Prvi operativac Igokee priča o igračkim danima, zašto izdvaja Zmaga Sagadina kao najvažnijeg, o svom karakteru...
Vuk Radivojević je bio borac na terenu, sada je takav i u novoj ulozi. Sve ono što je uočio Zmago Sagadin, želio Duško Vujošević, prepoznao Zoran Slavnić, razvijali brojni treneri, obožavali saigrači i, na kraju u odijelo obukao Igor Dodik.
Radivojević je preuzeo ulogu prvog operativca kluba iz Laktaša. I do pre četiri kola ABA lige, ta fotelja ga je žuljala. Priča kako se snašao u novoj ulozi.
"Razlikuje se potpuno od igračkih dana. Jer, nervoza i stres ostaju samo u tebi, ne možeš da izbaciš sve na teren", kaže 36-godišnji Beograđanin koji je novu sreću našao u Banjaluci i nastavlja: "Moraš da znaš kada da povučeš potez. Snašao sam se, kada sam završavao znao sam da moram da se suočim sa tim kao da nikada nisam igrao. Ako se okrenem unazad, da razmišljam šta je trebalo, ili nije trebalo da uradim, nikada ne bih uspio u drugom poslu. Igračka karijera je daleko iza mene, ni ne pomišljam na to. Maksimalno sam u novoj funkciji".
Zbog zdravstvenog stanja Aleksandra Trifunovića morao je da mijenja trenere, rotirao je igrače, otpuštao i dovodio, sve dok nije našao kompaktnu cjelinu. Igokea je sada u seriji od četiri pobjede na Jadranu.
"Treba vremena i meni. Novo je iskustvo, ova prva godina će mi mnogo značiti, baš zato što je bila teška. Svašta se desilo, toliko problema nismo mogli ni da sanjamo, od samog starta. Ali, kada okreneš, već sada znam gdje sam grijšio. Znam i da je to veliko iskustvo. Možemo da izvučemo bezbroj razloga zbog kojih je Igokea u ovom trenutku na tri pobjede od timova koji dijele peto mjesto na tabeli".
Radivojević, međutim, ne traži opravdanja.
"Kada sam bio igrač, uvijek sam kretao od sebe, nisam bježao od odgovornosti. Kada je loše, isticao sam se u prvi plan. To mi je pomoglo u karijeri i sada u novoj ulozi. Mnogo emotivno sve posmatram. Strašno stresno utiče sve na mene i tu stranu nisam promenio. Kada bih mogao da kanališem emocije, bilo bi mi lakše. Za mene nije problem, mogu da se nosim sa svim tim stvarima, ali trpe ljudi oko mene. Nezadovoljstvo i neraspoloženje prenosim na njih, na porodicu. One prolaze sve sa mnom. Tako je bilo i kada sam igrao. Nadam se da ću u narednim godinama uspjeti da se malo popravim", kaže uz osmijeh Radivojević.
Kaže da se nikad ne žali, ne kuka.
"Navikao sam da tako guram. Nije to samo u sportu, nego kako odrasteš, šta sve prođeš, vaspitanje, karakter koji gradiš kroz život... Za mene je to dobra osobina, tako sam navikao, da se borim sa svime i da se nikada ne predam. Uvijek vjerujem da ćemo se izvući sigurno, tako se nosim u životu. Kuknjavu kod mene nećete vidjeti. Tako ne možeš ni do rezultata da dođeš. Borio sam se kao igrač, sa tim ubjeđenjem se nosim i sada. Želim to i da prebacim na druge".
Igokea je sredina kojoj je Vuk kao igrač, a sada i kao funkcioner, uvijek pokušavao da ubrizga taj borbeni mentalitet.
"Stručni štab i svi ljudi oko mene, pružaju mi podršku. Prije svih, naravno, Igor Dodik, zbog njega sam i ostao ovdje. Došao sam na 20 dana kao igrač, a sada već četiri godine živim ovdje. Zbog saradnje sa njim, slično razmišljamo. I on je sa previše emocija ušao u sve, tu sam da pomognem koliko god mogu. Sada smo se svi potrefili, vrtjeli smo igrače, trenere, ali se nismo predavali. Najbitnije je da nema predaje. Već su nas svi ispisali iz ABA lige, ali sam im tada rekao da se borimo do kraja. Kao igrač sam dvije godine u posljednjim utakmicama sa Igokeom sačuvao status ABA ligaša. Sada smo u malo boljoj situaciji. Da, imali smo veće ambicije na početku, ali sled okolnosti je doveo do ovoga. Najbitnije je da sada idemo polako gore".
Ta vrsta vječite bitke dovela je i do najboljih utakmica u karijeri Vuka Radivojevića. U finalu plej-ofa Partizan je poveo 1-0 protiv Crvene zvezde trojkom Drobnjaka u posljednjoj sekundi, a Vuk je u sljedećoj utakmici ubacio 37 poena (!?) dok je u trećoj postigao 29!
"Pitanje da li bih tako igrao da nije prva utakmica bila onako završena. Ljudi pričaju o tom srpskom inatu, a ja funkcionišem tako. Jeste, to je bila najbolja košarka koju sam igrao. Jednostavno, nikada nisam želio da budem takav igrač. Samo su prave veličine oni koji mogu non-stop tako da igraju. Ja ne mogu. Nikada nisam bio takav, nisam imao ni toliko talenta. Ali, kada su dolazili teški momenti, palila se lampica. Neću da dozvolim nikome da me zgazi, da me ponizi. Na tome sam i uspio da izgradim dobru karijeru. Meni ljudi ovo nisu planirali, govorili su svašta kada sam bio mlađi, ali eto.... Funkcionišem najbolje kada je teško. Tako mi se namjestilo i u životu, da sam iz lošeg morao da izvlačim najbolje".
Činjenica je da mnogi nisu planirali da Vuk Radivojević bude tu gdje jeste, ali je Zmago Sagadin promijenio planove kada je na probi po dolasku na Mali Kalemegdan izabrao borbenog beka Sloge.
"Možemo da pričamo koliko hoćemo, ali ja moram da istaknem Zmaga. Ipak me je on probio, dao šansu. Ja sam stigao kao klinac na tu probu, da se pokažem. Vrlo brzo sam, pored ozbiljnih igrača, sa velikim ugovorima i ambicijama, došao do statusa startera".
Zmago ga je prvi stavio na veliku scenu, a Duško Vujošević poželio da je on bio taj. Nekoliko puta je najtrofejniji trener Partizana javno isticao da bi volio Radivojevića u crno-bijeloj uniformi, tamo gdje je kao klinac i počeo da tapka loptu.
"Mislim da je odmah prve godine kod Zmaga to rekao. Tada je Danilović bio na čelu kluba. Kada je trebalo da pređem u prvi tim Partizana, odlučeno je da nisam bio talenat i poslat sam na pozajmicu, a sam izabrao da odem u Slogu. Kada sam poslije došao u Zvezdu, Dule je htio da me dovede. Rekao mi je nasamo, a mislim i javno, da je trebalo da me zadrže. To nije tajna".
Takve poruke mogu da djeluju kao motivacija mladim igračima koji se probijaju.
"Kada sam bio klinac, nisu me zanimala miščjenja drugih. Imao sam sreću da sam mlad dobio dijete i osnovao svoju porodicu, zbog čega sam postao i zreliji. Da sam razmišljao o tome kako nisam prošao, pitanje je da li bih se probio do Zvezde. Kada sam bio mlađi, samo sam želio da igram i da se borim".
Takav pristup je Radivojevića učinio plejmejkerom reprezentacije Srbije. Prve u istoriji, 2007. u Španiji.
"Bez ikakve dileme vrhunac karijere! Kod mene se igranje za reprezentaciju drugačije posmatra. Nikoga ja ne osuđujem kada ne igra, pare su se previše uplele u sport i to razumem. Ali u mojoj generaciji, vrhunac je igranje za svoju zemlju. Mi smo bili prva generacija Srbije i još ne mogu da se pomirim sa onim što se desilo na Evropskom prvenstvu. Rezultati, krađa... Ali, da, nemojte ni da me pitate - to je vrhunac!".