Bojan Pavlović je na "Marakanu" došao kao dijete, a sa nje je izašao kao čovjek. Pamtimo ga po Dinamo Tbilisiju, a kad je prešao sa druge strane Drine počeo je da osvaja titule. Za MONDO je pričao o svemu - od "El Klasika" u Sremu do pojasa Gaze.
Prvi minut, "Marakana". Faul na 35 metara od gola. Vezista centrira, a centarfor Crvene zvezde daje gol. Muk. Pogodio je u sopstvenu mrežu.
"Ma prolazi ti kroz glavu samo nemoj ovo... Bolje da propadnem u zemlju nego da ispadnem od nekog Dinama iz Tbilisija", kaže nam sada već 39-godišnji Bojan Pavlović, golman Crvene zvezde na tom meču.
Kada mu je saigrač Dejan Lekić smjestio loptu iza leđa, nakon 2:0 u prvom meču u Gruziji, djelovalo je da će se Zvezda obrukati kao nikada do tada. Na kraju je po pljusku to ispao meč koji će Dejana Lekića lansirati do reprezentacije i Primere, a zvezdašima ostati kao kultna uspomena. Tih godina se Zvezda mučila i sa Gruzinima, a kako sada izgleda?
"Riječju - moćno. Vidjeli smo protiv Leha koji nije nimalo naivan protivnik, šampion Poljske. Zvezda je maltene za klasu bolja. Naravno da svi očekujemo da će se ponovo plasirati u Ligu šampiona. Mislim da je i ovaj Pafos nezgodna ekipa, ne znam koliko ljudi uopšte prate i znaju, ali izuzetno nezgodna ekipa. Naravno da je Zvezda favorit", ističe u intervjuu za MONDO Bojan Pavlović.
Sa Bojanom Pavlovićem od Zvezda - Dinamo do Gaze: "Kažu da moraš da budeš lud, a meni se svidjelo"
Zvezdino dijete, godinama u klubu, a te sezone i prva opcija na početku takmičarske godine. Uhvatili smo ga u Doboju na TV Turniru šampiona u rukometu, dok je odmarao od treninga koji je održan u pola 10 ujutru. Ni to nije bilo lako izdržati, a kamoli vrućinu i vlagu koja čeka crveno-bijele na Kipru.
"Naravno da je nezgodno, obični ljudi ni na ulicu ne izlaze, a zamisli kako je igrati po tim temperaturama. Bio sam u Azerbejdžanu, ali i u Izraelu gdje su ljeti temperature takve da dok ne padne mrak nikog nema na ulici. Čak i uveče kada se igraju utakmice u 8-9 sati bude preko 30 stepeni. Pritom ogromna vlažnost vazduha i ne možeš da dođeš do daha i onda ti automatski i performanse padaju. Možda su oni malo više prepremljeni na te uslove, ali nije to ni njima ne znam kakva olakšavajuća okolnost", ističe iskusni čuvar mreže Sloge iz Doboja.
Mateuš? Kao da brani kadetima
Sa Bojanom Pavlovićem od Zvezda - Dinamo do Gaze: "Kažu da moraš da budeš lud, a meni se svidjelo"
Crvena zvezda sada ima tri kvalitetne opcije na golu. Nakon sezone u kojoj su u različitim periodima branili Omri Glazer, Marko Ilić i Ivan Guteša sada je Mateuš Magaljaeš izgleda jasno prva opcija.
"Golmanska pozicija je specifična jer se u većini evropskih klubova uglavnom zna broj jedan. Ali, možemo reći da Zvezda ima luksuz da u ovom trenutku ima tri fantastična golmana. Ima luksuz da jedan brani Evropu, drugi prvenstvo, treći recimo kup i mogu to sebi da dozvole jer su sva trojica fantastični. Glazer je odlično branio prošlu sezonu, pa su ga povrede neke zadesile i ispao je iz ritma. Poslije mali Guteša koji je isto fantastično branio i sada na kraju je došao Mateuš o kome ne treba trošiti riječi. Dovoljno je pogledati njegovu karijeru ko je bio i gdje je branio i sve ti bude jasno."
Kao neko ko je proveo skoro 15 godina u Crvenoj zvezdi i od pjetlića stigao sve do prvog tima, posebno mu je bilo drago kada se mladom Ivanu Guteši ukazala šansa da stane među stative beogradske ekipe.
"Naravno da mi je bilo drago jer sam i ja imao sličan put. Prošao sam cijelu omladinsku školu Zvezde, bio sam na nekoliko pozajmica i onda mi se ukazala šansa u prvom timu. Sigurno da mi je drago. To znamo samo mi koji smo tamo pola života proveli na 'Marakani'. Mi smo zvezdaši do kosti, pratimo i navijamo za Zvezdu i volimo je do kraja života. Imao sam 10 ili 11 godina kada sam došao u Crvenu zvezdu. Bio sam tu sve do 2010. što nije mali period. Zvezda me je vaspitala, odgajila i imala mnogo uticaja na to što sam danas i kao sportista i kao čovjek", objašnjava nam Bojan Pavlović.
Mateuš Magaljaeš je već upisao i odbranjene penale, odlične utakmice, ali bilo je na konferencijama za medije govora i o njegovim greškama.
"Često izgled može da prevari. Kada gledam iz golmanske perspektive, tu se vidi iskustvo, sigurnost. Izgleda mi kao da bez ikakvog opterećenja, sa pola gasa da brani. Kao da staviš prvotimca sa juniorima. Vidi se iskustvo, čovjek ima toliko evropskih utakmica i u jakim ligama, zato je i doveden. Da se ne bi razmišljalo nijednog trenutka o golmanskoj poziciji", smatra Bojan Pavlović.
Nakon Leha slijedi duel sa Pafosom. Na papiru nisu to baš velikani, ali nikako ne smiju da se potcijene tako ozbiljne ekipe.
"Ljudi misle da sada kada spomeneš Poljsku ili Kipar, koji nisu evropske velesile, onda znaju da potcijene. Svi danas ulažu i igraju fudbal. Ali za mene da Zvezda igra sa Mančester sitijem ili Pari Sen Žermenom opet bih vjerovao da mogu da pobijede i da prođu. To je jače od mene."
Posavac - Srem, kakav "El Klasiko"
Sa Bojanom Pavlovićem od Zvezda - Dinamo do Gaze: "Kažu da moraš da budeš lud, a meni se svidjelo"
Pitali smo Damira Kahrimana, prije njega Aleksandra Kocića, pa i Milorada Koraća. Moramo i Bojana Pavlovića - zašto baš na gol?
"Specifična pozicija, kažu da moraš biti malo lud, ali u mom slučaju je razlog to što nisam mogao da trčim. Počeo sam kao desni bek, vidio sam da jednostavno ne mogu. Da nemam taj kapacitet da trčim koliko treba i ubrzo sam prešao na golmansku poziciju. I svidjelo mi se!"
U mnogo razgovora su treneri, sportski direktori, pa čak i menadžeri pominjali kako sada mladi igrači ne žele da idu na pozajmice. Naš sagovornik je išao gdje god je trebalo, od Palilulca i Grafičara do Pirota i Makedonije.
"Ne znam kako je sada, ali reći ću kako je bilo kada smo mi završavali omladinski staž. Tada je Džaja bio predsjednik. Sjećam se da je zvao sve roditelje na razgovore, moj ćale je više bio fasciniran Džajom i time što razgovara sa njim. Nije postavljao pitanje, bilo je kako je Džaja rekao. On meni nije ni pričao ništa oko fudbala kada se vratio kući nego mi je rekao: 'Bio sam sa Džajom!' Tek poslije mi je pomenuo da idem u Grafičar u Srpsku ligu. To je bilo normalno tad, niko nije postavljao pitanje", prisjeća se sada jedan od najstarijih srpskih aktivnih golmana.
Kažu da je u fudbalu, kao i u svakom drugom timskom sportu, najteže preživjeti prelazak iz juniora u seniore. A pogotovo ako u Srpskoj ligi moraš da igraš "El Klasiko".
"Sam taj prelazak iz omladinskog prelaska u seniorski umije da bude problematičan, treba vremena da se navikneš. Do juče si igrao sa vršnjacima, a tu ti dođu ljudi od 35 godina koji te ne pitaju ništa nego udaraju kao na radnoj akciji. Teško je, pritom se susrećeš sa igračima koji su u tom rangu godinama ili sa prvoligaškim igračima koji su namazani i premazani svim bojama, a ti dolaziš tu zelen i nemaš pojma šta se tu dešava. Bilo je u Srpskoj ligi utakmica na nož gdje ideš glavu da spaseš. Znam da je bio derbi kada sam bio u Posavcu na pozajmici sa Sremom iz Jakova. To se danima o tome pričalo, kakav 'El Klasiko', to je haos. Dođu sva okolna sela i to ti je atrakcija", priča nam sa osmijehom Bojan.
Stamenog je zabolio pupak, tako je počelo
Sa Bojanom Pavlovićem od Zvezda - Dinamo do Gaze: "Kažu da moraš da budeš lud, a meni se svidjelo"
Imao je iza sebe veliki broj pozajmica kada je u sezoni 2009/10 priključen prvom timu. Prilično neočekivana i bizarna povreda Saše Stamenkovića otvorila mu je vrata prvog tima.
"Prvo kada su počeli malo ozbiljnije da gledaju na mene je na turniru u Vijaređu. Tada sam bio na pozajmici u Pirotu i na tom turniru smo došli do četvrfinala. Dika Stojanović je bio sportski direktor i odmah poslije turnira sam potpisao prvi profesionalni ugovor. Bio sam u Pirotu u drugoj ligi, pa u Bežaniji u prvoj ligi, poslije Bežanije sam u Makedoniji osvojio titulu sa Đorče Petrovom. Onda su me vratili da konkurišem za prvi tim. Bili su tu Boban Bajković, Saša Stamenković, Šmuci je završavao, ali bio je Sale Radivojević. Bio je Dmitrović, ali je on brzo otišao.
"Šansu sam dobio tamo negdje pred kraj priprema. Stameni je imao neki problem sa pupkom. Za sedam dana se igrala prva evropska utakmica sa Rudarom iz Velenja. Imali smo generalnu probu sa Borcem iz Banjaluke i znao sam da ću početi u Evropi. Prva zvanična utakmica mi je bila u Velenju protiv Rudara", ističe Bojan Pavlović za MONDO.
Prošla je Crvena zvezda u Evropi Rudara iz Velenja i Dinamo Tbilisi poslije nevjerovatne večeri na "Marakani", ali nakon ubjedljivog poraza u Pragu Pavlović se vratio na klupu.
"Pogotovo se kod golmana svaka greška vidi, a Zvezda je klub koja ne može sebi da dozvoli da nekome daje šansu unedogled. Tako je bilo i sa mnom. Dobio sam šansu, branio sam dvije-tri utakmice dobro, poslije smo igrali i prošli smo Rudar, pa je bio Dinamo Tbilisi i onda ona Slavija Prag gdje smo izgubili 3:0 prvu utakmicu tamo. Napravio sam jednu grešku, cijela ekipa je dosta loše izgledala i tada su se desile promjene", iskren je Pavlović.
"Njega je ta utakmica digla u nebesa"
Sa Bojanom Pavlovićem od Zvezda - Dinamo do Gaze: "Kažu da moraš da budeš lud, a meni se svidjelo"
Dinamo Tbilisi ostaje kultna utakmica do danas. Nakon ubjedljivog poraza 2:0 u Gruziji, na startu drugog meča desio se šok.
"Leka, autogol, prvi minut nakon što smo izašli na teren. Njega je ta utakmica na kraju bukvalno digla u nebesa, svi su čuli za njega. Odmah se napumpao samopouzdanjem. Mislim da na prste mogu da se izbroje igrači koji su za Zvezdu dali het-trik na nekoj evropskoj utakmici. Fantastično iskustvo jer se ta ekipa tek pravila i izgubili smo 2:0 prvu utakmicu. U revanšu smo išli na sve ili ništa, pogotovo kada smo primili gol u prvom minutu i sve je krenulo kako ne treba. Ipak, opet smo prošli dalje."
Šta mu je prolazilo kroz glavu kada je poslije dva gola u Gruziji vadio loptu iz mreže na startu revanša?
"Ma prolazi ti samo nemoj ovo... Bolje da propadnem u zemlju nego da ispadnem od nekog Dinama iz Tbilisija. Nikog ne bih potcijenio, ali Zvezda da ispadne od Dinama od Tbilisija - mogli smo svi da se pokupimo i da odemo da raskinemo ugovore."
Nakon Slavije iz Praga je sklonjen i nije se vraćao na gol Crvene zvezde. Ipak, nikome ne zamjera i ističe da je to jednostavno - fudbal.
"Mislim da je za tu sezonu Stameni i bio predviđen kao broj jedan. Ja sam samo zbog njegovih zdravstvenih problema i dobio šansu. Branio sam možda sedam-osam utakmica i onda je evropska utakmica u Pragu učinila da je pola ekipe promijenjeno. Bio sam među njima. Poslije sam čekao šansu, ona nije došla i to je tako u fudbalu. Ne dobiješ pet šansi nego jednu i iskoristiš je ili ne. Pogotovo u Zvezdi."
Bile su to teške godine za crveno-bijele, nije se mogao ni naslutiti uspjeh koji sada klub postiže. Lige šampiona, proljeća u Evropi, titule u nizu...
"Da se ne lažemo, Zvezda je evropski i svjetski gigant i to je bio jedan loš period. Sada smo svjedoci šta se dešava posljednjih desetak godina gdje Zvezda pravi fantastične rezultate u Evropi. Mnogo se više novca ulaže, srećni smo zbog toga i hoćemo da to traje što duže. Zvezda se vratila gdje pripada i mislim da će dugo godina narednih biti tu gdje joj je mjesto. Nije bilo najgore tada kada sam ja bio, bilo je i gore poslije sa onim šamponima... Naravno nisu bile cifre ni blizu pretpostavljam kao što su danas, ali dolazile su plate", analizira i upoređuje situaciju nekad i sad Pavlović.
Gurban Gurbanov? Odmah je pitao
Sada svako zna za Karabag, tim koji je više puta igrao u Ligi šampiona i koji se svake godine dokopa evropskog takmičenja. Kada je 2011. sadašnji golman Sloge otišao tamo, nije bilo baš tako.
"Dogurali su i do Lige šampiona, a svake godine su u nekoj od grupa evropskih takmičenja. Negdje tih godina kada sam ja došao je to krenulo. Tada je tek došao Gurban Gurbanov za trenera koji je i dan danas tamo. On je fantastičan trener koji instistira na igri, uživanju u fudbalu i to se poslije nekoliko godina vidi i po rezultatima Karabaga."
U Srbiji dotičnog gospodina nažalost vrlo dobro znaju... "Tako je, to mi je i rekao jednom prilikom, maltene čim sam došao. Odmah me je pitao za tu famoznu utakmicu u Podgorici 2:2. To je od njega bukvalno napravilo božanstvo u Azerbejdžanu i on je na osnovu toga i dan danas legenda tamo", ističe on.
Branimir Subašić je zapravo otvorio vrata za srpske igrače u Azerbejdžanu. Ne samo odlaskom u Nefči 2005. godine i igranjem za reprezentaciju nego i radom na dovođenju srpskih igrača u tu naftnu velesilu.
"Sama priča o Azerbejdžanu je krenula od njega. Kontaktirao me i pitao da li sam zainteresovan. Imao sam ugovor sa Zvezdom, ali sam napunio 23-24 godine i želio sam negdje da branim, da se oprobam i zato sam se odlučio da odem."
Na pet kilometara od Gaze padaju rakete, a njima je sve normalno
Nakon toga uslijedio je odlazak u Hapoel, ali onaj dosta manje poznat od svojih brojnih imenjaka. Završio je u biblijskom Aškelonu, na puškomet od Pojasa Gaze.
"Jedno je što mi gledamo na televiziji, a drugo je kada si ti tamo na licu mjesta. Bio sam u gradu na pet kilometara od granice sa Gazom i mogao sam svakodnevno da vidim šta se dešava. To je svakodnevno bombardovanje, svakodnevne sirene za uzbunu, ali njima u Izraelu to najnormalnije. Nisam bio u Gazi, odmah su mi rekli da ne idem. To mi je bilo dovoljno, shvatio sam", vrlo je jasan Pavlović.
Nisam nikad prešao Drinu, a onda sam ostao 10 godina
"Ni na kraj pameti mi nije bilo, čak nikada nisam prešao granicu sa Bosnom i Hercegovinom, dok nisam došao u Sarajevo. Iako sam iz Loznice, na pet kilometara od granice", govori o iskustvu dužem od decenije u Premijer ligi BIH. U kojoj ima - dvije titule.
"Sa Sarajevom nisam uspio, a sa Borcem sam uzeo titulu prve godine i posljednje sezone. Možda sam i ušao u zrelije golmanske godine kada je golman u najboljem izdanju pa sam potrajao u BIH. Bilo mi je četiri godine prelijepo u Sarajevu. Fantastično iskustvo, igrali smo Evropu svake godine. Bili smo u borbi za trofeje do kraja, ali nismo tada uspjeli."
Sada je stigao Adem Ljajić, klub je preuzeo Husref Musemić, a šuška se da je i Gojko Cimirot spreman da se vrati na "Koševo".
"Naravno, to je fantastičan potez Sarajeva dovesti jedno ime kao što je Adem Ljajić. Da ne nabrajam sad gdje je sve igrao i kakve je partije pružao. Svi pretpostavljamo da su pravi razlozi dolaska prije svega finansijski, ali je sigurno Adem vidio neki novi izazov u karijeri. Napravio je fantastičan rezultat sa Novim Pazarom prošle godine, možda se malo i zasitio, želio je neki novi izazov", priča nam Bojan Pavlović o transferu koji je uzdrmao region.
Samo dan duže od Stamenog
U novembru će napuniti 39 godina, ali nema nikakvu namjeru da staje. I zna šta mu je cilj - da bude dugovječniji od nekadašnjeg kolege sa gola Crvene zvezde.
"Prvi cilj je da ostanem duže od Stamenog, makar dan duže od njega da branim. Vidjećemo, takmičićemo se. Ovdje sam još bar dvije godine, produžio sam ugovor i za sada se osjećam sjajno. Imamo primjer Stojketa da brani u tim godinama, pritom ne da brani nego je fantastičan.
Poslije karijere sebe vidim kao trenera golmana. Završio sam B licencu, sada idem na B golmansku i volio bih da skupim licence prije nego što završim sa karijerom da bih mogao odmah da se uključim. Mislim da većina kada završi karijeru hoće da napravi pauzu, ali poslije jedno dvije-tri nedjelje vide da nije to to i da se užele fudbala. Ti kada si igrač imaš sve isprogramirano 24 sata. Onda se probudiš ujutru i niko te više ni ne zove. Ne pita te niko jesi li gladan, jesi li žedan, jesi li trenirao... Teško je snaći se", iskren je on.
Omiljene uspomene ipak ima iz crveno-bijelog dresa, a ne žali ni za čim. Do kraja karijere ima jednu želju koju nam je ponovio.
"Najdraži mi je sigurno period u karijeri taj u Crvenoj zvezdi, od pjetlića do prvog tima. Pola života sam proveo u Zvezdi i to mi je najdraža uspomena. U redu su titule, ali Zvezda je moj klub i dok sam živ biće tako. Naravno, uvijek može bolje, ali može isto tako i gore. Ne žalim ni za čim, zadovoljan sam i karijerom i zdravljem i ne bih mijenjao ništa. Samo dan duže od Stamenog i onda mogu da batalim", uz osmijeh završava svoju priču za MONDO Bojan Pavlović. Pitaćemo i Stamenog - ko će da izdrži duže.