Džabari Parker odrastao je u Čikagu i tamo je naučio kako da preživi nasilje, pucnjave i haos. Detaljno i sa puno emocija novi košarkaš Partizana ispričao je svoju životnu priču...
Džabari Parker uskoro će da postane novi košarkaš Partizana i biće jedno od najvećih pojačanja Željka Obradovića za narednu sezonu. Bio je drugi pik na NBA draftu, pokazao je u Evroligi šta sve može, a njegova priča malo je drugačija. Moglo je sve da bude mnogo, mnogo gore, ali srećom po njega nije. Preživio je nekoliko pucnjava u svom kraju, uspio je da izvuče živu glavu i da napusti Čikago. Da krene u potragu ka boljem životu i u tome je na kraju uspio.
U gradu za koji se kaže da je "najveći srpski grad u dijaspori" zbog oko 350.000 ljudi srpskog porijekla odrastanje nije bilo ni lako ni jednostavno. Kako je sve to izgledalo? Opisao je upravo on sam. Iz prvog lica.
"Jedne večeri, kada sam imao 18 godina, šetao sam kroz moj kraj. Bio je decembar, ekstremno je bilo hladno u Čikagu, što je trebalo da znači da je bezbjednije. Krenuo sam do prodavnice da kupim čips i sok, ali prije nego što sam došao do radnje čuli su se pucnji. Još jedna pucnjava iz auta. Bacio sam se na zemlju, proveo sam dole nekoliko sekundi i onda sam počeo da trčim kući. Htio sam da nastavim da trčim. Daleko od Južne strane, daleko od Čikaga, samo da pobjegnem", počeo je Parker svoju ispovijest za "Players Tribune".
"Bacio sam se na zemlju, opet su pucali": Džabari Parker otvorio dušu, jedva je preživio Čikago
Lično, direktno, emotivno, sve ono kroz šta je prošao u svom gradu, u gradu koji je poznat po Srbima i srpskoj zajednici, ali su u njegovom kraju pravila bila nešto drugačija. Nažalost.
"Ispričaću vam malo o mom gradu, dijelu u kom sam odrastao. Tamo nije bilo ničega osim tih gradskih blokova, zato što nam ljudi nisu pričali da je bilo šta drugo moguće. Očekivanja su bila da živimo u istoj kući u kojoj smo odrasli, istoj toj u kojoj su odrasli naši roditelji. Viđaš svaki dan iste ljude, iste policajce koji jure kriminalce kroz istu ulicu. Navikneš se na taj kriminal od malih nogu, naučiš kako da živiš sa tim. Naučiš kako da se ponašaš kada krene pucnjava iz automobila, da moraš da se sagneš, pa da bježiš. Ne govorim ovo da bih zvučao kao neki opasan momak, samo govorim onako kako je bilo. Postojala su pravila po kojima si morao da živiš. Da si tu sa starijom sestrom. Da budeš u kući prije nego što se upale ulična svjetla u parku. Takve stvari. Ono što je mene činilo najbezbjednijim tu bio je moj komšiluk. Jedan stariji čovjek, gospodin Džonson me je često zvao u svoju kuću da igram video igrice sa njegovim sinom. Sa druge strane ulice bio je gospodin Braun, njegov unuk i ja smo često igrali košarku, jer je on imao koš. Po cijeli dan bismo bili napolju i starijima nije bilo teško da nas provjeravaju i paze. Čovječe, imam dosta članova porodice koji nikada nisu napustili Čikago. Svaki dan gledaju iste stvari."
"Tada sam shvatio sve"
Nastavio je Džabari da prepričava svoju životnu priču i da objašnjava kako mu je škola promijenila pogled na svijet.
"U sedmom razredu sam išao na časove istorije kod gospođe Rid. Tada sam shvatio da ne moram da budem zaglavljen u Čikagu. Tu, u toj učionici sam naučio da postoji nešto više od mog kraja. Naše knjige bile su 20 i više godina stare. Gospođa Rid mi je otvorila oči, čitali smo poeziju drugih afroameričkih pisaca, gledali filmove Spajk Lija na VHS kasetama. Na TV-u su nam pokazivali da crnac može da bude samo sportista, reper ili diler droge. Nije bilo ljudi iz kraja koji su mogli da zamisle da mogu jednog dana da postanu novi Stiv Džobs ili tako nešto. Sve to zato što nam niko nije pričao da je to uopšte moguće i da možemo da radimo šta god poželimo. Oni iz Čikaga koji su uspjeli u NBA ligi, mislili smo da je to samo dio folklora i priča, jer se nikada nisu vratili u taj kraj. Osim mog oca Sonija Parkera."
Tada je počeo da priča o njemu, svom ocu Soniju, čovjeku zbog kog je vjerovatno i postao košarkaš.
"Poslije šest godina u NBA, umjesto da prihvati posao u nekom timu ili na koledžu, vratio se u Čikago da radi sa djecom. Osnovao je fondaciju koja je radila prije nego što sam se ja radio. Ostao je bez novca koji je zaradio u NBA prije mog rođenja, jer su tada zarade bile mnogo manje nego sada. Dok je trajalo sve, radio je sa djecom iz kraja. Nikad nije sjeo da priča sa mnom i da mi objasni zašto mu je važno bilo da se vrati u svoj kraj, ali sam svakog dana to mogao da vidim. Vidio sam djecu i porodice kojima je pomogao i usmjerio ih na pravi put. Njega dobro znaju u kraju, njegova fondacija im je mnogo pomogla. Ljudi poput njega i gospođe Rid dali su nama, djeci, osjećaj ponosa i osjećaj da možemo sve. Da vredimo, da naši životi vrijede. Negdej u tom periodu sam počeo da igram košarku na amaterskom nivou (AAU prim.out) i išao sam na treninge u druge dijelove grada, vidio nove knjige, kompjutere. Nekoliko godina kasnije kada su počele prijave za fakultete, jedan komšija mi je govorio da mi je pametnije da učim kako da budem električar, varilac ili vodoinstalater, da je pametnije da učim neki zanat. Ali, ja sam znao da je košarka moj izlaz, htio sam da budem kao moj otac i shvatio sam da je jedino rješenje da napustim Čikago. Bio sam umoran od tih starih knjiga, od slušanja policijskih sirena, od helikoptera koji mi lete oko komšiluka u 2 ujutru, od drogiranih ljudi koji se šetaju uličicama blizu moje kuće, od pucnjava i metaka, posebno su česti bili 4. jula, na slavlje Dana nezavisnosti. I dan-danas se cimam kada neko koristi vatromet..."
"Nisam imao izbor, morao sam"
Parker je 2013. godine otišao na koledž "Djuk" i godinu dana kasnije je izabran kao drugi pik na draftu od strane Milvokija.
"Odlučio sam da ću na Djuk, riješio sam sve, nisam želio nikada više da vidim tablice na kojima piše Ilinois. Pred sam odlazak šetao sam svojim krajem, bila je zima, bio sam uzbuđen zbog onoga što me čeka i onda odjednom - bum, bum, bum. Još jedna pucnjava iz kola. Čučnuo sam, počeo da bježim. Shvatio sam tada da je vrijeme da idem, da je vrijeme, da moram. Možeš da radiš sve savršeno i da se samo nađeš na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i da ti lice gleda u tlo jer bježiš od metaka."
Krenulo mu je sve na bolje od kada je otišao iz tog kraja i kada je mogao da se fokusira samo na košarku.
"Tamo konačno nisam morao da razmišljam o tome da li će me policajac nasumično zaustaviti ili da ću da bježim od metaka. Sezonu smo završili porazom u prvom kolu NCAA turnira i morao sam da razmišljam o izlasku na draft. Mnogi momci su već potpisali ugovore sa agentima u aprilu, ja sam bio u drugoj nedjelji maja i nisam znao da li ću na draft. Volio sam časove, učenje, htio sam diplomu. Ne želim da zvuči kao da se žalim, ali tokom sezone tamo smo imali dva obroka dnevno, dok smo prije i poslije toga morali da se snalazimo. Znao sam da moji roditelji nemaju taj novac za moje troškove. Pomolio sam se i odlučio da idem u NBA. Kada je došla NBA plata onda sam vidio kakvu razliku mogu da napravim. Htio sam da budem kao moj otac, da pomognem Čikagu. Prošlo je tada samo nekoliko godina od mog odlaska iz Čikaga, ali su se stvari dodatno pogoršale. Oko 50 škola se zatvorilo te 2013. godine. Pomislite - šta je problem, neka idu ta djeca u drugu školu. Ali, ono što ne razumijete jeste da je njihova bezbjednost ugrožena. Neke škole su bile u krajevima u kojima su glavnu riječ vodile neke druge bande. Što je značilo da ta djeca gube osjećaj bezbjednosti. A, tu je i pucnjava, samo je 2016. godine poginulo preko 2,500 ljudi zbog pucnjava... Teško mi je da budem optimista kada je Čikago u pitanju, ali jesam i moram da budem."
"Jedva čekam da im to pokažem"
Dirljivo i emotivno pismo napisao je Parker, nije zaboravio kroz šta je sve prošao i zna dobro šta želi da uradi od svog života i karijere.
"Moram da podignem glas zbog mog grada, jer je škola neophodna djeci, moraju da budu edukovani, da znaju da su njihovi životi bitni. Šestogodišnja Takara Morgan je upucana u stomak dok je sjedila na svom tremu ili četvorogodišnji Kavan Kolins koji je upucan u lice dok je držao svoju majku za ruku i stajao pored nje. Ili šestogodišnja Džejlen Bermeo koja je upucana u leđa dok je vozila bicikl na ulici, metak joj je probio plućno krilo. Mogu da nastavim da nabrajam, ali bih tako sam vikao 'Zaustavite nasilje, zaustavite bande' i to nas nigdje neće dovesti. Svjestan sam toga. Zato je važno da ih edukujemo, da im damo šansu za budućnost. Ne mora to da bude kroz nove knjige, naučio sam i na svom primjeru da može da se uči iz starih knjiga, ali kada zatvorite škole i tjerate djecu da idu u druge krajeve i ukidate programe koji mogu da ih sklone sa ulica, gdje onda da odu? Gdje da nađu da rade nešto produktivno poslije 3 popodne u vrijeme kada maloljetnici lako postaju delikventi..."
Zbog svega toga Parker želi da im pomogne svima, da kroz njegov kamp vide da mogu da uče, da postanu neko i nešto.
"Organizujem besplatne kampove širom Čikaga, želim da i ta djeca vide da mogu da budu predsjednici odjeljenja u školi ili da biraju nešto drugo, da postanu neki novi Stiv Džobs, hoću da budem primjer u svom kraju. Sada ja imam taj košarkaški teren, ali ne mogu da dočekam dan kada ću i ja biti u toj učinioci. Kada ću da se vratim da učim i da ispunim ono što sam obećao svojoj majci i ocu i da dobijem diplomu. Kao što je bilo onog dana kada sam im saopštio da idem na draft. Želim da uradim to za djecu Čikaga. Kao što mi je gospođa Rid u školi pokazala, ima mnogo više stvari osim bandi, prodavnica pića i nasilja. Nadam se da će stvari da se promijene u Čikagu, ali da bi se to desilo mora i naš stav da se promijeni. Moramo svi da pomognemo. Ja sam tu, da pomognem, ne da budem dio folklora", zaključio je Džabari Parker koji je u NBA karijeri igrao za Milvoki, Čikago, Vašington, Alantu, Sakramento i Boston.