ih telefonom i rekao im istinu da sam odlučio da odem, uzeo sam samo pasoš i otišao na aerodrom. Nisam imao nikakav plan, nikakav klub u opciji, ništa. Zvezda je mogla drugačije postupiti jer sam imao ugovor. Ipak izišli su mi u susret, otišao sam u Tursku, klubovi su se brzo dogovorili".
Kako ste se tada osjećali zbog svega?
"Bilo mi je jako teško, nisam zamišljao da će tako da ispadne. Bio sam u klubu, igrao s najboljima na svijetu, pa onda naprasno napravim transfer. Pitanje je koliko sam bio spreman za Galatu u tom momentu zbog svega šta se dešavalo u Jugoslaviji. Bilo mi je stvarno teško".
Poslije tog početnog prilagođavanja na život i turski fudbal, stvari su na svoje došle u Fenerbahčeu?
"Dobro sam ja igrao i u Galati, dao sam 26 golova, počeli su da se raspituju drugi klubovi, ali u tom trenutku sam se loše osjećao zbog rata u zemlji, nisam imao mogućnost da se čujem i vidim sa roditeljima i oni do '95 ili '96 nisu mogli da me posjete. Bilo mi je teško, ali borio sam se i kad sam stigao do Fenera, sve je bilo i bolje i lakše".
Igrali ste beogradski "vječiti" derbi između Zvezde i Partizana i možete li da ga uporedite sa gradskim derbijem u Istanbulu?
"Imao sam priliku da igram derbi protiv Partizana, vodili smo borbu za titulu pa kasnije i za trofej u Kupu. Realno govoreći, značilo mi je što igram te utakmice na 'Marakani', posebno u tim godinama, teško se to može opisati, ali u Turskoj je taj meč malo drugačiji, još više emotivniji. Sjećam se da smo igrali derbi u sedam uveče, a u blizini je bio hotel gdje smo spavali. Prije podne smo čuli pjesme i navijanje, a rekli su mi da je stadion bio već pun, šta znam nekih osam sati prije utakmice".
U Feneru ste doživjeli i možda najblistavije trenutke u karijeri i postali peti strijelac u klupskoj istoriji - 76 golova na 176 mečeva, a ostaćete upamćeni i kao golgeter koji je prekinuo seriju nepobjedivnosti Mančester junajteda na "Old Trafordu"? Što bi rekao Novak Đoković, "not too bad"?
"Ta nepobjedivost je trajala 47 godina. To tada nisam znao, naravno da mi je drago zbog toga. Dao sam još mnogo golova u Feneru, ali neki ostanu upisani u istoriju. Taj je jedan od njih. Doduše ekspanzija turskog fudbala je došla malo kasnije, bili su treći na svijetu, klubovi su postali redovni učesnici Lige šampiona...".
I onda ste poslije pet sezona odlučili na odlazak u špansku Primeru, tačnije Rajo Valjekano.
"Mislim da se u Španiji tada igrao ubjedljivo najbolji fudbal u Evropi, što uostalom pokazuju i rezultati. Finale Lige šampiona su tada igrali Real i Valensija, rađeni su najveći transferi, došli su Bekam, Zidan... Stvarno je bila najjača liga, malo mi je žao što nisam igrao za neki veći klub, ali bilo mi je stvarno dobro u Raju".
Protiv kojeg tima vam je bilo najteže igrati tada u Primeri?
"Protiv Valensije. U tom momentu, način na koji su igrali i sistem koji su igrali. Sjećam se da mi je i tada bilo čudno, kako ta Valensija dođe toliko daleko, a nema neke 'izvikane' igrače, osim možda Mendijete. Bili su stvarno jedna čvrsta, homogena, sistemska ekipa. Protiv njih je bilo teško primiti loptu u napadu, imali su odličan vezni red, a gore u napadu odlične igrače".
Španskoj reprezentaciji dali ste jedan od možda najvažnijih golova za Bosnu i Hercegovinu u kvalifikacijama za Mundijal 2006 , ali je poraz od Srbije i Crne Gore u Beogradu (1:0, Mateja Kežman, prim.aut) spriječio odlazak "zmajeva" u Njemačku. Kako pamtite taj meč?
"Došao sam tada prvi put na 'Marakanu' nakon 20 i više godina, nama je samo odgovarala pobjeda, a SCG je prolazila i s bodom. Bilo je jako teško, i ti naboji, kao i sama utakmica je takva bila. I na tribinima i na terenu. Baš nije bila lijepa utakmica, teška i za gledanje".
Bez obzira što ste četvrti strijelac u istoriji "zmajeva", mlađe generacije Vas više pamte zbog čuvene izjave Blaže Sliškovića iz duela s Velsom da "prenesete poruku svom saigraču Elviru Baljiću" nego po tim silnim golovima?
"Da, da, mlađe generacije me po tome znaju", nasmijao se Bolić a onda dodao da je u tom periodu stvaranja reprezentacije BiH bilo dosta specifično i da je nerealno bilo očekivati da njegova generacija izbori nastup na velikom takmičenju.
"Bilo je to specifično vrijeme, počinjali smo iz početka, pa je bilo vrlo teško u takvim okolnostima napraviti rezultat iako smo imali stvarno dobre igrače. Kad pogledate gdje su ti fudbaleri igrali, u kojim klubovima, teško će se ikad u budućnosti napraviti takav tim s takvim igračima koji ne samo igraju u velikim klubovima, već su i nosioci igre".
Jedan od njih je i Sergej Barbarez, aktuelni selektor BiH, koji je osigurao baraž za Mundijal ovog ljeta - najprije 26. marta protiv Velsa u Kardifu, a onda pod uslovom da prođu dalje protiv pobjednika duela između Italije i Sjeverne Irske. Kakve su šanse za plasman u SAD, Meksiko i Kanadu?
"Te utakmice je teško prognozirati, imali smo priliku na meču u Austriji, koji smo jako dobro odigrali. Možda je bilo puno lakše da tu utakmicu dobijemo, a sad imamo dvije u kratkom periodu. Vidjećemo, generalno gledano, stvara se neki novi tim, ima puno zanimljivih igrača, mladi su i talentovani, ali nemaju iskustva. Možda im to neiskustvo bude prednost, zbog tog da tako kažem sportskog 'bezobrazluka', pa i naprave rezultat. Ali, realno, biće jako teško jer iskustvo nedostaje ovom timu".
Otkud Rijeka na kraju karijere?
"Otišao sam i nakon jedne utakmice na kojoj sam postigao tri gola zapitao sam se: 'Šta ja radim ovdje?'. Sa 16 godina sam otišao od kuće i počeo karijeru, zasitio sam se svega, poželio sam da imam normalan život. Imao sam ponuda i drugih klubova, ali mentalno sam bio izvan fudbala".
Zašto niste ostali u fudbalu, osim što ponekad budete stručni konsultant na nekoj televiziji?
"Bio sam direktor reprezentacije BiH dva mjeseca sa Mehom Kodrom, bilo je poslije toga još nekih ponuda, ali opet putovanja, odricanja i sve, shvatio sam da želim neki drugi život. Mada mi je žao što situacija nije bolja, pa da se ljudi, koji su se ostvarili u fudbalu, budu više uključeni. Ne mislim na sebe, ali čini mi se da ljudi u našem fudbalu koji imaju svoje ja, teško prolaze. Kvalitet treba da bude jedino mjerilo, ali doći će vrijeme da tako i bude iako realno ima pomaka", zaključio je Bolić.
"Bilo je poziva i prijetnji": Elvir Bolić za MONDO: Roditelji su mi rekli, ne vraćaj se u Crvenu zvezdu!
(MONDO)