Ivica Tucak je dio svoje karijere proveo i u Crvenoj zvezdi. A iz Beograda je otišao pravo na front!
Srbija će od 14 časova završiti svoj nastup na Olimpijskim igrama u Parizu finalom vaterpolo turnira na kome će igrati protiv Hrvatske. Već su se 2016. sastali sa Hrvatima u finalu i tada su pobijedili, mada smo dva puta igrali sa "barakudama" u grupnoj fazi Olimpijskih igara i oba puta su izgubili.
Ponovo će na klupi Hrvatske biti Ivica Tucak, nekadašnji jugoslovenski vaterpolista, koji od 2013. godine predvodi "barakude" i koji im je donio najveće uspjehe. Zamijenio je Ratka Rudića na klupi, a njegova životna priča ga je usred građanskog rata u Jugoslaviji odvela u Beograd i Crvenu zvezdu!
Ivica Tucak je rođen u Šibeniku i igrao je u ovom klubu do 1989. godine kada je prešao u Crvenu zvezdu. Ipak, kada je rat počeo 1991. godine, on nije želio više da ostane u Beogradu i o tome je pričao u velikom intervjuu za "Večernji list". On je raskinuo ugovor sa Crvenom zvezdom i otišao da se kao dobrovoljac bori u ratu!
Otišao iz Zvezde '91 da ratuje za Hrvatsku, sad napada Srbiju: Idem kući, tamo već padaju bombe!
Nakon godina ipak ostale su mu te dvije sezone provedene u Crvenoj zvezdi u lijepom sjećanju. Nakon toga je prešao u Lugano, pa je igrao opet za Šibenik i u Italiji, a koliko je veliki njegov prelazak u Crvenu zvezdu bio tih godina govori i činjenica da se transfer mogao porediti sa fudbalskim!
"Bio je to zaista veliki transfer i u fudbalskim okvirima, ali nažalost dogodio se rat. Nije prijatno vraćati se u to vrijeme, već se sve dobro zakuvalo i nisam se ni sekunde dvoumio. U Šibeniku su bili moji roditelji i moje sve. Nije bilo nikakve šanse da se taj angažman nastavi iako moram kazati da mi je u Beogradu do tada bilo predivno. Imao sam, a i danas u toj svjetskoj metropoli imam prijatelje i odlazim rado, ali u ono vrijeme, kad sam imao 20 godina i tek sam kretao u život zaradio sam prvi novac, bio je to za mene veliki šok. Ljudi u upravi Zvezde nisu mi zamjerili kada sam otišao. 'Ljudi, jeste li normalni, u Skradinu su već padale bombe, već se dogodilo i Borovo Selo...', pitao sam ih dok su me u julu 1991. godine čekali na Kopaniku na pripremama", prisjetio se za "Večernji" Ivica Tucak.
Nakon što je nekoliko mjeseci ratovao, riješio je da se na neko vrijeme udalji od Balkana i Jugoslavije. Otišao je u zemlju sa nešto manjom vaterpolo tradicijom, ali van ratnih zbivanja i na mjesto na kome je mogao dobro da zarađuje. Doduše, ne od vaterpola.
"Da, bilo je izuzetno teško, grozno vrijeme. Prijavio sam se dobrovoljno s legendarnim Cukijem i ostao do novembra. Potom sam otišao u Švajcarsku i nastavio karijeru, jednostavno sam shvatio da je vaterpolo moj život i da od njega moram živjeti. Ludo sam obožavao taj sport, bio je moj cijeli život. Ali zbog rata se sve preokrenulo u sekundi, propali su mi veliki transferi i završio sam u Švajcarskoj, zemlji u kojoj vaterpolo praktički ne postoji. Izdržao sam dvije godine, ne znam kako, prošao sam opet kroz pakao, trenirao sam sam. Nisu mogli da me plaćaju, morao sam nešto sa strane da radim. Nisam imao izbora i 1993. vratio sam se u svoj Solaris, tako je krenula ova priča koju smo spominjali. Žena me je pitala jesam li normalan i zašto se vraćamo opet u rat, a ja sam joj rekao: 'Da, idemo kući, idemo u rat, idemo u Solaris.' Rat još traje, sviraju sirene, ali mi igramo, uprkos bombama. Putujemo autobusom do Zagreba po devet, deset sati. Nije bilo tog novca za koji bih ostao u Švajcarskoj", dodao je Tucak u prisjećanju na ratne godine.
Otišao iz Zvezde '91 da ratuje za Hrvatsku, sad napada Srbiju: Idem kući, tamo već padaju bombe!
Crvena zvezda je tih godina imala veliki projekat, ali je sve promijenio rat. Da se nije desio, možda bi se uspjesi koji su došli dvijehiljaditih crveno-bijelom klubu desili i ranije.
"Hronologija je vrlo jednostavna. Ja sam potpisao ugovor za Zvezdu pred rat, na poziv trenera Nikole Stamenića koji me je trenirao u reprezentaciji Jugoslavije. Tada je Zvezda pokušala, a kasnije je i uspjela da napravi velik tim. Otišao sam na njegov poziv, sa željom da napravim napredak u karijeri, međutim rat je to sve prekinuo'', ispričao je Tucak prije nekoliko godina tokom gostovanja u podkastu "Inkubator" i dodao:
"Nakon godinu dana, u maju te 1991. godine, pokupio sam se i iz Beograda se vratio u Šibenik. Bio sam u Šibeniku tokom ljeta, kratko otišao da igram u Švajcarskoj, vratio se i tad više nije bilo izbora sem uzeti pušku u ruke i učestvovati u ratu. Ako me pitate, ponosan sam i na jednu i na drugu epizodu. Zvezda nije bila moja ljubav, niti ja navijam za Zvezdu, ali je to tad bio iskorak u mojoj karijeri. Bilo mi je divno tada, bila je to dobra ekipa i divno sam se osjećao u Beogradu. Ali, ponavljam, čim su počele te lude godine raskinuo sam sjajan četvorogodišnji ugovor. Ono što je bitno... Ja sam živio u Šibeniku, koji je bio pod opsadom i bombama. Ideš na trening u zatvoreni bazen, pa si sutra u skloništu... Bilo je teško trpjeti. Da se sutra opet desi tako nešto, ja bih opet uzeo pušku i branio svoj dom i svoj grad! Rekao sam, postoji razlika između napadanja bilo koga i odbrane nečeg što je tvoje. Napadati nikad u životu, braniti uvijek. Moj udio bio je toliko mali da potenciranje toga u odnosu prema onima koji su branili Hrvatsku godinama, ili onima koji su dali živote, nema baš nikakvog smisla. To ne želim. Sutra bih opet uzeo oružje da treba odbraniti Hrvatsku. Jesam li se bojao? Pa, nije mi bilo svejedno, naravno da se u nekom trenutku pitate hoćete li se vratiti kući...", rekao je Tucak u jednom intervjuu.
Iako je bio veliki vaterpolista i iako je igrao i za reprezentaciju, otkako je počeo sa trenerskim poslom zapravo je napravio ime. Prvo je vodio svoj Šibenik, pa zatim Jadran iz Herceg Novog, a onda je preuzeo Hrvatsku. Sa Olimpijskih igara sa "barakudama" za sada ima samo srebro iz Rija kada je izgubio u finalu od Srbije. Što se tiče svjetskih prvenstava ima dva zlata, srebro i dvije bronze, a sa Evropskih prvenstvava ima po zlato, srebro i bronzu. Nadamo se da će mu zlato od 14 časova ipak izmaći.