Fudbalski klub Sloboda se vratio na mjesto koje mu po renomeu i pripada, na sam vrh bosanskohercegovačkog fudbala. Tim povodom smo razgovarali sa dvojicom tuzlanskih novinara Edinom Skokićem i Miroslavom Petrovićem.
Ekipa iz "grada soli" ove sezone igra možda i najljepši fudbal pod trenerskom palicom Husrefa Musemića, koji je uz predsjednika Azmira Husića svakako i najzaslužniji za preporod Slobode.
A ne baš tako davno, Sloboda je igrala u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine i živjela samo u sjećanjima nešto starijih Tuzlaka, koji su uz kafu i jutarnje novine podsjećali na "slavne dane".
A njih nija da nije bilo, na "Tušnju" su se dočekivale ekipe poput španskog Las Palmasa, belgijskog Lirsa, islandskog Akurejrija, a sve su prilike da će crno-crveni ponovo nastupati u nekom od evropskih takmičenja.
Na još pet utakmica do kraja sezone u Premijer ligi BiH, zbog šokantnog poraza od Širokog Brijega (0:3) zaostaju tri boda za liderom mostarskim Zrinjskim, a jednom nogom su zakoračili u finale Kupa BiH pobjedom nad Željezničarom na "Grbavici" (1:2).
U igri je dakle, "dupla kruna", koju Tuzlaci nisu nikad lovili otkako su osnovani 1919. godine kada je formiran radnički klub "Gorki" po slavnom ruskom piscu Maksimu Gorkom.
Tom "gorkom" imenu "kumovao" je jedan od osnivača, narodni heroj Mitar Trifunović - Učo, ubijen 1942. godine u Jasenovcu.
Ko su tvorci evropske Slobode, kako je počela "renesansa" tuzlanskog kluba, da li je Tuzla podlegla nacionalizmu kao i većina gradova u BiH, MONDO je razgovarao sa novinarima iz Tuzle Edinom Skokićem iz "Dnevnog avaza" i Miroslavom Petrovićem iz "Sportskih novosti", višedecenijskim zaljubljenicima u Slobodu.
Skokić je najprije napomenuo da je od osamostaljenja BiH, Sloboda dva puta bila blizu osvajanja titule šampiona.
"Prva je bila u prvom prvenstvu nakon rata u BiH 1996. godine i tu bitku je Sloboda izgubila u pretposljednjem kolu na svom stadionu od Čelika. Zeničani su slavili sa 4:1 i tom pobjedom pretekli Slobodu, koja je cijelo prvenstvo bila prvoplasirana. Druga prilika za titulu je propuštena za zelenim stolom. Bila je to godina pred zajedničku ligu sa klubovima iz Hercegovine. Sloboda je izborila plasman u plej-of, po mnogima imala najbolji tim predvođen trenerom Mustafom Hukićem, ali se završnica prvenstva nikada nije odigrala, jer je Sloboda, kao i Željezničar, Sarajevo, Čelik..., odbila da igra završnicu zato što se Veležu nije omogućio povratak na stadion 'Pod Bijelim brijegom'", počeo je Skokić priču o Slobodi.
Dodao je i da ovo nije prva bitka Slobode za plasman u evropska takmičenja.
"Sloboda u dva navrata igrala Intertoto kup, oba puta prošla prvo kolo, dok je 2009. godine izborila plasman u Kupu UEFA, ali nije igrala zbog proceduralnih problema. Tuzlaci su tužili tada FS BiH, dobili tužbu, odštetu, ali je za igranje u Evropi bilo kasno te je to ostao nedosanjani san".
S obzirom da je ove godine međunarodno takmičenje na dohvat ruke, logičnim se nametnulo pitanje o stadionu "Tušanj", koji ne ispunjava stroge uslove UEFA.
"U poređenju sa tadašnjom infrastrukturom, 'Tušanj' je sada mnogo modernije zdanje, ali, ipak, još uvijek dovoljno daleko od evropskih standarda. Izgrađena je moderna sjeverna tribina, ali zapadna strana stadiona, ili gradnja istočne tribine, neophodan su preduslov za igranje evropskih utakmica".
To je naravno, velika šteta jer je na posljednjim evropskim mečevima stadion bio krcat.
"Sjećam se, naravno, utakmica Intertoto kupa kada je Sloboda 2004. i 2005. godine dočekivala na svom stadionu islandski Akurejri i belgijski Lirs. Bio je to praznik fudbala, oko 12.000 gledalaca na stadionu... U ovakvom ambijentu, u euforičnom stanju kakvo vlada Tuzlom, teško je i zamisliti kakav bi ugođaj bio na utakmicama pretkola Lige šampiona ili Lige Evrope ako bi se one igrale na 'Tušnju'. Ostaje nada da će stadion 'Tušanj' biti izgrađen, da će se stvoriti uslovi za igranje evropskih utakmica i da će Sloboda imati kontinuitet dobrih igara i rezultata u Premijer ligi BiH, koji će garantovati i evropske utakmice".
Za preporod tuzlanskog kluba je po njegovom mišljenju najznačajnija ljubav navijača prema Slobodi.
"Na jednu stranu mogu se staviti novac, igrači i treneri, ali ako nema ljubavi prema klubu, onda je sve to džaba. U Tuzli se zaista voli Sloboda. Znam ljude koji nisu na 'Tušanj' kročili godinama, ali će me uvijek pitati: 'Kako je igrala Sloboda?' Ipak, ne treba zanemariti učinak Azmira Husića, voljeli ga ili ne. Malo ko je vjerovao u njegova prvobitna obećanja, ali on ih ostvaruje. Kada je dolazio u klub, Sloboda je bila u Prvoj ligi, pred raspadom, a on je za govornicom u BKC-u govorio o 'evropskoj Slobodi'. Tada se to činilo kao bajka, koja će tri godine kasnije početi da se ostvaruje. Kada kažem da je Sloboda bila pred raspadom, ne mislim to u bukvalnom smislu, jer sam mišljenja kako se Sloboda nikada neće raspasti ili ugasiti. Slobode će uvijek biti iz prostog razloga što se Sloboda u Tuzli voli".
Skokić smatra da se Husićevim dolaskom u klub stvari pokrenule sa "mrtve tačke".
"Na to će se nadovezati i trener Miroslav Ćiro Blažević, a na koncu se 'potrefilo' da Sloboda angažuje Husrefa Musemića, trenera koji je posložio ekipu i čiji su vidljivi plodovi rada. Definitino i svlačionica diše u stilu 'Svi za jednog, jedan za sve', a kada je tako onda nikako nije slučajan plasman Slobode u vrhu tabele. U Tuzli svi očekujemo da Sloboda osvoji trofej, prvi nakon 1971. godine i osvojenog Kupa prvoligaša SFRJ, ali... Neće biti tragedija ni ako se ne uspije u tome, fudbal će se i dalje igrati, Sloboda će se i dalje takmičiti, najvažnije je da se Sloboda stabilizovala i igra ponajbolji fudbal u državi, kao i to što su fudbaleri, a bogami i navijači prezadovoljni. U takvoj klimi se osvajaju trofeji, a ako takva klima potraje, Sloboda će narednih godina sasvim sigurno osvajati pehare".
NAVIJAČIMA U TUZLI NE MOŽEŠ PODVALITI
Skokić smatra da je "incident" na nacionalnoj osnovi uperen protiv Miodraga Ješića, bivšeg trenera Sarajeva zaista rijedak fenomen u Tuzli, koja se diči svojom "lijevom" i multietničkom orijentacijom.
"Bio sam na utakmici sa Sarajevom i Ješića u Tuzli pamte još dok je igrao za Partizan. Dobacivali su mu da je kostolomac, a bilo je i nekih uvreda na nacionalnoj osnovi. Toga ima na svim stadionima, ali ne može i ne smije biti opravdanje za publiku na 'Tušnju'. Problem Tuzle, je što navijači znaju i fudbal i košarku. Njima se ne može podvaliti 'mu... pod bubrege'. Tuzlanski navijači će uvijek nagraditi ekipu koja nadigra Slobodu. Sto puta je tako bilo, biće uvijek. Međutim, pred utakmicu sa Sarajevom, čini mi se, Ješić je podgrijavao strasti, kao i pojedinci iz bordo kluba, što je rezultiralo i događanjima u 'trećem poluvremenu'".
Uvjeren je da je veoma mali broj navijača Slobode zatrovan nacionalizmom.
"Navijači Slobode se ne dijele po vjeri i naciji, nikad to nisu ni radili. Vjerujem da će tako biti ubuduće, jer je u Tuzli najmanje važno kako se ko zove, bitno je da navija za Slobodu. Sjećam se kako su Fukare imale problema u Zvorniku zbog pjesme: 'Samo Tuzla je pjesme pjevala, kontra ustaša, kontra četnika, kontra SDA, nacionalista'. Dakle, vjerovatno među pripadnicima te navijačke grupe živi duh zajedništva, ljevičarstva, radništva, ali prije svega kod njih je prisutna bezrezervna ljubav prema Slobodi", zaključio je tuzlanski novinar podsjetivši da je nakon istupanja hrvatskih i slovenačkih klubova iz prvenstva SFR Jugoslavije, Sloboda ostala u “krnjoj” ligi...
Da je Tuzla okrenuta "ulijevo" potvrdio je novinar "Sportskih novosti" Miroslav Petrović, koji prati Slobodu od šezdesetih godina prošlog vijeka.
"Sloboda je i dalje lijevo orijentisani klub i uglavnom je ostala 'građanska'. Sloboda je nastala 1919. godine kao klub radništva, upravo kao oponent već formiranim klubovima nacionalne provenijencije ("Zrinjski", "Šumadija", "Zmaj"...). Iako je više puta zabranjivan rad kluba, koji se u početku zvao 'Gorki', preživio je dva svjetska rata i posljednji unutar BiH, uvijek sa obilježjima 'crvenog', odnosno nenacionalnog. Takva je i Tuzla u kojoj je od 1990. godine na vlasti SDP BiH, pa se i za ovaj grad nerijetko koristi fraza 'crvena Tuzla'", rekao je Petrović.
Svi u Tuzli po njegovom mišljenju dišu za Slobodu jer po prvi put ima priliku da se okiti "duplom krunom".
"U poslijeratnom razdoblju, u sezoni 2008/2009. Sloboda se borila za naslov prvaka, a završila je na trećem mjestu (50 bodova). Prvak je bio Zrinjski. Sloboda se plasirala u Ligue Evrope, ali zbog nedobijanja licence nastupio je Široki Brijeg. Osim toga, Sloboda je sedam puta izborila plasman u finale Kupa BiH, a nije osvojila nijedan trofej. Sad je vrijeme, nadam se".
Razgovor je potom skrenuo na prošlost i nekada slavne dane tuzlanskog kluba.
"Najbolji tim Slobode, ne samo po mom mišljenju, svakako je onaj iz sezone 1976/1977. kada je u Prvoj ligi Jugoslavije tim s 'Tušnja' osvojio treće mjesto, iza Crvene zvezde i Dinama, a ispred Partizana. Naredne sezone Sloboda je igrala u Kupu UEFA, jedini put do sada", dodao je uz podsjećanje na tadašnji tim: Cakić, Jovičić, Miličić, Mujezinović, Verlašević, Alibegović, Mulahasanović, Geca (Jašarević), Hukić, Kovačević, Šećerbegović. Trener: Đorđe Gerum.
Petrović nije mogao da se odluči ko je po njemu najveća zvijezda Slobode u njenoj istoriji.
"Teško se opredijeliti za jednog igrača, ali po meni je najveći bio Fahrudin Avdičević koji je rekorder po broju nastupa za Slobodu - oko 850. Osim njega, zvijezde kluba su Dževad Šećerbegović, Mustafa Hukić, Mersed Kovačević".