O svojim rekordima i medaljama. Pobjedama nad Hrvatskom i golovima Dancima. O osjećaju iz stomaka i danu kada je ostao bez 50 odsto vida. Od nule, iz podruma, do vrha svijeta sa Žarkom Šešumom.
"Mene je samo zaboljelo odjednom, to je stanje šoka jer je bol ogroman. Instinktivno sam se odmah uhvatio za to oko, za glavu. To je najgori bol koji sam doživio. Imao sam povredu koljena, skočnog zgloba, lom nosa, svašta nešto, ali to je najgori bol koji sam osetio", priča za MONDO Žarko Šešum.
Čovek koji je u polufinalu Evropskog prvenstva usred Beograda ostao bez 50 odsto vida, a na kraju je otišao iz nacionalnog tima ne uz lovorike i zahvalnice, kao rekorder i kapiten, nego poslije još jednog u nizu skandala. Danas dok čekamo novo Evropsko prvenstvo - čekamo i da padnu njegovi rekordi.
Rekorder koji jedva čeka da to ne bude
Žarko zbog jedine srpske medalje izgubio 50 odsto vida: "Izvukli smo zadnji atom snage da pobijedimo Hrvate"
Sa 20 nastupa za Srbiju na Evropskim prvenstvima danas je rekorder nacionalne selekcije, a da taj podatak do skora nije ni znao.
"Nisam imao taj podatak i stvarno nisam znao. Bio sam i najbolji strijelac Srbije na Evropskim prvenstvima u jednom trenutku kada sam 2018. odigrao posljednje takmičenje za reprezentaciju. Imponovalo mi je, bilo je ozbiljnih igrača, imali smo kontinuitet. Podatak da imam najviše odigranih utakmica mi je prilično drag. Bude čovjek ponosan na ono što je uradio. Pogotovo što su mi djeca malo veća pa sada shvataju sve to. 'Je l' si to stvarno tata ti?' Jeste, tata je! Drago mi je zbog toga i nadam se da neću još dugo biti tu na prvom mjestu. U nekom trenutku sam bio i to je važno", ističe Žarko Šešum.
Nekada sjajni bek sada vrijeme provodi u svojoj Bačkoj Palanci gdje je sve i počelo i nada se da će ga sadašnji kapiten "orlova" Mijajlo Marsenić prestići. On je na 18 odigranih mečeva za nacionalni tim.
"Nadam se da će da prođu grupu, da me prestigne i odigra još nekoliko utakmica. To bih iskreno volio i to je prirodan put u sportu. Meni je drago da je neko ko nadolazi bolji, da postavlja nove rekorde i da piše neke nove stranice", istakao je pa nastavio:
"Sjećam se kada je Mijajlo ulazio u reprezentaciju. Bio je prilično mlad i drago mi je da i dalje traje na vrhunskom nivou i trajaće još. Bilo bi mi drago da se to već sada desi."
Mlađi ne plaćaju, to je valjda red
Žarko zbog jedine srpske medalje izgubio 50 odsto vida: "Izvukli smo zadnji atom snage da pobijedimo Hrvate"
Debitovao je Marsenić sa čitavom plejadom mladih igrača 2012. godine pred Evropsko prvenstvo 2012. godine kada je Srbija osvojila svoju do sada nažalost posljednju medalju na velikim takmičenjima.
"Mislim da su oni prvo veliko takmičenje igrali 2013. na Svjetskom prvenstvu. Bila je dosta uspješna ta 2012. i nekim priodnim putem su mlađi momci već bili tu u kvalifikacijama i na treninzima, na okupljanjima. Prirodno je bilo da zaigraju na velikom takmičenju. Krenulo se sa nekim novim planom pošto je krenuo novi olimpijski ciklus gdje su počeli da igraju Marsa, Ilići, Radivojević...
Sjećam se tih momaka kada su došli, odmah se vidjela radna etika, posvećenost i želja da budu tu. Stvarno su momci za primjer i tu su dan-danas. Mijajlo je postao kapiten reprezentacije prirodno. Vidjelo se da to ima u sebi. Da će da igra za reprezentaciju i da će da traje. Ponašanje, zalaganje, radna etika, uvijek na najvišem nivou."
Pričao nam je pred odlazak u Herning Marsenić kako je znao da nađe novčanice od po 50 evra u džepu na okupljanima kada je tek stizao u nacionalni tim.
"Bilo je i tih situacija, imali smo razumijevanja. To je bila kultura ponašanja. Kada sam ja igrao u Srbiji i debitovao za reprezentaciju ne pamtim da sam negdje nešto platio. Tako smo i mi radili sa mlađima uvijek i nadam se da je to i sada tako. Da se uvijek pazi malo na mlađe igrače. S druge strane oni se nikada nisu štedjeli što se tiče obaveza", prisjeća se Šešum.
Znam ove momke, iz stomaka vjerujem u njih
Srbija među 19 putnika u Herning, ima čak sedam igrača iz domaće lige. Rukometaše su u Dansku poslali Partizan, Vojvodina, Dinamo i Metaloplastika.
"To što ima igrača iz naše lige je pohvalno. Oni zaslužuju da budu tu i to nije sporno. Naša liga je uz Vojvodinu i Partizan i njihov razvoj privukla kvalitetne igrače reprezentativnog kalibra. Sada imamo šest ili sedam reprezentativaca iz naše lige. To su momci koji to zaslužuju.
Poznajem ih, pratim ih. Jako mi je drago što je Aljoša Damjanović kao mlad igrač na spisku, kao i Uroš Mitrović. To su mladi igrači koji treba da budu na najvećim takmičenjima i da onda kada postanu nosioci već imaju neko iskustvo. To je dobar put. Kvalifikacije smo odigrali u kombinovanim sastavima sa mladim igračima i momci su tu pokazali da imaju kvalitet", ističe bivši kapiten Srbije.
Mlad i svjetskoj rukometnoj javnosti dosta nepoznat tim Srbije otišao je na prvenstvo. Šta može ta srpska "mačka u džaku"?
"Iskreno sam optimista. Mislim da momci rade u miru. Nikad manje pompe nije bilo, nikad manje neosnovanih priča. Pogotovo mislim da imamo kvalitet da odigramo dobro prvo kolo sa Španijom. To je po mom mišljenju ključna utakmica. Imam neki osjećaj. Izjednačena je grupa sa izrazitim favoritom Njemačkom. Španija je malo promijenila sastav, ali je opet preiskusna ekipa, Austrija je nezgodna, uigrana. Imaju bolje rezultate od nas, ali tu smo negde kvalitetom. Prva utakmica je ključna ukoliko su ekipe sličnog nivoa, može da ode i na jednu i na drugu stranu. Moj osjećaj iz stomaka je da ćemo da završimo među prve dvije selekcije u grupi. U svakom slučaju to želim iz sveg srca."
Dan kada su Hrvati pali u Beogradu
Žarko zbog jedine srpske medalje izgubio 50 odsto vida: "Izvukli smo zadnji atom snage da pobijedimo Hrvate"
Iako cijela Srbija i dalje pamti meč polufinala Evropskog prvenstva 2012. godine sa Hrvatskom, zapravo je Žarko Šešum sa Hrvatima vodio bitke od kadetskog uzrasta. Te 2004. godine osvojio je zlato u Beogradu na Evropskom prvenstvu.
"U Srbiji je poznato da srpska publika voli sport, ali voli prije svega uspjeh. Igralo se na leto, nije bilo mnogo takmičenja, a mi smo pobeđivali. Uz medijsku pompu je došlo do ljudi. Za drugu fazu je Banjica bila puna i nama je to baš imponovalo što su ljudi prepoznali i dolazili. U finalu je bio pun Pionir i to je za sve nas bilo nešto novo. I za nas i za hrvatske igrače. Da igraš pred pet, šest, sedam hiljada ljudi. Atmosfera, buka, navijanje... Ostavilo je veliki utisak na sve nas", govori Šešum za MONDO o ovom epskom meču.
Na kraju je na tom meču bilo 27:20, a moglo je da ode na obje strane...
"Na kraju je bila velika razlika, ali Hrvati su vodili jedno vrijeme. Bilo je 18:18 i nešto prije 50. minuta smo preokrenuli. Malo uz tu galamu, publiku izvukli smo zadnji atom snage. Kada smo prelomili i odlijepili smo, na kraju je to bilo kozmetički uljepšavanje rezultata. A bila je do tada gusta utakmica puna preokreta i gubili smo dosta. Musa, Čupić, Blažević, Hrvatska je imala dobru generaciju koja je i sledeće godine došla do polufinala Svjetskog prvenstva."
Žarko Šešum je bio najbolji lijevi bek tog prvenstva, Dobrivoje Marković najbolje lijevo krilo. "Bili su Nenadić, Beljanski, Prodanović, Marković, Rnić... Iz te generacije je na kraju bilo šest reprezentativaca Srbije seniorskih."
Kako se sjeća tog dana? U svojoj zemlji, finale Svjetskog prvenstva protiv Hrvatske i zlato u punoj hali, a nisi ni punoljetan.
"Pomiješano. Cijeli dan nervoza. Od doručka do utakmice dok ne krene. Prolazi dan u uobičajenom ritmu, ali ti ne možeš ni da legneš, da odmoriš, da se smiriš. Momci od 18 godina, puni snage, energije, a treba uveče da igraš finale prvenstva. Joj ne znamo da li ćemo osvojiti zlato, pa dolaziš tamo, a puna hala... Za sve nas nešto potpuno novo. To je veliko iskustvo, malo po malo kasnije ti druge stvari budu lakše da se obrade", prisjeća se on.
Godinu dana kasnije u polufinalu U19 Svetskog prvenstva u Kataru Andrija Pejović je sa crte izbacio Hrvate u polufinalu.
"Pejović je dao gol za vođstvo, ostalo je jako malo vremena i mi smo se odbranili. Isto je cijela utakmica bila klackanje. Malo za nas, nerešeno, pa za njih. Baš tvrda utakmica, ali smo ih na kraju pobedili jedva. Moglo je i na jednu i na drugu stranu. To prvenstvo smo igrali odlično i na kraju bili prvi zasluženo."
Desetak godina kasnije Andrija Pejović je završio rukometnu karijeru i izdao je hevi-metal album. "I tad je bio u tom fazonu, slušao je neke svoju posebnu muziku. Voleo je to. Momak za primer."
Danska zapamtila Šešuma u finalu
Žarko zbog jedine srpske medalje izgubio 50 odsto vida: "Izvukli smo zadnji atom snage da pobijedimo Hrvate"
Nije to bio kraj za 2005. godinu. Prije 20 godina Šešum i još nekoliko momaka su donijeli u Srbiju dve medalje. Zlatnu sa SP u Kataru za igrače do 19 godina i srebrnu sa EP za igrače do 21 godine u Mađarskoj.
"Mi smo u Kataru igrali U19 Svjetsko prvenstvo i nas četvorica smo išli direktno sa svjetskog u Kataru za kadete, slijećemo za Beograd i već sutra se priključujemo reprezentaciji i igramo na Evropskom prvenstvu za juniore. Bilo smo Beljanski, Prodanović, Perišić i ja priključeni dvije godine starijoj generaciji sa Vujinom, Marjancem, Vilovskim, Urošem Mitrovićem..."
U finalu je dao 10 golova Dancima, ali je u nevjerovatnom meču velesila sa sjevera pobijedila 40:35. Skroman kao i uvijek, neće sebe previše da ističe.
"Jeste. finale sam odigrao sjajno, a turnir korektno. To je bila izuzetna generacija gdje se 16 igrača rotiralo i svi su igrali, ali sam u finalu imao svoj dan. Prije toga sam nekoliko utakmica odigrao korektno i dao sam svoj doprinos. Bilo je tu sjajnih momaka."
Srbi su i tada igrali onako kako mnogi kažu da danas ne mogu, pa su bili prvaci svijeta.
"Mi smo u Kataru igrali finale sa Južnom Korejom koja vječito igra 300 na sat, duboku odbranu do centra... Igrali smo bez pivota, sa tri krila ili četiri beka. Možda nismo igrali brzo, ali smo sve pobjeđivali, tako da to ne stoji. Posle su bile neke priče da seniorska reprezentacija ne igra preko krila... Uvijek su krila bila među boljim strijelcima. Da li sa pozicije, iz kontre ili iz penala, koristila su se krila."
Srbija? Krenuli smo od nule, iz podruma
"2006. se odvojila država i mi smo išli na juniorski Euro gde smo došli do polufinala i na kraju smo bili četvrti. Već se tada vidjela ogromna razlika između leta 2006. i onog 2005. Organizaciono, po pripremama, u komunikaciji. Raspala se država, pa i savez. Ostavilo je to traga dok se nije sve malo stabilizovalo. Kretalo je sve od nule, iz podruma.
Međutim taj put do 2009. godine dok se nije otišlo na prvo seniorsko prvenstvo, te tri godine su bile turbulentne i bio sam prisutan sve vreme. Znam kako je i šta je bilo. Zahvaljujući entuzijazmu tih ljudi iz organizacije i velikom patriotizmu svih igrača to smo zajedno izgurali. Na taj period sam posebno ponosan", istakao je Šešum kada smo ga pitali za turbulentne godine kada su Srbiju mnogi izdali, a mnogi i napustili.
Svjetsko prvenstvo 2009. godine svi pamte po tome što je Nikola Karabatić rastužio cijelu Hrvatsku. Svi osim Srbije, koja je bila svoje bitke.
"Ne može samo o tom prvenstvu samom po sebi da se priča,bitan je cijeli period od 2006. Tu smo prošli Češku za jedan gol u onom paklu Niša. Te kvalifikacije su bile možda i najvažnije u istoriji srpskog rukometa. Godinu dana prije toga smo ispali od velesile Islanda za jedan gol, pre toga smo igrali a Izraelom, Luksemburgom, Farskim Ostrvima... Milion pretkvalifikacija i uvijek onda na kraju nailaziš na najtežeg mogućeg protivnika. Jedne godine ne uspiješ pa se opet vraćaš i kao kruna svega je stigla nagrada. Imali smo protiv tih Čeha i sreće da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. Velikoj većini prvo veliko takmičenje, euforija i dobra grupa momaka. Korektan uspjeh, mislim da smo bili osmi. Ludo jedno prvenstvo. Meni je ostalo u lijepom sjećanju", seća se Žarko Šešum tog puta koji je krenuo, kako kaže - iz podruma.
U jednom od ranijih intervjua rekao je da su mu posebno teške uspomene na prvenstva u Švedskoj i Španiji 2011. i 2013. godine.
"U Švedskoj smo stvarno na nekoliko utakmica bili jako oštećeni od strane sudija, to je činjenica. U Španiji možda čak i više. Protiv Slovenije u odlučujućoj utakmici nam otmu pobedu. Ništa nam nisu svirali, jedan od odlučujućih golova Slovenac pravi pet koraka u kontri i daje gol za preokret. Tu sam bio baš u šoku, kao i svi mi. U Švedskoj, šta ti je sistem takmičenja u rukometu. Neriješeno sa Hrvatskom, negde podbaciš, gol-dva i budeš na kraju 11. umjesto da uđeš u osam i borbu za polufinale. Bila je tu frustracija prilično velika protiv Švedske gdje je bila velika nepravda, sve im je bilo dozvoljeno protiv nas. Ekipa odlična, žal za Olimpijskim igrama, motivisani svi, ali ni tu nam se nešto nije dalo", prisjeća se više od decenije kasnije tada stub tima Srbije.
Bilo bi bezobrazno da smo rekli da idemo na medalju
Šest godina nakon što je Srbija krenula sa dna stigli smo na domaći teren. Prošlo je duže od decenije od posljednje medalje našeg rukometa i javnost je očekivala mnogo.
"Mi na osnovu rezultata iz prethodnih godina nismo mogli da kažemo da idemo na medalju. Ispali smo 2010. u grupi, 2011. smo bili 11. na Svjetskom prvenstvu i sada odjednom idemo na medalju. Bilo bi previše arogantno i bezobrazno to reći. Ipak ja sam, kao i svi igrači, u sebi osjećao da mi imamo kvalitet. Znali smo šta nam je falilo tih nekoliko prethodnih prvenstava da uđemo u borbu za Top 8 pa onda za polufinale. Došli smo motivisani na okupljanje, pa smo odigrali jedan, pa drugi loš pripremni turnir...
Na kraju su došle te posljednje pripreme od 1. januara gdje je jasno stavljeno do znanja da je nama cilj medalja. Kada se to prelomilo od strane organizacije i nas između sebe dobilo je na nekoj težini. Svaki trening, svaki minut i sat proveden tamo, osjetila se prilična tenzija. A grupa najteža na prvenstvu. Poljska koja je bila na vrhuncu snage i Danci koji su velesila. Nimalo lako. Onda kada je došla ta prva utakmica kada se ta energija oslobodila primili smo sedam golova za poluvrijeme. Jezivo kako smo odigrali tu utakmicu. Svu tu tenziju smo izbacili protiv Poljske odjeknulo je, pa je sljedeći put bilo malo više publike. Kada smo dobili Dansku krenula je euforija koja je trajala do kraja prvenstva", prisjeća se, nažalost, posljednje medalje srpskog rukometa naš sagovornik.
Znači, ta prva utakmica je bila ključna za kasnije osvajanje srebra?
"Bila je jako važna jer je Poljska tada bila ozbiljna. Em pojedinci, em ozbiljna organizacija, osvajali su medalje. Znali smo da možemo, da idemo protiv Danske da se potučemo, pa šta bude. Samopouzdanje nam je sigurno skočilo."
Bjelecki je ostao bez oka, svašta mi je prošlo kroz glavu
Ako se nečega dobro sjećamo sa tog prvenstva sjećamo se polufinala sa Hrvatskom i pobjede. Ali i poluvremena kada je neko gađao hrvatske igrače, a pogodio Žarka Šešuma pravo u oko.
"Mene je samo zaboljelo odjednom, to je stanje šoka jer je bol ogroman. Instinktivno sam se odmah uhvatio za to oko, za glavu. To je najgori bol koji sam doživio. Imao sam povredu kolena, skočnog zgloba, lom nosa, svašta nešto, ali to je najgori bol koji sam osjetio. Kada je prišao doktor i umirio me, rekao mi je da sklonim ruku i otvorim oko. Kada sam otvorio oko i shvatio da ništa ne vidim, da mi je crno sve ispred oka, znao sam da je ozbiljno. Takav bol i ne vidim ništa na oko, mora da bude ozbiljno. Uvijek ponavljam da je to prvenstvo meni uvijek malo pomiješano. Neki moji saigrači se sjećaju svega do detalja, ja sam valjda zbog toga dosta toga i zaboravio", prisjeća se najgoreg momenta tog prvenstva naš sagovornik i odmah dodaje:
"Gdje god mogu da pomenem, zahvaljujem se svima na medicinskoj njezi koju sam imao tada. Odmah sam prebačen na VMA gdje sam ostao tri-četiri dana posle toga. Poslije su mi nakon operacije ljekari rekli da je pri takvoj povredi prva njega najvažnija. Stvarno sam imao fantastičnu negu tamo i stručne ljude, lijekove i sve što treba da se izvuče maksimum iz toga."
Da li se uplašio? "Jesam. Igrao sam sa Bjeleckim u Rajn Nekar Levenu, a on je pre toga ostao bez oka i svašta mi je prošlo kroz glavu, međutim eto preživi čovjek svašta."
Sjećamo ga se sa povezom preko oka u loži Beogradske arene na meču finala sa Dancima. "To je bilo nekako izvodljivo. Da dođem na finale gdje je sa mnom bio doktor. Dobijao sam kapi na 10 minuta, 100 nekih raznih vrsta, pa taj povez... Ali procijenjeno je da neću puno ugroziti oporavak ukoliko primam redovno terapiju, sjedim, zabacim glavu... Procijenjeno je da mogu da dođem na finale makar da primim medalju."
Nije se pitao kasnije ono čuveno - šta bi bilo kada bi bilo. Mi ostali jesmo... "Više su me drugi pitali nego što sam ja sam sebe pitao. Govorili su mi: 'Ej da si ti igrao...' O sebi ne razmišljam na taj način. Sigurno bi nekako doprinio u finalu jer sam bio svjež i kroz turnir sam dobijao sve više i više minuta. Bio sam svježiji od ostalih, možda sam tako mogao da pomognem, ali to je šta bi bilo kad bi bilo..."
I dan danas ima posljedice i to ozbiljne. Skoro da je ostao bez oka, sve zbog Srbije i naše jedine medalje. "Ne vidim normalno. Tri sedmice nakon te povrede sam imao operaciju oka i 50 odsto ne vidim na to desno oko."
Gdje smo godinama kasnije?
Žarko zbog jedine srpske medalje izgubio 50 odsto vida: "Izvukli smo zadnji atom snage da pobijedimo Hrvate"
"Bilo je u generaciji igrača koji su igrali u odličnim klubovima, koji su imali dobre uloge u klubovima, ali eto spomenuli smo da je nekoliko puta jako malo falilo. Da uđeš među osam, pa među četiri, da imaš neku stabilnost pa da se uzme neka medalja", kaže Šešum za MONDO o toj ekipi, pa se osvrće na situaciju sada:
"Rukomet u Srbiji je posljednjih godina izgubio na popularnosti i masovnosti prije svega kod djece. Najviše bih volio da smo osvojili kao generacija makar još jednu medalju. Žao mi je što se niko poslije nas nije umiješao u borbu za medalju. To bi sigurno odjeknulo i podiglo rukomet. Poslije te 2012. smo tek svjesni koliko je teško u rukometu osvojiti medalju. Pogotovo sada u posljednje vrijeme. Tada je pored Francuske, Danske i Španije bilo još sedam, osam reprezentacija koje su sve uvijek mogle da se umiješaju. Sada je možda još teže jer su se tri-četiri reprezentacije prilično odvojile. A dobio si Portugal, Holandiju, Austriju... Ni sa Farskim Ostrvima nije lako igrati. Ni Nijemcima i Šveđanima, a ne nama. Dosta novih reprezentacija se pojavilo, kandidati za medalju su se izdvojili, a ja se iskreno nadam da ćemo mi da uhvatimo neki kontinuitet i samo iz tog kontinuiteta može a se umiješa u borbu za medalju."
Rukomet je čudo, uvijek neki skandal
Već je počinjalo da boli koljeno, ali teško da je samo zbog toga nakon prvenstva 2018. godine odlučio da završi sa reprezentacijom u kojoj je tada bio rekorder i po broju golova i po broju nastupa na Eurima. Srbija je prošla prvu grupu, u drugoj izgubila sve mečeve i selektor Cvetković je napisao svoj čuveni izvještaj. Pomenut je i Žarko Šešum u njemu, ofrlje, jednom rečenicom.
"Rukomet je često imao nekih skandala i iznošenja priča tako da nije ni čudno da su se tako neke stvar isplivale. Na tom prvenstvu je ekipa bila fantastična. Momci u dobrim godinama, u dobrim klubovima, balans odbrane i napada... Imali smo dobru ekipu, dobili smo Island, imali smo neke zicere za priključak i preokret sa Švedskom. Uvijek smo nekako pred kraj padali. Falilo nam je dosta toga, malo te taktike, uigranosti, smisla. Igrački je to bila odlična reprezentacija, ali nismo vođeni kako treba. Nismo bili pripremljeni kako treba. Bilo je svakakvih situacija. Ja sam tada bio i kapiten reprezentacije i bilo mi je prilično teško da sve to izdržavam. Osjećao sam malo probleme sa koljenom i odlučio sam da prestanem da igram za reprezentaciju. Poslije tog prvenstva su me selektori zvali, ali ja sam tu odluku donio trezveno, promišljeno i tu se završila reprezentativna karijera", ističe pon i na kraju ponosno kaže:
"Kada podvučem crtu ponosan sam koliko sam igrao i šta sam ostvario. Davao sam uvijek maksimum, uvijek se odazivao. Da li povređen, rovit, uvrijeđen, nije bilo važno. Uvijek sam se odazivao i prihvatao svoju ulogu. Žalim za tim što nekada nismo imali bolje rezultate, ali na kraju se osvrneš, dao si sve od sebe. To je to, tako je moramo biti."
Žarko Šešum je za Srbiju ostao bez 50 odsto vida na desnom oku, a sada želi da ode u istoriju. Ne čuva ljubomorno svoje rekorde nego se nada da će doći neki mlađi i bolji da ponesu baklju koji je on kao reprezentativac nosio od 2004. do 2018. godine. Marso, momci, obradujte ga, obradujte nas!
(MONDO, Nikola Lalović)