Svi znaju oba Momira Rnića kao sjajne rukometaše. Senior je bio i strastveni - seoski fudbaler.
Mlađe generacije sjećaju se Momira Rnića kao levog beka koji je karijeru počeo i završio u Proleteru iz Zrenjanina, a sa Srbijom je osvojio poslednju medalju 2012. godine na Evropskom prvenstvu. Stariji pamte njegovog oca, rukometnog pivota istog imena.
Sada već 70-godišnji legendarni rukometaš koji je sa Jugoslavijom osvojio zlata na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu otkrio je da je na rukomet došao samo zbog - nepravde.
"Dolazim iz malog banatskog mjesta Sečnja. Kao i svi moji vršnjaci u to vrijeme, igrao sam fudbal. Igrali smo neku utakmicu u mlađim kategorijama i dao sam tri gola. Nakon sedam dana igrali smo novu utakmicu i trener je pročitao sastav u kom nisam bio. Bio sam iznenađen jer sam u prethodnoj utakmici dao tri gola i pitao se kako to da sada nisam u postavi. Objasnili su mi da je to stvar taktike.
Bacio sam kopačke i otišao u susjedno dvorište gdje se igrao rukomet. Ubrzo sam postao prvotimac zrenjaninskog Proletera. Ali, ostala je ljubav prema fudbalu. Jednom mi se javio poznati fudbalski stručnjak Tomislav Manojlović, koji me uvjeravao da "zamrznem" status u rukometu na nekoliko mjeseci i da se posvetim fudbalu. Govorio mi je da talenat koji sam pokazivao garantuje da ću ubrzo na leđima nositi ''devetku" u fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije. Možda je trebalo da ga poslušati. Jedno vrijeme igrao sam rukomet i fudbal", rekao je u velikom intervjuu za "Večernji list" Momir Rnić.
Rekli smo - može bez noge, ali ne bez medalje
Bio je on dio nevjerovatne generacije jugoslovenskog rukometa koja je osamdesetih godinirala. uzeli su srebro na Mundijalu 1982. godine, zlato na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. pa zlato na Svjetskom prvenstvu 1986. i završili sa bronzom sa Olimpijskih igara u Selulu. Ipak nije sve počelo dobro.
"Uoči nastupa u Moskvi selekcija je podmlađena i priključeni su mlađi igrači koji su svojim kvalitetama bili dostojni izlaska na teren na najjačem rukometnom turniru tog vremena. Među debitantima na Olimpijskim igrama bili su Veselin Vujović, Jovica Cvetković, Jovan Elezović, Mile Isaković i drugi. I pored smjene generacija, Jugoslavija je imala priliku da igra finale. Na tim Igrama zlatni su bili košarkaši, vaterpolisti...
Vratili smo se u Beograd i dok smo izlazili s aerodroma, ipak smo osvajači petog mjesta, što nije loš rezultat imajući u vidu značaj turnira i konkurenciju, novinari prolaze pored nas i niko nas ništa ne pita. Čekali smo prtljag, razočarani i pokunjeni. Dali smo si obećanje – od sada nadalje možemo se vratiti bez noge ili ruke, ali ne bez medalje. Već za dvije godine igrali smo finale Svjetskog prvenstva i bili drugi, a 1984. godine osvojili smo zlato na Igrama u Los Anđelesu i 1986. Svjetsko prvenstvo u Švajcarskoj", ispričao je Rnić.
Zamalo ostao bez olimpijskog zlata
Na Olimpijskim igrama 1984. Jugoslavija je uprkos remiju sa Islandom izašla kao prva iz grupe i tim sa Arnautovićem, Elezovićem, Isakovićem, Rađenovićem, Vujovićem i Vukovićem je bio prvi. Lako je odatle selektor mogao da skloni - Momira Rnića.
"Ostalo je nekoliko dana prije odlaska na Olimpijske igre u Los Anđeles. Moja fudbalska ekipa u selu je igrala utakmicu u nedjelju, a ja sam selektoru predložio da imamo slobodno popodne kako bi se reprezentacija odmorila i opustila. Imao sam na pameti da odem i odigram fudbalsku utakmicu, ali morao sam da budem vješt pred selektorom kako bih to sakrio.
Imali smo pripreme u Srbobranu, otišao sam i odigrao tu utakmicu i vratio se uveče normalno u hotel. Sutra ujutru, na doručku, selektor čita novine u kojima piše veliki naslov: Rnić riješio derbi. U tom trenutku svi su se smijali, a kod mene nevjerica. Objasnio sam selektoru da ja to volim i da je ta ljubav prema fudbalu jača od mene. Srećom, nisam doživio nikakvu povredu i otišao sam u SAD", ispričao je Rnić.