Na današnji dan 1941. godine u Sarajevu rođen je legendarni Štraus sa "Grbavice".
Ivica Osim je bez ikakve dileme živa legenda jugoslovenskog fudbala i vjerovatno nema osobe koja se s tim neće složiti.
Ne samo u njegovom matičnom Željezničaru, gdje je počasni predsjednik ili Partizanu s kojim je osvojio Kup Maršala Tita uporedo vodeći reprezentacije Jugoslavije.
S "plavima" je ostvario plasman u četvrtfinale Mundijala u Italiji 1990. godine i osigurao nastup na Evropskom prvenstvu dvije godine kasnije, ali se zemlja raspala u krvavom ratu, pa je umjesto Jugoslavije na šampionat Evrope uskočila Danska, kao drugoplasirana u našoj grupi, i osvojila titulu.
Zanimljivo je bilo pred put u Italiju 1990. godine u Zagrebu, gdje je na generalnoj probi gostovala Holandija, tadašnji aktuelni evropski šampion sa Markom van Bastenom, Rudom Gulitom i Frenkom Rajkardom.
"Maksimir" je dočekao "lale" kao svoje, a zvižducima ispratio svaki potez Osimovog tima, što je zabilježeno u dokumentarnom filmu "Nacionalni tim Jugoslavije".
Ostaće upamćen tadašnji Osimov ironični aplauz upućen Zagrepčanima, koji su svojski navijali protiv Jugoslavije, kao i motivacija Faruka Hadžibegića svojim saigračima: "Ima nas 11, a igramo protiv 20.000, ajde..."
"Gori si od svih kad si selektor u takvoj situaciji. Ja sam čak 'čestitao' navijačima. Nije se smjelo to desiti, kao trener moraš se spremiti na mnogo toga...", rekao je Osim u dokumentarcu o utakmici u kojoj su slavili Holanđani (0:2).
Iz današnje perspektive već je tada bilo jasno da Jugoslavija neće opstati, što se i pokazalo pa je na početku rata u Bosni i Hercegovini, Osim napustio Beograd.
"Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: 'Odlazim i gotovo je'. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava", rekao je popularni Švabo 23. maja 1992. godine na press konferenciji u Beogradu.
Poznata je takođe jedna njegova izjava o eliminaciji na penale od Argentine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji.
"Možda sam optimista, ali pitam se šta bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta. Da su fudbaleri na vlasti umjesto političara, nikad se ne bi dogodilo to što se dogodilo u Jugoslaviji".
Poslije Partizana i Jugoslavije, otišao je u Grčku i preuzeo Panatinaikos iz Atine, s kojim je osvojio dva Kupa Grčke i jedan Superkup, da bi 1994. godine prešao u austrijski Šturm.
S ekipom iz Graca je podigao dva šampionska pehara, jedan Kup Austrije i dva Superkupa, a pod njegovim vođstvom su crno-bijeli igrali i tri puta u Ligi šampiona. Proglašen je i za "trenera vijeka" u austrijskom klubu.
Popularni Švabo je zaslužan i za uspon fudbala u Japanu, gdje je vodio Džef junajted i nacionalni tim te zemlje, sve do moždanog udara 2007. godine kada je penzionisan. Koliku popularnost je stekao u Japanu najbolje ilustruje podatak da je knjiga s njegovim citatima "Osimove riječi" prodata u tiražu od blizu pola miliona primjeraka.
Od 2011. godine je imenovan na čelo Komiteta za normalizaciju bh. fudbala zbog suspenzije Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, čiji je počasni predsjednik.
U svojoj kolekciji ima ukupno 13 osvojenih trofeja, sijaset nagrada i ordenja, između ostalih i Orden izlazećeg sunca, a interesantno je i to da je dva puta u karijeri odbio da preuzme Real Madrid.
"Iskreno rečeno, boj’o sam se, nisam znao šta ću tamo. Da me neko tad pit’o: 'Što ideš? Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbit’. Ja nisam, al’ jednostavno sam sebe pit’o, a šta ću sad tamo", rekao je Osim o odbijanju "kraljevskog kluba".