Na današnji dan preminuo je jedan od najvećih koje je Jugoslavija imala.
Legendarni jugoslovenski bokser Marjian Beneš preminuo je na današnji dan 2018. godine u svojoj Banjaluci, poslije duge bolesti. Preminuo je nakon što je posljednjih nekoliko mjeseci proveo u domu za stare. Bio je veliki šampion, na evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. postao je prvak Evrope u lako-velter kategoriji, a šest godina kasnije isto je uradio i kao profesionalac. Boreći se pod jugoslovenskom zastavom, ostvario je čak 272 pobjede, 16 poraza i 11 remija.
Pored toga što je bio veliki šampion u ringu, bio je i umjetnička duša, volio je da svira, obrazovao se i u muzičkoj školi i pisao je pjesme. Rođen je u Beogradu, a ka muzičkim instrumentima bio je upućen zbog oca Josipa, koji je bio profesor muzike. Završio je odsjek za violinu, a djetinjstvo ipak nije proveo u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije, već u Tuzli. U Banjaluku je stigao sa 16 godina i u njoj otkrio boks u klubu Slavija.
Na vrhuncu karijere obolio je od žutice i to mu je "ukočilo" bavljenje tim sportom, koji je nazivao umjetnošću. "Ljudi daju život za ideale, moj je ideal boks. Nije rat, ali za mene je život rat, jer ratujem da živim. Da li me mrze? Da. Mnogi. Oni koji me ne poznaju, a ja protivnika ne mrzim. Osjećam samo želju da pobijedim, kao i on mene", rekao je u jednom intervjuu pred kamerama.
"Zbog boksa sam izgubio mnogo i dobio mnogo. Izgubio sam djetinjstvo i sve ono što su druga djeca imala. Ja nisam to imao, jer se bavim boksom od 10. godine. Boksao sam se, dobio sam ime, zaradio sam ga. Uz to sam dobio i još neke materijalne stvari, kao kafić, kuću, stan, auto... Za mene solidno", kazao je on u Banjaluci, gdje je bio svoj na svome.
U toku građanskog rata u Jugoslaviji, Banjaluku je napustio 1995. godine, nakon što mu je rođeni brat Ivica ubijen na početku sukoba, 1992.
"Ljudi koji su mi bili bliski mogli su ga spasiti. On je bio anacionalan tip. Bio je inatljivac, prznica, ali divno stvorenje, pošten iznad svega. Sve se okrenulo naopačke, ljudi su se zamrzili preko noći. Imao sam mnogo telefonskih poziva, problema, prijetnji, bilo je svega", rekao je Beneš u intervjuu hrvatskom "Nacionalu".
Svoj grad je napustio 1995.
"Jednostavno, psihička prisila je bila takva da sam morao otići. Bilo je važno da si Srbin. Ako nisi, onda nisi dobrodošao. Tadašnja vlast je bila fašistička. Ja sve 'velike Srbe' i 'velike Hrvate' nazivam fašistima. U ratu su mi umrli majka i otac. Od žene Stane sam se razveo, takođe zbog nacionalnosti. Međutim, s kćerima Žanet i Marijanom ostao sam u dobrim odnosima. Moja bivša žena vratila se iz Niša i djeca su sada s njom u Banjaluci. Završila su medicinsku školu i gimnaziju i dobri su učenici. Žanet se upisala u Beču na pravni fakultet i uči jezike. Nedavno je bila prva pratilja Mis BiH. U Beču imam i najstariju kćer, vanbračnu, Mariju. Ona je na konzervatoriju magistrirala violinu. Njena majka je Beograđanka", govorio je Beneš u intervjuu 2004. godine.
Na pitanje da li je istina da je tek nakon smrti majke saznao da je Srpkinja, bokser je potvrdno klimnuo glavom. "Po svemu sudeći, moja majka jeste Srpkinja – Marija Vuhić. Samo mi u kući nikada o tome nismo raspravljali. Ni danas ne pričamo."
Beneš je otkrio da je bio mobilizovan kad je napustio 1995. grad na Vrbasu.
"Bio sam u vojsci. Nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, ja sam i Srbin i Hrvat i Musliman. Ja sam neopredijeljen. Pacifista, čovjekoljubac. Ja sam u ringu bio borac, ali nikada nikom nisam želio zlo. Tako ni u ratu. Nigdje nisam išao. Slijep sam na lijevo oko, a čim je malo hladno, ukoče mi se ruke..."
Poslije odlaska iz Banjaluke bio je u logoru u Novskoj, u Hrvatskoj, zatim se kratko zadržao u Zagrebu, pa je otišao u Medulin. Kako kaže, u Zagrebu je "naišao na zid" i niko nije htio da mu pomogne.
"Ni od Srba, ni od Hrvata nemam ništa. Uzalud titule i medalje, mogu da ih bacim u WC."
U Banjaluku se vratio poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u decembru 1995. Potom je teško živio, ali nije htio da govori previše o tome.
"Ne živim jako teško, ali nemam nikakva primanja. Sestra Ljiljana je moj finansijer. Da nema nje, bio bih na prosjačkom štapu. U toku rata dijelio sam novac sirotinji, pomagao ljudima bez obzira na nacionalnost. Kada sam došao u Hrvatsku, oni su mislili: 'Ti si svoj novac prenio, lako je tebi, imaš ti.' Rekoh: 'Imam, hvala Bogu.' Međutim, da nema sestre, ja bih bio već duboko zakopan", govorio je Beneš.
Od boksa se dva puta opraštao, borbom u Banjaluci 1991, a onda i 1996. u Hrvatskoj. "Sve sam žrtvovao za boks. Mislio sam da ću baveći se sportom osigurati svoju egzistenciju do kraja života. Međutim u ratu sam ostao bez imovine."
Posebno su zanimljive anegdote o njegovim tučama u sopstvenom kafiću.
"Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Naučio sam što znači biti šerif na Divljem zapadu. Kući sam dolazio sav krvav. Ali s obzirom na to da sam emotivan čovjek, zabrinuo bih se što je s tim ljudima u bolnici, jesam li ih jako ozlijedio. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala."
Do kraja života pamtio je i susrete sa Josipom Brozom Titom.
"Jesam (ga sreo), dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: 'A ti si onaj mali što onako opasno bije?' Ja sam mu rekao: 'Niste ni vi, druže Tito, viši.' Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu – i radnik i rudar i čistač ulica i ljekar. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjaluci."
Na pitanje da li je žalio zbog nečega, sa uzdahom je priznavao da je žalio što nije bio prvak svijeta.
"Želio sam biti prvak sviijeta. Reskirao bih oba oka. Imao sam šansu, ali nikad i sportsku sreću, niti ljude koji su bili korektni. Bio sam naivan u mnogim stvarima, vjerovao sam ljudima i volio ih. I dalje ih volim. Ali zadovoljan sam svojim životom. Nikome nisam učinio zlo, a doživio sam grozne stvari."
Za njegovo ime mlađe generacije veže i izjava koju mu pripisuju, a koja zaista zvuči u duhu onoga što je govorio i bio: "U Srbiji sam bio ustaša, u Hrvatskoj četnik, a ja sam partizan, mamu vam je*em!"
Na sahrani u Banjaluci, Beneš je ispraćen uz himnu "Hej Sloveni", uz koju je slavio velike pobjede, a kovčeg je bio prekriven zastavom SFR Jugoslavije.