Kako je fudbalom spasio porodicu, šta je sve radio u "getu" Buenos Airesa, gdje su potezali pištolje u svlačionici, šta je za njega Zdravko Mamić i koja mu je neostvarena želja iz Zvezde, otkrio nam je Luis Ibanjez u intervjuu za MONDO.
/Od izvještača MONDA iz Medulina/
LUIS IBANJEZ – odjeknulo je kao bomba u Mostaru proteklog septembra.
Popularni Lučo stigao je u Zrinjski iz turskog Trabzona i tako se poslije tri godine vratio na ove prostore, gdje je sa mnogo uspjeha igrao za zagrebački Dinamo i Crvenu zvezdu.
I u Zagrebu i u Beogradu dobro pamte argentinskog lijevog beka, uvijek sa osmijehom van terena i izuzetno borbenog na zelenom travnjaku.
Dobro raspoloženog Luisa Ibanjeza zatekli smo i u Medulinu, gdje nam se Lučo "otvorio" i pričao za MONDO o svojim počecima i "getu“ Buenos Airesa, odnosu sa Mamićem, potezanju pištolja u svlačionici, te otkrio kome duguje karijeru, šta mu je neostvarena želja sa Crvenom zvezdom i zašto ga je razočarao Dijego Maradona.
Na početku odgovor na pitanje koje su svi postavili prije par mjeseci – otkud Ibanjez u Mostaru?
"Zrinjski uvijek ide na titulu i to me najviše zainteresovalo. Imao sam ljetos ponude iz Grčke i Turske, ali znaš kako je to, ako ne prihvatiš odmah neko drugi iskoristi. Na kraju sam imao opcije da se vratim u Argentinu, da idem u Iran, Japan ili Zrinjski. Pričao sam sa tastom koji mi je menadžer (Darko Alegić op.a.) i predsjednikom Zrinjskog, Dankom Šulentom, svidjeli su mi se ciljevi i dogovorili smo se“.
Nakon hrvatske i srpske, Argentinac je iskusio i bh. ligu.
"Iskreno, nisam očekivao da će biti biti tako teško da se prilagodim na bh. ligu, jer nije isto igrati hrvatsku, srpsku i ligu BIH. Teški su tereni, teški su protivnici, zatvoreni, puno su tvrđe utakmice, dosta se udara, možda sudije nisu na nivou da sve prate. Bilo je teško prva tri mjeseca, jer nisam prošao pripreme, sada radim da se spremim i nadam se da ću biti bolji kada počne prvenstvo“, kaže Ibanjez.
Ono na šta nije morao da se mnogo navikava po dolasku u Mostar je život van fudbalskog terena, jer htjeli to priznati ili ne naši zapadni susjedi, sve ovo ovdje je Balkan.
"Jezik je isti, znam dosta igrača. Život u Mostaru je super, ne samo za mene već i za moju porodicu Beograd je puno veći od Mostara, kao i Zagreb, ali život ovdje je miran, kao i u Zagrebu. Istina, u Beogradu je malo divlji, ali navikneš se, imaš sve, svaki dan kafa, restorani. Mostar je manji, ali lijep grad.''
Zadovoljan je i ekipom, posebno poslije dolaska Nemanja Bilbije i Miloša Filipovića koji su ove zime pojačali Zrinjski. Mostarcu su peti sa pet bodova zaostatka za Sarajevom, ali ne odustaju od titule.
"Tu smo, nismo daleko od prvog mjesta. Došli su Nemanja, Fićo i borićemo se do zadnjeg za prvenstvo. Zrinjski je osvajao titule i opet mora da se bori''.
Momak koji je ponikao u Boki juniors u Zrinjskom je uzeo broj 28 i zadužio bijeli dres sa crvenom lentom, identičan onom River Plejta, najvećeg rivala Boke.
"Prvi dan prijatelji su mi odmah rekli 'Šta to nosiš','Šta si to obukao'... Ali to je moj posao. Bitno je da nije onaj grb. Ja sam veliki navijač Boke, volim Boku kao nikog ovdje. Ali to je posao, nosim dres koji mi daju u klubu i to je to“, ističe Lučo.
Karijera ga je vodila od Boke preko Dinama, Rasinga, Đera, Crvene zvezde, Trabzona i Karabukspora do Zrinjskog.
"Imao sam sreće. Imao sam priliku da u svakoj državi igram za najveće klubove. U Argentini sam igrao za Boku i Rasing, u Turskoj za Trabzon, u Hrvatskoj za Dinamo, u Srbiji za Zvezdu i sad u BIH za Zrinjski. Navijači u Mostaru nisu kao Delije, kao Bed Blu Bojsi ili navijači Boke, ali Ultrasi su tu, vole klub, mnogo ih je za tako mali grad. Imao sam sreću da uvijek igram pred punim tribinama, osim za Karabukspor, to je manji klub“.
Sa zagrebačkim Dinamom osvojio je 10 trofeja, od kojih pet šampionskih titula, sa Crvenom zvezdom jednu titulu prvaka Srbije, ali stiče se utisak da su ga mnogo više zavoljeli navijači beogradskih crveno-bijelih, možda i zbog specifičnog odnosa Bed Blu Bojsa tokom godina prema klubu i njegovom prvom čovjeku, Zdravku Mamiću.
Na drugoj strani, iako je otišao nakon samo jedne sezone, ostao je u srcima navijača beogradskog kluba koji i dan-danas zatrpavaju njegov Instagram profil i telefon porukama da se vrati u Zvezdu.
"Iskreno, iznenađuje me to. I dan danas dobijam poruke od navijača Zvezde 'Lučo kad ćeš da se vratiš, čekamo te', 'Šta treba da napravimo da dođeš'... Lijepo je to, ali ne šalju oni to samo meni. Šalju mojoj ženi, tastu, mojim prijateljima, kad nas vide da smo zajedno pišu im da mi kažu da se vratim. Drago mi je jer sam sigurno nešto dobro napravio u Zvezdi. I ne samo ja, nego cijela ta ekipa. Ali tada nismo igrali Evropu, klub nije bio na nivou kao danas“, priča nam Lučo.
Ekipa Crvene zvezde predvođena trenerom Miodragom Božovićem osvojila je šampionsku titulu u sezoni 2015-16 uprkos brojnim finansijskim i drugim problemima.
"Ovi danas momci imaju sve, a mi nismo imali opremu, nismo dobijali platu, ali na terenu smo ginuli jedan za drugog i imali smo trenera koji je dao sve za nas i zato smo uspjeli. Uvijek sam zahvalan navijačima, šalju mi slike, uvrste me u najboljih 11 u zadnjih deset godina, a ja sam tu iako sam bio samo godinu dana. To mi znači, volim to, je...ga'', otelo se Luču.
Prije odlaska u Trabzon govorio je da se naredne sezone vidi sa Zvezdom u Ligi šampiona. Nažalost, to nije dočekao. Otišao je u Tursku, a crveno-bijeli su dve godine kasnije izborili plasman u Ligu šampiona, takmičenje koje za njega ima posebno značenje.
O tome govori i tetovaža sa logom ovog takmičenja i datumom njegovog debija - 14.9.2011.
"Poslije Svjetskog prvenstva Liga šampiona je najveće takmičenje. Naravno da mi je žao što nisam igrao sa Zvezdom Ligu šampiona. To je nešto najbolje što možeš da igraš, s kim god da igraš. Kada počne ta himna, to je nevjerovatan osjećaj, to ne osjetiš često u fudbalu. Moja najdraža utakmica u Dinamu mi je naša prva utakmica u Ligi šampiona protiv Reala. Plasirali smo se i odmah Real sa Ronaldom, Serhiom Ramosom, Di Marijom... Ljudi su stajali po stepenicama, bilo je krcato. Niko više nije mogao da uđe, ostali su ljudi van stadiona".
Poseban osjećaj su i derbiji, a Ibanjez je bio akter onih najvećih u Argentini, Hrvatskoj, Turskoj i Srbiji.
Navijači Crvene zvezde još pamte njegov pogodak iz slobodnjaka u jubilarnom 150. mječitom derbiju, kojim su crveno-bijeli izjednačili na 1:1, a kasnije golom Vijere stigli do pobjede 2:1.
"Doživio sam Boka – River sa klupe, igrao sam Dinamo – Hajduk, Zvezda – Partizan, to su najveći derbiji na svijetu. Imaš i u Grčkoj Olimpijakos – Panatinaikos, Real – Barselona, ali Boka – River, to je nešto posebno. Kada su i jedni i drugi navijali na stadionu, to je pravi šou''.
Iako je za Boka juniors odigrao svega 2 meča igrao je sa velikanima poput Karlosa Teveza, Rodriga Palasija, Martina Palerma, Huana Romana Rikelmea...
Posljednjeg posebno izdvaja.
"Novi predsjednik Boke je izabran isključivo zbog Rikelmea. Pobijedio je onaj koga je Rikelme izabrao. On je kao Mesi u Barseloni. Nema boljeg. On je Bog u Boki! Bili su tu i Tevez i Maradona, Batistuta, Kaniđa, ali Rikelme je Rikelme. Igrao sam s njim, čuli smo se par puta kada sam dolazio u Argentini. On je čovjek koji ne priča mnogo, malo je zatvoren. Kada je pobijedio poslao sam mu čestitku i odgovorio mi je. Nadam se da će raditi dobro za klub jer ja kao navijač želim da Boka osvaja titule“.
I Rikelme, kao i Tevez vraćali su se na zalasku karijere na "Bombonjeru" i još jednom oblačili plavo-žuti dres.
"To mi je san da završim karijeru u Boki, ali to nije lako. Danas više nije realno da odem u Boku. Da sam se vratio iz neke druge lige, možda iz Turske... Mislim da je moj trenutak prošao. Ali cilj mi je da se vratim u Argentinu, da osjetim ponovo taj pritisak kao igrač. Da te svaku utakmicu čeka 40-50 hiljada ljudi. Da osjetimo ponovo taj pritisak čim izlaziš iz busa...''
Južnoamerikanci su posebno strastveni kada je fudbal u pitanju, a ljubav prema klubu ponekad graniči sa fanatizmom, pa fudbalerima nije lako, bez obzira da li imaju bliske susrete sa protivničkim ili svojim igračima.
"U Rasingu mi je bilo najteže, tu je bio najveći pritisak, jer smo imali loše rezultate. Kada sam došao bili smo drugi i napadali titulu, ali smo imali loše prvenstvo. Nismo uspjeli, a navijači su tamo brutalni. Jednog dana došli su sa pištoljima u svlačionicu. To je tamo normalno, ovdje imaš pritisak, ali tamo je pritisak svakodnevan, tamo te tvoji navijači psuju, gađaju pivom, to je baš pritisak. Kada smo igrali protiv Njuelsa izvodio sam korner i čovjek me pogodio čašom punom mokraće. Smrdiš, pljuju te, ali to je normalno“, kaže Lučo i objašnjava:
"Odrastao si tako što pucaš penale u kvartu u pare i ako dobiješ super, ako ne dobiješ moraš da se tučeš ili neko može da puca u tebe. To je normalno za nas Argentince. Nije za druge (smijeh). Ja se na primjer, pod tim pritiskom, kada me neko psuje, vrijeđa, gađa, osjećam još bolje na terenu. Sam sebi kažem: sada moraš da pokažeš šta možeš. Kada tog pritiska nema moraš da ga napraviš sam sebi'', ističe on.
U razgovoru za MONDO otkriva i gdje mu je bilo najgore, gdje su ga najgore dočekali, a odgovor će vas možda malo i iznenaditi.
"Na mojoj Bombonjeri, protiv Boke. Igrao sam za Rasing tada. Kada navijači Boke počnu da pjevaju, kada stadion počne da se trese ne možeš da primiš loptu. Tada su mi svi govorili 'idemo na teško gostovanje', ja sam mislio ma to je normalno, to je moja Boka. Ali stvarno, kada si na terenu, nemaš loptu i gledaš to, osjetiš taj pritisak, svi ti zvižde, ne možeš da čuješ saigrača na metar od tebe. Tada sam i sa druge strane osjetio da je Bombonjera posebna. Navijači su ti tu pred licem, vrijeđaju te, psuju, ipak nije svejedno...''
Bilo je i utakmica kada su ga protivnici toplo pozdravljali, poput one na Karađorđu.
"Bilo je par slučajeva da su me baš dobro primili, sa Dinamom i sa Zvezdom. U Novom Sadu su mi aplaudirali, sa Dinamom u Šibeniku i u Rijeci. To u Rijeci nisam vjerovao, očekivao sam da me psuju, ali izlazim na teren a oni aplaudiraju i to mi je ostalo u sjećanju“.
Ništa od ovoga nije ubilo Ibanjezovu ljubav prema fudbalu.
"Fudbal mi je uvijek bio na prvom mjestu. Iz dva razloga. Jedan je taj da sam uvijek volio i želio da igram fudbal. A drugi je što sam kroz fudbal htio da spasim svoju porodicu, koja je bila u teškoj situaciji kada sam bio klinac. Nismo baš bili gladni, ali smo bili siromašni“, počeo je Lučo, a onda se potpuno otvorio:
"Sve što sam htio je da kupim svojoj majci kuću, jer su mi se mama i tata rastali kada sam imao godinu dana. Želio sam da postanem fudbaler samo zbog toga – da kupim mami kuću. I da jednog dana imam porodicu, djecu i živim s njima nadam se do kraja života. Dok mi djeca odrastaju trudiću se da im ne fali ništa. I to mi je bio razlog da igram fudbal.''
"Da nisam postao fudbaler ko zna šta bih bio danas“, ističe Lučo i otkriva da nije imao nimalo lako djetinjstvo i odrastanje u Argentini.
"Ja sam prodavao ruže na ulici, bio sam dostavljač pice, sve sam radio dok nisam počeo da zarađujem igrajući fudbal“.
Do nastupa na Bombonjeri u dresu Boke morao je mnogo toga da prođe, kao i brojni južnoamerički fudbaleri koji su "pobjegli“ iz siromašnih kvartova i napravili velike karijere.
Da li je svakodnevica zaista tako surova, pitali smo Luča.
"Danas sve imaš na internetu, možeš i da nađeš snimke iz tih nižih liga i vidiš likove sa pištoljima pored terena, jer tu su uvijek neke tuče, neredi. U kvartovima imaš svuda kuće okolo i u sredini jedan teren. Taj teren se čuva kao da je Bernabeu. On je sve“.
U pojedinim trenucima, kaže, pomišljao je da odustane.
"Prije nego što sam postao profesionalac, mislio sam da odustanem. Počeo sam da radim, vidio sam da nemam mjesta u drugoj ekipi Boke, par puta sam otišao kući plačući, krivo mi je bilo jer igra ovaj lošiji umjesto mene, što nisam otišao sa ekipom... Tad sam pomislio da napustim fudbal i bavim se nečim drugim. Hvala Bogu, imam svoju porodicu, oca, svog strica Karlosa koji je jedan od najvažnijih osoba u mojoj karijeri. Danas je u kolicima, za njega bih bubreg dao, sve novce koje imam dao bih da ga mogu spasiti. On je jedna od najvažnijih osoba u mojoj karijeri, zbog njega sam postao igrač, zbog njega nisam odustao'', priča nam Ibanjez dok nam pokazuje tetovažu sa imenom "Karlos“ na ruci.
A onda je uslijedio prelomni trenutak u karijeri.
"Dolazak u Dinamo. Bio sam klinac, odigrao sam dvije utakmice i još četiri sjedio na klupi. Boka me prodala u Dinamo za milion i po dolara, ja nisam ni znao koliko je to. Samo sam pitao koliko je moje, da li imam dosta da kupim mami kuću? Jer svaki Argentinac dobije 20 posto od prvog transfera u Evropu. Pričao sam sa menadžerom tada, imao sam ponudu Dinama i Hofenhajma, on je tada tek ušao u Bundesligu. Pričali smo, ali trener nije htio da me pusti da idem, govorio je da ostajem i da ću igrati. Menadžer je na kraju pričao s predsjednikom, rekao mu da hoću da spasim familiju i prodali su me. Ali nisam htio da potpišem ugovor dok ne dobijem novac na račun da kupim mami kuću. Na kraju sam se dogovorio sa Bokom da mi unaprijed isplati moj dio novca i potpisao sam. Tu je sve krenulo'', ističe Ibanjez.
"Kada sam došao u Zagreb nisam znao pričati ni engleski ni hrvatski, što se kaže, jedva sam španski pričao. Ali dobio sam priliku da igram Evropu i tu sam osjetio da sam nešto napravio, da sam na dobrom putu''.
Ko je za tebe Zdravko Mamić? - Bilo je naše naredno pitanje.
"On mi je...'', zastao je malo Lučo, a potom nastavio:
"Zbog njega sam imao problema sa navijačima Dinama, bio sam i na sudu, izgubio sam i morao na kraju nešto da platim jer sam uvijek njega branio. Uvijek sam govorio o njemu sve najbolje. Kada god je bio neki problem, on je bio prvi koji je došao da to riješi. On me doveo u Dinamo. Uvijek kažem, on mi je dao tu kuću. I kada sam odlazio iz Dinama, on mi je prije toga ponudio ugovor na pet godina. Ali već sam bio dosta tu, imao sam problema sa trenerom i upravom... Kad si dugo u klubu znaš dosta stvari, pa onda nešto želiš da promijeniš i drugačije te gledaju. Ali Zdravko... neću reći da mi je drugi otac, ali on mi mnogo znači u životu. Od prvog dana mi je pružio ruku, pitao šta mi treba, ponudio novac unaprijed ako mi treba. On me kupio za čitav život''.
Mamića, koji zbog potjernice hrvatskog prvosuđa boravi u Hercegovini, mnogi su povezivali i sa transferom Ibanjeza u Zrinjski, ali argentinski fudbaler to negira.
"Ne, nema on veze sa tim. Moj tast i menadžer i predsjednik Zrinjskog, oni su zaslužni. Zbog njih dvojice sam u Zrinjskom''.
Zanimljiva činjenica je da je Ibanjezov menadžer Darko Alegić, otac njegove supruge Mateje. Kako je to kada vam je punac menadžer?
"On mi je više kao prijatelj. On mi je tata u Hrvatskoj. S njim mogu da pričam o svemu, od fudbala do svega ostalog. Kada imam neki problem, kada želim da ulažem sa njim se posavjetujem, jer on je prošao dosta toga. Za mene on nijemenadžer, on mi je kao tata, samo što rješava i sve u fudbalu uz konsultaciju sa mnom. On mi je familija'', kaže i dodaje da mu je porodica sve.
"Danas su mi najbitnija djeca. Naravno, svi mi znače, mama, tata, stric, ali djeca su djeca. Kada liježem u krevet pitam kako su djeca, nije bitno šta dolazi sutra, to će se već riješiti, bitno je da su moja djeca dobro“.
Na ovim prostorima je dugi niz godina potpuno se navikao, tako da ne postoji ništa što mu se ne sviđa, što bi mijenjao. Osim...
"Sve mi se sviđa i kada je u pitanju život ovdje ne bih ništa mijenjao. Ovdje ću ostati, pravim kuću u Hrvatskoj, imam stanove. Ako bih nešto mijenjao, to je infrastruktura u fudbalu. Kako je moguće da reprezentacije BIH, Srbije, Hrvatske imaju igrače u Realu, Mančesteru, Sitiju, Romi.. a nemaju stadione, dobre terene? U turskoj trećoj ligi imate stadione po 40.000 ljudi. Argentina je velika zemlja, Hrvatska, Srbija i BIH su male države, ali imaju velike sportiste. Koji god sport pogledaš tu su. Ali u Argentini bude po 20.000 ljudi na utakmici nižih liga. Vole i ovdje fudbal, ali nemaš stadione, čim kiša padne nemaš krov, ideš kući, ne možeš sa djecom biti na utakmici. Treba nam ta insfrastruktura, neka su to mali stadioni, kao što ima Istra, Rijeka, ali da su čisti, uredni, platiš kartu i uživaš'', poručuje Ibanjez.
Potom pomalo slučajno otkriva da je zagovornik jedne ideje koja postoji već godinama.
"Jednog dana bih volio da doživim da dođe jugoslovenska liga, da vidim taj šou. Vrijeme je da krene. Iako sam mlađi znam ko je igrao u toj ligi, znam da su to bile velike utakmice.''
Još je rano, ali kakvi su planovi za budućnost, osim što će ostati u Hrvatskoj.
"Da me neko pitao prije pet godina da li ću biti trener rekao bih: nema šanse. A danas učim od svakog trenera, nadam se da ću za par godina da krenem u to. Ako ne, onda možda mogu da budem menadžer. Moja prva ideja je da igrače iz Argentine koji nemaju sreće u klubovima, dovedem u Evropu. Bilo koji igrač treće lige u Argentini ovdje bi mogao da igra u Dinamu, ne zato jer je ovdje loša liga, već zato što tamo ima toliko dobrih igrača. Oni odlaze po tim ligama, jer nemaju menadžere, ne mogu da daju pare da ih neko dodatno pogura. Jednog dana htio bih da radim i da dovodim igrače iz Argentine, da proširimo ovo tržište'', zaključio je Ibanjez na kraju razgovora za MONDO.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.