Tog 29. januara 2012, Đoković je u maratonskom meču priredio teniski spektakl koji se danas i dalje prepričava. Da politika nije "uradila svoje", možda bismo Novaka i ovog vikenda gledali u novom nevjerovatnom finalu...
Kako samo vrijeme leti! Na današnji dan prije 10 godina, Novak Đoković postao je šampion Australijan opena po treći put u karijeri, u najspektakularnijem finalu grend slema.
Kao da je juče bilo kada je Đoković savladao Rafaela Nadala poslije pet sati i 53 minuta iznurujuće borbe, u najdužem grend slem finalu i meču koji se i deceniju kasnije prepričava.
Nadal i Danil Medvedev se pripremaju za njihovo nedjeljno finale i titulu u Melburnu. Ipak, premotajmo malo unazad. Sjetimo se meča koji je pomjerio granice tenisa kao malo koji drugi.
Bilo je to kada su Beograđanin i Majorčanin bili u punoj snazi, momci od 24 i 25 godina. Bio je to okršaj dvojice najboljih na svijetu, igrača koji su se 2011. sastajali u finalima Indijan Velsa, Majamija, Madrida, Rima, Vimbldona i US opena.
I svaki put je pobijedio Đoković. Zato je ulog u finalu Australijan opena bio naročito velik za Španca.
Đoković je u taj neponovljivi sudar ušao već dobrano iscrpljen. Samo dva dana ranije, igrao je polufinale protiv Endija Mareja - još jedan spektakl koji je trajao četiri sata i 50 minuta i igrao se u pet setova.
Uostalom, to je možda i najbolja završnica grend slem turnira u modernom tenisu, pošto je i Nadal u svom polufinalu dan prije Đokovića igrao protiv Rodžera Federera i savladao ga u četiri seta.
Četiri najbolja igrača sveta stigla su do završnice, ali onaj najbolji je na kraju i podigao trofej. Đoković je u tom finalu protiv Nadala pokazao mentalnu snagu na koju nas je navikao u deceniji koja je uslijedila kao da je to nešto najnormalnije.
Krenu mi suze kad to čujem: Novak je prije 10 godina Australiji dao istoriju: Igrao 6 sati s Nadalom, pa molio da sjedne
Nadal je bio spektakularan. Udarao je i tukao, "šamarao" lopticu moćnim forhendom i vikao "vamos" uz stisnutu pesnicu. Osvajao je nezamislive poene i stizao da "obriše" ćoškove "Rod Lejver" arene svojim pokrivanjem terena. Kada je osvojio četvrti set i u petom stigao do vođstva 4:2, već je mogao da osjeti miris trofeja.
I opet sve to nije bilo dovoljno.
Uspio je Đoković da poput pravog ratnika iz sebe izvuče još ono malo. Da, morao je i na 6:5 u petom setu da dozvoli Nadalu brejk loptu, čisto da se utihnula Srbija na drugom kraju svijeta još malo nervira.
Morao je, baš kao što je poslije Nadalovog bekhenda u autu i dobijanja meč lopte morao da se odmah okrene nebesima, prekrsti i poruči "Molim te Bože, samo još jedan."
Stigao je još taj jedan, posljednji, pet sati i 53 minuta nakon prvog poena u meču. Uslijedio je zagrljaj sa Nadalom koji je najbolje dočarao koliko su obojica bili premoreni.
I uprkos umoru koji je bio evidentan - uostalom, poslije sat vremena igre, stigli su tek do 4:4 u prvom setu - priredili su spektakl koji će Australija pamtiti još dugo. I sulude razmjene, preokreti, naboj emocija, pa i ono kad su morali da im donesu stolice za vrijeme ceremonije jer više nisu mogli ni da stoje.
"Vimbldon je u vrhu uz ovaj trofej, jer sam uvijek sanjao da ću ga osvojiti. Ali ovaj je na samom vrhu. Sama činjenica da smo igrali skoro šest sati je nevjerovatna. To je najduže finale u istoriji grend slemova... Kad čujem tako nešto, odmah mi kreću suze", bio je Đoković emotivan poslije finala.
Đoković je i sedmi put zaredom pobijedio Nadala u velikim finalima. Ovog puta, kao da je bilo najslađe. U ultimativnom okršaju dvojice najspremnijih tenisera svijeta, Đoković je taj koji je ostao na nogama.
Nesalomiv. Baš kao što je i tačno 10 godina kasnije. Najbolji na svijetu.