Nekadašnji član Notingem Foresta, Malkolm Rigbi u intervjuu za MONDO govorio je o tome kako je dijeliti teren i svlačionicu sa Stjuartom "Psihom" Pirsom, Stenom Kolimorom, te ocem norveškog superstara Erlinga Brauta Holanda.
Selo Kosjerovo u okolini Laktaša poznato je po uzgoju lubenica, lokalnom fudbalskom klubu neobičnog imena – Milan, a odnedavno i po jednom stanovniku.
"U selo je došao golman Notingema", rekli su nam mještani, nakon čega nismo propustili priliku da upoznamo Malkolma Rigbija, nekadašnjeg člana čuvene generacije Notingem Foresta koja je u sezoni 1994/95 osvojila treće mjesto u engleskoj Premijer ligi.
Popularni "šumari" predvođeni sjajnim golgeterom Stenom Kolimorom na jednoj, te Stjuartom "Psihom" Pirsom na drugoj strani terena, odmah poslije promocije iz Čempionšipa napravili su fenomenalan uspjeh.
Iako je tada osamnaestogodišnji Rigbi cijelu sezonu proveo na klupi kao rezerva neprikosnovenom Marku Krosliju bilo je zanimljivo čuti kako je bilo dijeliti teren i svlačionicu sa legendama engleskog fudbala, ali i Brajanom Rojom, Larsom Bohinenom, te Alf-Inge Holandom, ocem trenutno jedne od najvećih fudbalskih zvijezda, Erlinga Brauta Holanda.
Rigbi je pred početak te sezone na insistiranje trenera Frenka Klarka doveden iz omladinskog tima Nots Kauntija i tinejdžeru se preko noći život okrenuo za 180 stepeni.
"Bilo je to čudno iskustvo. Notingem Forest je igrao Premijer ligu a već u prvoj sezoni prebačen sam u prvi tim zbog porodične tragedije drugog golmana Tomija Rajta. Tako sam od igranja za U21 ekipu Nots Kauntija došao do toga da idem na Old Traford pred 70.000 ljudi", prisjeća se Rigbi na početku razgovora za MONDO.
"Kad sam došao u Notingem tu je bio još uvijek bio Geri Krozbi, njega se vjerovatno mnogi sjećaju mnogi po onom golu kada se prišunjao s leđa i ukrao loptu golmanu Mančester sitija i zabio gol. Gledao sam ga na TV-u i odjednom ja sam u njegovom autu, on me vozi na trening. Bio sam van sebe. I onda dođem na prvi trening, a tamo Stjuart Pirs, Brajan Roj..."
Nekoliko nedelja sve mu je izgledalo kao san.
"Prvih par utakmica ja uopšte nisam bio svjestan gdje sam. Bio sam na klupi za rezerve, ali imao sam osjećaj kao da sam navijač, a ne igrač. I onda odjednim mi je došlo. Sjedio sam na klupi i pomislio 'Čovječe, ako se Mark Krosli povrijedi, ti ideš u igru'! Na jednoj utakmici on je pao i povrijedio se, ležao je na travi, a trener Frenk Klark okrenuo se prema meni i rekao mi da se zagrijavam, pomislio sam 'Uh ovo je sad ozbiljno', ali se ipak oporavio. Za mene je sve bilo potpuno nevjerovatno. Dođemo na Old Traford i Krosli se zagrijava, ja sam tu, vraćam izbijene lopte sa centra i okrenem se da pokupim neku, a tu su Kantona, Bekam...“
U privikavanju na novu sredinu, pa i na ulogu "vječite rezerve" za Marka Kroslija mnogo mu je pomogao otac, koji je ranije bio golman Lester sitija i bio rezerva legendarnom Piteru Šiltonu.
"Da nisi dovoljno dobar, da ne zaslužuješ, ne bi ni bio tu gdje jesi, govorio mi je otac“, kaže Rigbi.
"Kada sam došao u Notingem sve je bilo novo, odjednom imao sam i novca. Nakon mjesec dana, kada sam prvi put otišao da podignem novac, ubacio sam karticu i šokirao se. Još smo pobjeđivali, došli su bonusi... Ubacio sam karticu, mislio sam da je neka greška. Pa ja sam igrao za Nots Kaunti za 70 funti mjesečno".
Frenk Klark, koji je na klupi Notingem Foresta naslijedio čuvenog Brajana Klafa, odlično je posložio tim u kojem je bilo potpuno različitih ličnosti i nekoliko klanova, tako da su "šumari" otvorili sezonu serijom od 11 utakmica bez poraza, od čega osam pobjeda, među kojima je i ona 4:1 na gostovanju Totenhemu.
"Trener Klark je imao jako težak posao. Sten Kolimor je bio individualac, on bi dao golove i otišao, nije se družio ni sa kim, Lars Bohinen i Alf-Inge Holand su bili iz iste zemlje i uvijek su se držali zajedno, Stiv Stoun i Ijan Voun su takođe bili jedan uz drugog, a Stjuart Pirs je bio tu za sve. On nije imao nekog posebnog s kim je bio potpuno blizak, sa kim se družio, on je jednostavno bio tu za sve. Kada bismo gubili, Frenk Klark je znao da psuje u svlačionici, bilo je tu svega, ali Stjuart je uvijek bio tu da nam nešto kaže. U suštini Pirs je bio naš drugi trener", istakao je Rigbi.
Nakon blagog pada forme i šest utakmice bez trijumfa Notingem Forest se vratio na pobjednički kolosjek, a jedan od najsvjetlijih trnutaka sezone bila je i pobjeda na Old Trafordu 2:1, gdje Mančester junajted prije toga nije primio gol. Rigbi, međutim, ističe da je "tvrđe" bilo na drugim stadionima.
"Gostovanje Mančester junajtedu je velika stvar, Old Traford je ogroman, ali atmosfera nije bila baš kao na drugim stadionima. Recimo kad odeš u goste Njukaslu ili Liverpulu, tu je atmosfera nevjerovatna. Arsenal je takođe veliki klub, ali ni tu nije tako bučno", rekao je Rigbi.
Ekipa Notingem Foresta se, međutim, nikog nije plašila. Naprotiv!
Sve ekipe zazirale su od njih, a posebno od Stjuarta Pirsa, legende kluba koji je zbog svojih startova i stila igre dobio nadimak "Psiho".
Poznato je da se Pirs nije zagrijavao sa ekipom, već je izlazio na teren neposredno pred utakmicu dok bi u tim trenucima sa tribina odjekivalo "PSIHO, PSIHO, PSIHO...".
"Prije utakmice imao je običaj da izađe iz svlačionice bez šortsa, samo u gaćama i da takav ide kroz hodnik ispred protivničke svlačionice. Oni bi gledali njega onakvog, bez šortsa, sa ogromnim čvrstim nogama, imao je noge kao konj, a činio je to namjerno da ih zastraši. Mogao je da se isteže u svlačionici, ali je namjerno to radio ispred njihove", kaže Rigbi i dodaje:
"On je obožavao, to mi je jednom rekao, da svojim startom izbaci protivnika u prvi red tribina. To je više volio nego da postigne gol. Znao je da skrši protivnika tako jako i da utjera strah protivniku, ne samo da se njega boje, već čitave naše ekipe. Volio je da postigne gol, činio je to iz slobodnjaka, ali mislim da je više volio da 'oduva' protivnika".
Psiho nije bio samo strah i trepet za protivnike, već i saigrače, koje je znao da motiviše u svlačionici...
"Znao je često da kaže 'Ili ste muškarci ili dječaci'. Time je umio da nas razdrma, govorio nam je na poluvremenu da ako ćemo da nastavimo da igramo kao dječaci da on neće ni da izlazi više na teren“.
...Ali i da ih "prebije" poslije poraza.
"Kada izgubimo Frenk bi zakazivao trening za sljedeći dan, nije bilo dana odmora. Namjerno bi nas podijelio da igramo 6 na 6 i Stjuart Pirs bi nas ubijao od batina. Frenk je to radio namjerno. Bila je to kazna za poraz".
Bliske susrete sa Pirsom Rigbi je imao svake sedmice.
"Pirs je bio zadužen za penale u našoj ekipi i ja sam izvukao deblji kraj u svemu tome jer je petkom uvijek vježbao penale, a Mark Krosli nije želio da ih brani, da se ne povrijedi pred utakmicu. Tako da sam ja morao da branim najmanje 20 penala. On ih je šutirao tako snažno, uzalud je bilo i kada ga pročitam, unio bi me u gol. Mrzio sam petak zbog Stjuarta Pirsa", kaže Rigbi, ali pritom dodaje da je Pirs van terena bio sjajna ličnost.
"On je bio uzor svima, on je bio Notingem Forest. Nije on bio 'Psiho' svo vrijeme. Na gostovanjima u hotelima, znali smo da pijemo kafu s njim, svi su slušali njegove savjete, bio je pravi lider“.
Na drugoj strani, Sten Kolimor bio je sušta suprotnost.
Sa 22 postignuta pogotka Kolimor je jedan od najzaslužnijih za veliki uspjeh Notingem Foresta te sezone. Ispostaviće se, međutim, da je Frenk Klark jedini trener koji je uspio da izvuče maksimum iz njega.
Već sljedeće sezone Kolimor je otišao u Liverpul, gdje je u naredne dvije sezone postigao 14, odnosno 15 golova, a kasnije u Aston Vili, Fulamu i Lesteru taj učinak je bio još lošiji.
"Frenk Klark je bio sjajan sa Stenom Kolimorom. Kolimor je bio samotnjak, ne mogu da kažem da nije imao prijatelje, ali nije ih imao u Notingem Forestu. Sten je uvijek mislio da je veći od kluba. Frenk je to znao i dopuštao mu je. Ovaj je zabijao golove i Frenk je tolerisao tu njegovu ličnost. Dešavalo se da se ne pojavi na dva treninga, jednostavno se ne javi. To nije mogao ni Stjuart Pirs da uradi, pa ni ostali, odmah bi im odbili dve sedmične plate, a Sten se pojavi na sljedećem treningu i kao da ništa nije bilo. Obično se to dešavalo nakon što zabije dva, tri gola. Kada je otišao u Liverpul to više nije mogao. Ne možeš biti veći od Liverpula. Mislim da se to i odrazilo na njegove kasnije igre", priča Rigbi.
Kolimoru je bila važna samo utakmica, ističe on.
"Sten na treninzima nije mnogo radio. Na pripremama mi trčimo 10 kilometara, a on bi jednostavno stao i rekao da ga boli zglob. Frenk je znao da nije povrijeđen, ali mu je puštao. Kolimor je mogao da radi šta hoće. On je svoju riječ imao na utakmici! Na treninzima je davao 20 posto. Ako mu se nije dalo da trenira, samo bi se okrenuo i otišao“.
Znalo je to da mu se odbije o glavu, a Rigbi je u razgovoru za MONDO potvrdio glasine o čuvenoj tuči između Kolimora i Alf-Ingea Holanda.
"Sten je dobio loptu i Holand je ušao direktno u njega. Kolimor se inače nije trudio uopšte na treninzima, a Holand je bio poput Pirsa, kada trenira ide 100 posto. 'Digao' je Halanda, Frenk Klark umalo da dobije srčani udar, jer je Sten bio najbolji strelac. Uglavnom Sten je ustao i udario Holanda, krenula je frka, umiješali su se neki igrači i nekako se smirilo“, priča Rigbi.
Za norveškog fudbalera, inače oca jedne od trenutno najvećih zvijezda, Erlinga Brauta Holanda ima samo riječi hvale.
"Alfi je bio jako dobar igrač. On i Stiv Stoun su bili najspremniji igrači u ekipi. Mogao je da trči cijeli dan. On i Bohinen su bili najbolji prijatelji. Kasnije je igrao za Mančester siti i na jednoj utakmici protiv Mančestrer junajteda imao je oštar start nad Rojom Kinom, koji je ostao da leži, a ovaj je onako slavodobitno stajao. Na prvoj sljedećoj utakmici Kin ga je povrijedio i to je bio kraj njegove karijere".
Bilo je tu još nekoliko sjajnih igrača...
"Lars Bohinen je bio možda tehnički najbolji igrač te ekipe. Brajan Roj je bio najizdržljiviji, udarali su ga, ali on je uvijek nastavljao, on je bio kao mačka kada je bacite pa se dočeka na noge“.
Na čuvenim božićnim proslavama svi su htjeli da sjede za stolom sa Brajanom Rojom, a Rigbi nam je otkrio i zašto.
"Tu su bili stolovi sa otprilike po desetak mjesta, dolazili smo sa suprugama, djevojkama i svi su htjeli za njegov sto jer je on imao prelijepu ženu. Mislim da je ona bila poznato TV lice u Holandiji, bila je prelijepa, elegantna, svi su htjeli za njen sto. Postojalo je to i svojevrsno takmičenje Roja i Bohinena čija je žena ljepša, ali bila je to ipak Brajanova. On uopšte nije bio ljubomoran, naprotiv, uživao je. Samo se smješkao, u fazonu 'samo vi gledajte, ali ona je moja. A ja sam Brajan Roj! Srećno'. Svi mlađi su buljili u nju, a on se smješkao“, rekao je Rigbi.
Na kraju razgovora zanimalo nas je da li se sjeća nekih od srpskih igrača koji tada stigli u Englesku. Podsjetili smo ga da je Savo Milošević 1995. prešao iz Partizana u Aston Vilu, a Saša Ćurčić u Bolton i dobili zanimljiv odgovor.
"Ćurčić? To je onaj što se trudio da bude Stjuart Pirs svoje ekipe"?
Malkolm Rigbi doselio je u Kosjerovo sa suprugom Brankom, s kojom uskoro očekuje dijete. Nakon rada sa mladim golmanima u Austriji plan mu je da otvori golmansku školu i radi sa lokalnim talentima, kao i klubovima.