"Mislim da je dobro iskustvo da se preselite u drugu zemlju i vidite tu razliku... Bez toga, biće teško za englesku reprezentaciju", rekao je Pep Gvardiola.
Pep Gvardiola, čiji je Mančester siti potrošio 743,7 miliona evra na nove fudbalere u prethodne tri sezone, ima izvanredan savjet za Engleze koji već strijepe od novog neuspjeha na velikim takmičenjima.
Ipak, pitanje je u kojoj mjeri je ova ideja moguća, iako nema dileme oko toga da bi engleski fudbal od nje imao koristi... Dobro, ne baš u Rusiji 2018, ali u budućnosti - možda.
Naime...
Iako su izmislili najpopularniju igru na svijetu, fudbal, Englezi su samo jednom doživjeli da njihov kapiten, ser Bobi Mur, podigne čuvenu "Boginju" i to upravo na "Vembliju" 1966. godine, kada je "gordi albion" u kontroverznom finalu odlučenom spornim golom pobijedio najvećeg rivala, Zapadnu Njemačku (4:2).
Od tada najveći "uspjeh" kolijevke fudbala je bio plasman u četvrtfinale u tri navrata, dok na Mundijalu u Brazilu 2014. nisu prošli ni grupnu fazu.
Englezi nemaju mnogo bolji skor ni na evropskim prvenstvima - 1968. bili su treći, 1996. kao domaćini ispali u polufinalu na tom istom "Vembliju", naravno od Njemačke. Na posljednjem EURO 2016 u Francuskoj ispali su od Islanda u osmini finala, što je bio debakl ravan onom iz Brazila.
Zbog čega im na reprezentativnom planu ne ide ni približno dobro kao na klupskom, gdje je sedam engleskih klubova osvojilo ukupno 12 titula prvaka Evrope (a, četiri u periodu od 1999. do 2012. godine), tema je koja se decenijama podgrijava i hladi u ostrvskoj javnosti u zavisnosti od blizine narednog svjetskog ili evropskog prvenstva.
Jedni smatraju da je uzrok loših rezultata preveliki broj utakmica tokom sezone, pa se zalažu za zimsku pauzu, koja je sve izvjesnija u Premijer ligi, dok drugi ističu "naivnost" engleskih fudbalera koji igraju previše čisto i "dječački", što tobože obilato koriste "namazaniji" Italijani, Španci, Francuzi...
Danas se u debatu čijeg se početka niko ne sjeća, a čiji se kraj ne nazire, uključio i Pep Gvardiola. Španac koji obara rekorde sa Mančester sitijem u svojoj drugoj sezoni na Ostrvu, smatra bi reprezentacija Engleske imala velike koristi kada bi više igrača te selekcije jedan dio karijere provela u inostranstvu.
NBA liga je sa prosjekom od 110.000 funti sedmično jedina profesionalna liga na svijetu u kojoj je zarada iznad one u Premijer ligi. Ipak, američki profi timovi broje 15 igrača, a imaju pravo i na dva "two-way" ugovora. U nekim profesionalnim fudbalskim klubovima u Engleskoj broj fudbalera u "rosteru" je preko 40, što obara prosječnu zaradu na nivou takmičenja.
Iako se Premijer liga široko otvorila prema kvalitetnim i manje kvalitetnim fudbalerima i trenerima iz cijelog svijeta, a posljednjih godina prednjače upravo Španci, pa i Francuzi, kontinentalni dio Evrope ostao je zatvoren prema Englezima. Ili Englezi prema odlasku sa Ostrva, svejedno.
Engleska nije imala učesnika Mundijala koji nije nastupao u Velikoj Britaniji još od Njemačke 2006. godine, kada su u timu bili Dejvid Bekam i Oven Hargrivs. Kod aktuelnog selektora Gareta Sautgejta, koji se i sam kao igrač nije pomjerao sa Ostrva, nema fudbalera koji rade "preko", a kojih ima ukupno trojica u Seriji A, Primeri, Ligi 1 i portugalskoj Primijeri (Čarli Outvej - Betis, Rolando Arons - Verona, Kris Vilok - Benfika).
Od odlaska Džoija Bartona iz Olimpika iz Marseja nema više Engleza u Francuskoj, a da Čelsi i još nekolicina najbogatijih engleskih klubova ne drži plejadu mladih igrača u Njemačkoj, Holandiji i Belgiji... teško da bi i tamo bio drugačiji slučaj nego u komšiluku.
Utoliko, Gvardiola ima poentu. Koliko je Premijer liga uznapredovala otvaranjem prema Evropi i svijetu, toliko bi i reprezentacija Engleske postala bolja za "fore" koje se uče u Valensiji, Lisabonu, Dortmundu, Firenci, Monte Karlu, Amsterdamu...
Povlčačeći paralelu sa španskim internacionalcima, koji po brojnosti stižu Brazilce, Argentince i Francuze, bivši trener Barselone i Bajerna rekao je...
"Kada su se vratili u reprezentaciju, bili su jači, bili su bolji. Uradili su dobre stvari koje su pomogle španskom fudbalu. Može li takve koristi da ima Engleska? Mislim da može", rekao je Gvardiola, a prenio "BBC".
Ipak, i njemu je jasno da će to biti još manje izvodljivo u godinama koje nastipaju poslije milijardi funti vrijednog TV ugovora od kog je svaki učesnik Premijer lige dobio novac kakav rivali sa kontinenta mogu samo da zamišljaju.
Ove godine prosječna plata u Premijer ligi "probila" je granicu od 50.000 funti sedmično, dok projekat EPL 2 (razvojna Premijer liga za mlade igrače) uzima maha i zaslužuje sve veći medijski prostor.
"Mislim da je dobro iskustvo da se preselite u drugu zemlju i vidite tu razliku... Premijer liga je bogato takmičenje, mada je moguće i da engleski igrači više vole da ostanu kod kuće. Mislim da je važno i da Premijer liga 2 bude sve jača. Bez toga će biti teško očekivati uspjeh engleske reprezentacije. To je moje mišljenje", kazao je Gvardiola.
U teoriji ovo zvuči smisleno. Ali, da li je realno da makar trojica-četvorica Engleza iz Sautgejtovih startnih 11 uskoro zaigra u inostranstvu?
Iskustvo nas uči da je to prava rijetkost.
10 najskuplje plaćenih Engleza:
/u milionima evra/
Rahim Sterling (62,5, 2015)
Džon Stons (55,6, 2016)
Kajl Voker (51,0, 2017)
Rio Ferdinand (46,0 2002)
Endi Kerol (41,0, 2010)
Aleks Okslejd-Čemberlejn (38, 2017)
Deni Drinkvoter (37,9, 2017)
Luk Šo (37,5, 2014)
Dejvid Bekam (37,5, 2003)
Vejn Runi (37,0, 2004)
*napomena (1): samo je Dejvid Bekam prodat klubu van Engleske, Real Madridu;
*napomena (2): tri najskuplja igrača doveo je Siti, dvojicu pod Gvardiolom;
Na listi deset najskuplje plaćenih engleskih fudbalera, ne samo da su igrači Sitija na prva tri mjesta, već je samo jednog platio strani klub. I to Real Madrid, kada je još 2003. u mega transferu doveo Dejvida Bekama iz Mančester junajteda za 37,5 miliona evra. Bekam je danas na poziciji broj devet ove liste, a ostali su svi od reda prelazili iz engleskog u engleski klub.
Jer, realno gledano, pitanje je da li klubovi poput Lacija, gdje se kratko zadržala nekada velika nada engleskog fudbala, Ravel Morison, Valensije, Liona, Borusije Dortmund... uopšte mogu da razmišljaju o igračima koji su na Sautgejtovom spisku? Za novac koji solidnom ligaškom igraču mogu da daju gazde Lestera, Vest Hema ili Sautemptona (šampion Engleske od TV prava dobija 165, a posljednji 110 miliona evra!?) nerijetko je suma za koju igraju perjanice Juventusa, Bajerna, Atletika i još nekolicine klubova redovnih učesnika Lige šampiona.
Ostali?
Mogu samo da se pomire sa realnošću i gledaju kako kako se VBA pojačava u Lajpcigu, Vest Hem u Leverkuzenu i Milanu, Lester u Lisabonu i Sevilji, Stouk u Gelzenkirhenu i Portu, Kristal Palas u Amsterdamu i Atini, Svonsi u Minhenu, Votford u Riju i Barseloni, Njukasl u Madridu i Dortmundu, Brajton u Ajndhovenu, Brižu i Valensiji, Hadersfild u Monpeljeu, Portu i Kopenhagenu, itd, itd.
Paulo Dibala u Juventusu ima tek nešto veću platu od Džordana Hendersona, Endi Kerol primao je više od Antoana Grizmana dok Francuz nije produžio ugovor sa Atletikom, Jaja Ture i dalje zarađuje više od Roberta Levandovskog... i tako bismo mogli "do sutra".
Elitne engleske fudbalere mogu da plate, realno, Pari Sen Žermen, Barselona i Real Madrid. Možda Juventus i Bajern Minhen.
A, granica je samo viša i viša.