Rafael Nadal imao je dirljiv oproštaj na Rolan Garosu u društvu Đokovića, Federera i Mareja. MONDO je bio na licu mjesta i ubrzo je postalo jasno da će svi da budu u suzama ili na samoj ivici...
"Niko ne zna šta stvarno ima, dok to ne izgubi". Čuli ste za ovu izreku vjerovatno "milion" puta, možda ste nekada shvatili na pravi način šta znači, možda još uvijek niste, ali Rafael Nadal jeste. Pred oko 15.000 ljudi je na Rolan Garosu, na terenu "Filip Šatrije" dobio oproštaj o kakvom verovatno nije ni sanjao. I u tim momentima, dok je plakao i dok su skandirali njegovo ime je vjerovatno i on shvatio šta stvarno ima, kada je ostao bez mogućnosti da ponovo bude u prepoznatljivoj kombinaciji i u majici bez rukava i da bjesomučno udara forhende i muči rivale.
Ovog puta je na kultnom terenu, na mjestu na kom je 14 puta podizao pehar sada je bio u odijelu. Kao profesor, sa spremljenim govorom punim emocija i momentima koje će svi zauvijek da pamte. Na tom mjestu našao se i izvještač MONDA i iz prve ruke sam mogao da vidim kako to sve izgleda. Kako izgleda kada se jedan od najvećih tenisera svih vremena i čovjek koji je ostavio toliki trag u sportu povlači, kada kaže - dosta je. Nema više, to je to, kraj jedne velike ere. Ere koja predstavlja zlatnu eru tenisa i u kojoj je ostao samo još jedan musketar, posljednji - Novak Đoković. Jedino Srbin još drži reket u rukama i muči sve. Ali, da ne skrećemo sa teme, ovo je ipak priča o "kralju šljake" i dostignuću koje vjerovatno niko nikada neće oboriti, 14 pehara na Rolan Garosu, to će izvjesno ostati u domenu fantazije za one generacije koje tek dolaze.
Kad je Novak zagrlio Rafu, tek tada sam shvatio: Na licu mjesta sam vidio šta se desilo i zašto boli
Kako je to izgledao unutar samog kompleksa i kako je sve to proteklo. Moraćete da ostanete još malo sa nama i da iz neke nove prizme vidite to čuveno rivalstvo "velike četvorke" i reakciju onih koji su imali tu mogućnost da budu deo istorije i da prisustvuju nečemu o čemu će se pričati godinama...
Ljudi, gdje je ta specijalna akreditacija?
Kad je Novak zagrlio Rafu, tek tada sam shvatio: Na licu mjesta sam vidio šta se desilo i zašto boli
Prilikom samog dolaska u kompleks i preuzimanja novinarske akreditacije koja traje do samog kraja Rolan Garosa saznao sam novu informaciju. Akreditacija koju držim oko vrata ne važi za Rafinu ceremoniju. Za to morate da dobijete posebnu akreditaciju, plavu, koja ide oko ruke. I nju dobijaju samo odabrani. Ako nije stigao mejl od organizatora tokom jutra, od akreditacije nema ništa. Koliko god da sam otvarao i zatvarao mejl, provjeravao sve foldere, potvrde nije bilo. To je značilo da ću ceremoniju gledati na nekom od velikih ekrana u medija centru. Šta da se radi, takva su pravila.
Ali, Srbi ne bi bii Srbi da se ne zainate. Tako je bilo i u mom slučaju. Odlučio sam da uradim sve što mogu da se nađem na "Šatrijeu". Pitao sam u sektoru zaduženom za medije nekoliko puta, da bih na kraju, uz asistenciju kolege koji živi u Francuskoj, dobio tračak nade i rečenicu "da dođem pred samu ceremoniju, pa će tada vidjeti da li je ostala neka akreditacija".
Tako i bi, došao sam, javio se, popričao sa volonterima koji rade tu i dobio odgovor "da sačekam nekoliko minuta tu". Onda su stigle najljepše moguće vijesti poslije tolike upornosti i čekanja - ima akreditacija. Nisu svi novinari koji su dobili te akreditacije došli da ih pokupe. Jedna od njih završila je i na mojoj ruci.
Kad je Novak zagrlio Rafu, shvatio sam...
Kad je Novak zagrlio Rafu, tek tada sam shvatio: Na licu mjesta sam vidio šta se desilo i zašto boli
Stepenicama sam se sa kolegama popeo do trećeg sprata i na samom ulasku smo dobili majice na kojima piše "Merci Rafa" (hvala Rafa) i molbu da ih obučemo i da tako uljepšamo sve. Nije to bio problem, ne oprašta se takav sportista svaki dan, ali je problem bio druge vrste. Majice su bile "M" veličine, nešto što je problem za osobu moje građe. Još ako se na to doda da sam već nosio duksericu, jasna je problematika. Ali, nekako je navučena, nedugo zatim je krenula i ceremonija.
Na tribinama igla nema gdje da padne, svi nose iste majice, osim jednog dijela koji nosi bijele, sa razlogom. Sa jedne strane tribina pisalo je "14 RG", sa druge "Rafa" uz dva srca. A, ona se pojavio Nadal. Zadržao je emocije svega nekoliko minuta, kada je pogledao nekoliko snimaka i počeo da drži govor, sve je počeo da puca od emocija, a onda su na teren izašli njegovi najveći rivali, jedan po jedan - Novak Đoković, Rodžer Federer i Endi Marej.
A day to remember#RolandGarrospic.twitter.com/r4RQruQbbV
— Roland-Garros (@rolandgarros)May 25, 2025
Uslijedili su njihovi pozdravi, srdačni zagrljaji i u momentu kada je Novak zagrlio Rafu to je bio momenat kada sam i ja shvatio - ljudi, to je to. Kraj. Finiš. Nema više. Nikada više na teniskom terenu neće biti okršaja njih dvojice, neće biti 61. epizode najvećeg teniskog rivalstva. Neće biti novog finala, epske borbe za pehar. To je to. Na terenu su stajala četvorica asova od kojih su trojica u penziji. Nema više takvih mečeva koji će držati pažnju, intenzitet, koji će navijače držati zalijepljene za stolice i koji neće ni pomišljati da odu na eventualnu pauzu ili da izađu da kupe neke grickalice ili piće, da ne bi propustili nešto. Kraj, što smo gledali, gledali smo, ostao je posljednji mohikanac od njih četvorice, a i on zna da neće moći još dugo.
Da vas vratim na sam početak ovog teksta još jednom - nikad ne znate šta imate, dok to ne izgubite. A, u Parizu je 25. maja 2025. godine tenis izgubio mnogo...
Suze, suze i još suza
Kad je Novak zagrlio Rafu, tek tada sam shvatio: Na licu mjesta sam vidio šta se desilo i zašto boli
Imao je Rafa emotivno obraćanje, ka svima koji su bili tu. Nekima se obraćao lično, neke je samo spominjao, ali šta god da je govorio bio je praćeno sa velikim emocijama. Suze su bilie i na njegovom licu, dok se okretao, gledao ka svim stranama stadiona i pokušao da upije sve to. Kao da ni on sam nije mogao da vjeruje da je to kraj, da više neće sa reketom u ruci da izađe i da pokuša da upiše makar još jednu pobedu. Jednostavno, tijelo mu ne dozvoljava ni da pokuša.
Nadal je plakao na terenu, oko njega su plakali ostali. Bilo u ložama gdje su bili njegovi članovi porodice, prijatelji, oni najbliži, članovi stručnog štaba, ali suza je bilo i na svim ostalim dijelovima tribina. Ispred mene je stajao jedan kolega iz Španije, svi ostali su sjedili, on je stajao, blokirao je malo pogled nama koji smo bili iza, ali ga niko nije ni pitao da sedne. Zašto? Zato što je bio u suzama, moglo je da se vidi koliko pati, koliko ga je sve ovo pogodilo. Plakali su i navijači okolo, maramice u rukama, suze koje teku niz lice, sve je prštalo od emocija.
Rafael Nadal tribute ceremony. Full version.#RolandGarrospic.twitter.com/YkFVybrKas
— Roland-Garros (@rolandgarros)May 25, 2025
U jednom momentu je došlo vrijeme za kraj, program je morao da se nastavi, a Rafa da po posljednji put izađe sa terena "Filip Šatrije". Krenuo je ka izlazu, bio na nekoliko koraka da izađe, a onda se predomisliio. Okrenuo se i odlučio da napravi još jedan krug, da prođe kroz cijeli stadion i da svima uputi pozdrave, da mahne još jednom. Posljednji krug na pariskoj šljaci. Iz drugog pokušaja je krenuo ka izlazu, još jednom zastao, tada je uzeo svog sina u ruke i simbolično, zajedno sa njim, otišao u legendu.
Merci, Rafa.