Veljko Paunović od početka je blag prema reprezentativcima Srbije i kao da primjenjuje metode "nježnog roditeljstva" da bi dopro do srpskih fudbalera. Očas posla povjerenje mu je izigrano i na teži način je upoznao srpski fudbal.
Veljko Paunović je veliki patriota i to je jedan od razloga zašto je odlučio da u nevrijeme prihvati poziv Fudbalskog saveza Srbije (FSS), osjetivši svoju dužnost da se na neki način oduži zemlji. Međutim, Veljko Paunović godinama živi u Španiji i postoje stvari na koje još mora da upoznaje u Srbiji, da se navikava na njih, da se prilagođava, prosto da ne bi ispao naivan, kao što je to bio slučaj kao u junskom FIFA prozoru.
Pomislio je Paunović da je kroz nekoliko mjeseci "shvatio" srpski fudbal, da je uspio da promijeni mentalitet reprezentativaca Srbije, da je na njih prenio strast koju i sam osjeća... Ali, do toga je mnogo duži put nego što je pomislio.
"Nježno roditeljstvo" nije za bećara
Sve češće se u roditeljskim krugovima spominje izraz "gentle parenting" (nježno roditeljstvo) i čini se da je Veljko Paunović baš to pokušao da primijeni na fudbalsku reprezentaciju Srbije. Ugrubo rečeno, u pitanju je stil vaspitanja djece zasnovan na empatiji, međusobnom poštovanju, razumijevanju dječjih emocija i dosljednom postavljanju granica, pri čemu se vaspitni ciljevi ostvaruju kroz komunikaciju i usmjeravanje, a ne kroz kažnjavanje i zastrašivanje.
Kao i sve metode u vaspitavanju djece, ima svoje pobornike i kritičare. Dok istraživanja kažu da dugoročno doprinosi razvoju empatije i lakšem upravljanju "negativnih" emocija, isto tako potvrđeno je da to nije univerzalno rješenje i da sporo daje rezultate.
Takođe, ne zaboravimo da se ovdje ne radi o djeci, nego o već formiranim ličnostima - gdje je svako za sebe i gdje svakome od njih treba drugačiji pristup. Ne pali isto. Zbog toga i Paunović mora da razumije gdje je došao i da uzme u obzir s kim su se sve od "vaspitača" do sada sretali njegovi fudbaleri. I da je vjerovatno prvi koji hoće da im pristupi na ovaj način.
Kod nekih od njih, najvjerovatnije onih koji ga dobro poznaju sa Novog Zelanda, to bi moglo da upali. Kod onih koji su navikli samo na viku i buku - teško da će u godinama koje nisu više formativne imati ikakvog efekta.
Izgubljeno povjerenje
Ovo je Srbija, tu ne pali "nježno roditeljstvo": Paunović na teži način upoznao svoju zemlju
Od dolaska na kormilo reprezentacije Srbije Veljko Paunović pokazao se kao zaštitnik igrača, kao prvi koji će biti tu za njih i koji će ih braniti od svake kritike koja dolazi spolja. Spuštao je loptu kada je to trebalo, trudio se da popravi katastrofalnu atmosferu koja je ostala iza Dragana Stojkovića Piksija, ispravljao je zategnute odnose sa igračima i konačno smo vidjeli osmijeh na licima fudbalera. Ali, ne kažu džabe naši stari - daš prst, ode cijela ruka.
Povjerenje koje je Veljko Paunović gradio od novembra izigrano je na prvom pravom testu. Tražio je od svojih igrača da budu spremni za jun, za jako važne pripremne utakmice za Ligu nacija, međutim većina onih koje je "okrenuo" u maju imalo je već izgovor, ništa bolji od onog "tata, mene boli stomak, ne bih u školu danas."
Cijeli tim je "odjavio" Veljka Paunovića zbog drugih obaveza - godišnji odmori, svadbe, transferi - stavljajući još jednom Srbiju na posljednje mjesto.
Umjesto toga da se s pravom naljuti na njih, da zahtijeva da se pojave, da otvoreno kaže da mu to jako smeta, Paunović je opet pokušavao da spasi situaciju. Znamo koliko srpskom fudbalu treba malo da "proključa" i ima logike zašto Paunović pokušava da bude strpljiv, ali ne smije da bude naivan i da tako podriva svoje znanje i autoritet.
Poslije katastrofalnih utakmica i rezultata protiv Zelenortskih Ostrva (3:0) i Meksika (5:1) Paunović je sada dalje od svog cilja nego što je to bio u novembru.
Čiča miča gotova je priča
Ništa ne može da se promijeni preko noći i jasno je da Veljko Paunović mora da potroši godine i godine da bi od Srbije dobio tim koji diše kao jedan - i kome će reprezentacija biti na prvom mjestu - ali to je teže i od ubijediti sedmogodišnjaka da izađe iz mora i sjedne u hlad.
Mnogo je igrača, različitih karaktera, načina vaspitanja, razmišljanja i onda na kraju i fudbalskih shvatanja - ono za čim često se može i čuti da Veljko Paunović najviše žali kada govori o postavljanju sistema.
Poredi (prečesto) Srbiju sa Španijom i žali što u reprezentaciji već nema igrače koji zajedno dolaze iz jednog sistema - kao što je recimo Barselonina "La Masija" okosnica ekipe Luisa de la Fuentea - i što se prije pomiri sa činjenicom da to neće dočekati kao selektor "orlova", to će mu biti lakše. Jednostavno, Veljko Paunović je možda uzeo i preveliki zalogaj na sebe, da mijenja sistem od pjetlića do "A" tima, a koliko god to dobro zvučalo u teoriji - podrazumijeva minimum jednu deceniju rada. Možda baš onu koju nije bio u sistemu FSS.
Takođe, to ne može samo jedan čovjek. Bez rezultata na klupi "A" tima, sve pada u vodu i počinje da se urušava, tako da je na vrijeme potrebno postaviti granice i ne dozvoliti da zanesenjaštvo o "potpuno poštenom odnosu reprezentativca prema reprezentaciji" stane na put njegovoj viziji.
Ne kažemo da treba izbacivati fudbalere iz reprezentacije kada jednom kažu "ne" kao što to predlaže Karasi, ali se ne treba praviti ni da se ništa nije dogodilo kada stigne desetak sličnih izgovora. To je onda već epidemija.
Uostalom, za šta služi kodeks koji je podijeljen svima u reprezentaciji Srbije - od najmlađih kategorija do onih koji sada već "gaze" tridesete godine? Ako će ga naučiti i poštovati tek oni koji će za desetak godina doći u reprezentaciju, to je dokaz da smo daleko od toga da preležimo dječje bolesti.