Te "dejtonske", 1995. godine, odigrano je nezaboravno finale najstarijeg takmičenja Srpske u kojem je banjalučki Borac na krcatom Gradskom stadionu, pred više od 20.000 gledalaca, slavio protiv Rudar Prijedora i prigrlio prvi pehar.
S obzirom na prilike koje su u to vrijeme vladale i odluku da lopta miruje prvih ratnih godina poslije raspada bivše Jugoslavije, banjalučki Borac svoje utakmice nije igrao u gradu na Vrbasu, niti na prostoru Republike Srpske.
Nakon utakmice sa Zemunom 3. maja 1992. godine, Banjalučani su se "preselili" u Srbiju, te u sezoni 1992/93. nastavili takmičenje u Prvoj ligi Jugoslavije praktično stalno kao gosti.
Kao formalni domaćini, svoje rivale dočekivali su u Beogradu i Valjevu, a prvenstvo su okončali na posljednjem, 19. mjestu, čime su ispali u drugoligaško društvo. Takođe, u prvom kolu Kupa Jugoslavije, takmičenju koje su osvojili 1988. godine, "crveno-plavi" poraženi su od beogradskog Partizana 1:3.
Nakon dvije sezone u drugoj ligi bivše države, uslijedio je povratak kući.
Godina je 1995. Napaćeni srpski narod konačno je dobio priliku da ne misli na rat, bombe, granatiranje...
U Banjaluku se vratio fudbal, vratio se Borac!
Iako nije bio uspješan u prvom izdanju najstarijeg takmičenja u Republici Srpskoj, Kupa RS (poražen u trećem kolu od zvorničke Drine 0:0, 1:2), koje je osvojila Kozara iz Gradiške, drugi Kup RS protekao je u dominaciji momaka iz najvećeg grada Republike Srpske.
Ponovo se više od stotinu klubova našlo u "bubnju", tačnije 126 (PFS Prijedor 10, PFS Banjaluka 42, OFS Doboj 18, PFS Bijeljina 24, PFS Sarajevo 27, PFS Trebinje 5), a nakon takmičenja po regijama, u ljeto 1995. uslijedila je eliminaciona faza na prostoru čitave republike.
Krajiški rivali, Borac i Rudar Prijedor, krčili su svoj put do trofeja, a za razliku od prvog finala, koje je odigrano na Gradskom stadionu u Banjaluci, odlučeno je da se ovaj put ispoštuje prvobitni plan i da se u finalu odigraju dvije utakmice.
Prva je na programu bila 16. decembra 1995. godine u Prijedoru, samo dva dana nakon Pariskog sporazuma, kojim je verifikovan Dejtonski mirovni sporazum od 21. novembra, kojim je okončan rat na prostoru bivše SFRJ.
U pravom zimskom ambijentu, regionalni rivali odigrali su meč za pamćenje pred više od 5.000 gledalaca, a susret je na kraju završen bez pobjednika - 2:2.
RUDAR PRIJEDOR: Čobanović, Dragić, Joškić, Lukić, Pekija, S. Janjetović, Z. Janjetović, Macura (88. Kesić), Prokopić (65. Mikanović), Vanješ, Kralj. Trener: Nikola Bevandić.
BORAC: Janjić, Grubor, Vukelja, Starčević, Bilbija, Petreš, Sekulić (80. Strika), Benić (75. Teinović), Jagodić, Jandrić, Trnić. Trener: Josip Pelc.
Borac je poveo golom Dragana Sekulića u 21. minutu, ali su "rudari" u finišu prvog poluvremena, za svega par minuta, uspjeli da preokrenu preko Zorana Janjetovića i Željka Macure. Ipak, da na kraju ne bude pobjednika pobrinuo se Andrej Grubor dva minuta prije kraja meča.
Daleko iskusnija ekipa iz Prijedora tako nije uspjela da odnese pozitivan rezultat u Banjaluku. Neriješen ishod prvog meča značio je da će odluka pasti u revanšu.
Tako je i bilo.
Iako je bilo planirano da se revanš na banjalučkom Gradskom stadionu igra 20. decembra, on je zbog snijega i guste magle prolongiran za tri dana, pa je odigran 23. decembra.
Okupilo se tada 10.000 gledalaca u Platonovoj, ali ostali su razočarani jer je meč odgođen. Ipak, tri dana kasnije, na tribinama se okupilo duplo više ljubitelja fudbala.
MONDO je nedavno pisao o revanš utakmici u Banjaluci, koja je završena pobjedom Borca 3:2, a OVDJE se možete prisjetiti tog teksta.
Slično kao u prvom susretu, odvijao se i revanš. Izgledalo je da će i drugi duel biti okončan rezultatom 2:2, ali je onda kapiten Borca Milorad Bilbija pogodio za 3:2 i veliko slavlje na stadionu u Banjaluci.
Kako su često znali da kažu akteri nezaboravnog finala, "Borčeva mladost savladala je iskustvo Rudara".
Mlada ekipa Borca, koju je s klupe predvodio Josip Pelc, uz par iskusnijih igrača, klupske vitrine dopunila je prvim posljeratnim peharom.
Bio je to susret koji je okupio najviše posjetilaca u istoriji fudbala Republike Srpske.
Iako se očekivalo da bi ovaj meč mogao biti prekretnica i da bi najvažnija sporedna stvar na svijetu na našim prostorima mogla doživjeti ekspanziju, sve se pretvorilo u suštu suprotnost.
Kup RS je nekad nešto značio. Danas, ostala su samo lijepa sjećanja.
Posljednjih godina većina ekipa u Kupu Republike Srpske "trudi" se da bude eliminisana što prije, kako bi se smanjili troškovi, a igrači oslobodili "bespotrebnog" umora.
Nerijetko se dešava da premijerligaši i prvoligaši u duelima sa ekipama iz nižih liga na utakmice pošalju rezervne sastave, čak i juniore, pa su tako utakmice najmasovnijeg takmičenja donosile i razna iznenađenja.
Ipak, sve to uticalo je na sami kvalitet fudbala, samim tim smanjio se broj posjetilaca na tribinama, ali to je tema za neku drugu priču...
Godine koje su uslijedile, donijele su još četiri trofeja u najmasovnijem takmičenju Republike Srpske (1996, 2009, 2011, 2012). Dakle, godinu dana kasnije "crveno-plavi" odbranili su trofej namijenjen osvajaču Kupa RS, a naviknut na trofeje, Borac se tu nije zaustavio.
Četiri puta banjalučki tim se okitio šampionskom titulom u prvenstvu Republike Srpske, osvajač Kupa BiH postao je 2010. godine, a već u sljedećoj sezoni osvojena je šampionska titula u Premijer ligi BiH i izboren plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona.
Svi ovi trofeji zasluženo su u krajišku ljepoticu donijeli i plaketu za postignute rezultate i afirmaciju Fudbalskog saveza Republike Srpske, koja je Borcu dodijeljena tokom proslave 25 godina FS RS.
Pratite MONDO SPORT i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu...