Od agonije do radosti! Od očaja do osmijeha! Tako je, iz mog ugla, izgledala noć kada su otvorene 30. Olimpijske igre u Londonu.
Dragi moji, odlučio sam: ako me zdravlje posluži u naredne četiri godine konkurisaću da budem srpski olimpijac u brzom hodanju u Brazilu ili bih mogao da počnem karijeru vodiča kroz London.
Deni Bojl je, možda, režirao spektakl za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara, pun dobrog britanskog humora, ali sigurno ne bi mogao da predvidi scenario koji sam u petak uveče iskusio sa kolegama iz Sport networka.
Kažem možda za Denija Bojla, jer ne znam kako je izgledalo otvaranje! Nisam vidio duhovitog Mister Bina, nisam vidio kako leti Meri Popins, nisam vidio Dejvida Bekama kako u stilu Džejmsa Bonda vozi olimpijski plamen preko Temze...ne, nisam to vidio ni preko tv-a!!! Nisam gledao ni sekund otvaranja, osim defilea sportista.
Sad but true, rekao bi "moj drug" Metallica.
Kako je to moguće, pitate se vi, kad sam u Londonu? Kako je moglo da se dogodi da ne vidim ništa na velikim ekranima na lokacijama u gradu? Vjerujte mi - moguće je! Ne, ne nisam prespavao, ne, nisam se ni napio, niti sam se zaglavio u metrou ili u nekom liftu...Niste na dobrom tragu ako tako mislite.
Sve je išlo glatko tog petka, 27. jula 2012. godine. Poslije otvaranja Paviljona Srbije u centru Londona, sa kolegama iz SN odlučio sam da poslije žestokog tempa, damo sebi malo oduška do nekih 19 časova kada ćemo otići na neku od lokacija u gradu na žurku.
Nešto poslije 19 časova petočlana ekipa se pokrenula poslije kuliranja kod Tauer birdža (Tower Bridge). Plan je bio ovakav: da odemo do Trafalgara, potom "ovjerimo" Hajd park i na kraju, pred ponoć, da se vratimo do Tauer bridža.
Po izlasku iz metroa na stanici Vestminster (a to je već bio četvrti put kako sam na toj stanici tog dana!), upitao sam volontera OI da li je na Trafalgaru predviđena neka organizovana proslava, zabava povodom otvaranja OI. "Ne, ne, tu će biti zabava povodom otvaranja Paraolimpijskih igara, a vi idite u Hajd park ili Viktorija park (u blizini Olimpijskog stadiona)".
OK, povratak u Tjub i poslije ovog savjeta, uputili smo se ka Hajd parku. Dakle, opet kroz stanicu Vestminster, pa presjedanje do Hajd parka. Taj park je ogroman i naišli smo na zagrađeni prostor. Znali smo da je tu koncert Duran Duran, ali smo očekivali i neke velike bimove i masu koja oduševljeno kliče u olimpijskom duhu. Masu jesmo našli, ali ne i ekrane.
Trebalo je, naime, platiti 65 funti za ulazak na koncert. Probali smo ono naše, snalaženje, improvizacija, "znate, imamo press akreditacije" i ti fazoni...Nije prošlo.
Dok smo napuštali Hajd park, Sajmon Le Bon je zapjevao "Save a Prayer" na moje oduševljenje. Jedna od mojih omiljenih pjesama svih vremena. Pomislih: "Dobar znak".
Hm...
Poslije gaženja metara i metara kroz Hajd park, suočili smo se sa činjenicom da je, u međuvremenu, dakol za samo pola sata, metro stanica kod parka zatvorena. Altnernativa je pješaka do naredne stanice - Viktorija (ta stanica nema veze sa Viktorija parkom na koji su nas uputili u potrazi za proslavom). Znači, opet šetnja. A razdaljine između metro stanica uopšte nisu naivne.
Malo smo se vrtili dok nismo pronašli stanicu, a onda opet povratak do Vestminstera! Dokle!!??
Radnici metroa zaduženi za bezbjednost sigurno su se cijepali od smijeha dok su gledali pet ludaka kako po ko zna koji put prolaze istom stanicom u roku od sat i po vremena! Ili su, možda, pomislili da su im se kamere pokvarile!
Po izlasku iz Vestminstera, krenuli smo ka Trafalgaru, ne vjerujući da tu nema ništa. Pa, to je najvažniji trg, mislili smo. Ali, ono šta smo vidjeli ne dešava se često u Londonu: pusta metro stanica, usamljeni Big Ben i Bekingemska palata, koje dnevno opsjeda desetine hiljada turista, sablasno pusta ulica do Trafalgara, statuu Montgomerija nema ko da gleda...
Nova lokacija bila nam je Sent Džejms Park. Tamo nas je uputio saobraćajac.
"Tamo ima proslave ili idite na Hajd park", rekao mi je.
"Ali, sad se vraćam iz Hajd parka i ulaz se plaća 65 funti", odbrusio sam mu, već pomalo nervozan.
"Prijatelju, trebalo je onda da kopaš i ideš ispod zemlje", pokušao je da bude duhovit ovaj momak. In my face!
OK, progutao sam ovu šalu (do koje mi nije bilo, iskreno). Trebalo je skupiti fizičku i psihičku snagu i PONOVO se vratiti u metro stanicu Vestminster (da, ima gomila stanica u Londonu, ali ova nam je najbliža i tu se sve linije ukrštaju). Dakle, jedna stanica vožnje do Sent Džejms Parka.
Prije nego što je nas petoro kročilo na ulicu, za svaki slučaj sam upitao radnika u metrou da li je u tom parku proslava. Šta mislite, kakav je bio odgovor?
"Ne, ne, ovdje nema ničega, probajte kod Embenkmenta, tamo ima pabova, sigurno je živo", reče on, krajnje dobronamjerno.
Samo smo se pogledali. Znači, povratak u metro, pa dvije stanice u suprotnom pravcu.
Došli smo Embankmenta i bilo je živo. Ali, u JEDNOM pabu!
Agonija, očaj na našim licima. Sati je 21:42h, a mi kao da nismo u gradu u kojem se upravo otvaraju Olimpijske igre!
Iscrpljeni, sa narastajućim bolom u nogama, otkazivanja jednog po drugog mišića zbog nošenja opreme, donijeli smo konačnu odluku: moramo do Viktorija parka! To vam je, prijatelji, u istočnom Londonu. Do tamo ima 10 stanica metroa i još četiri, pet busom.
Stigosmo, konačno, do Viktorija parka. U zezanju rekoh ostalima: "Pazi kad sad budu zatvorili park".
Avaj! Nikad se ne treba zezati na taj način!
"Dragi posjetioci, Viktorija park je sada zatvoren", čulo se sa razglasa u trenutku kada smo došli do ulaza. Bilo je poslije 22h, negdje oko 22.15. Pitali smo policajce da li možemo da uđemo, da smo novinari iz Beograda, da želimo da snimimo atmosferu...
"Žao mi je, gospodo, park je zatvoren", rekla nam je policajka, a na dodatno pitanje, da li će bar ovdje biti vatromet, odgovorila je: "Ne, nećete ga ovdje vidjeti, ali ćete ga čuti".
Počeli smo da se smijemo od muke! Epic fail, matoriiii!
Hajdemo bar do paba, na pivo, da ogledamo naše sportiste u defileu, dogovorili smo se, više mimikom, nego riječima.
Otišli smo u obližnji park "Kruna" (The Crown). Konačno malo atmosfere, navijanja, peckanja raznih nacija, piva...Stigli smo u pab baš u trenutku kada su na Olimpijski stadion izašli sportisti iz Bugarske. OK, popićemo po pivo, sačekati da vidimo naše i paljba kući, na sasvim drugi kraj Londona, bio je novi dogovor.
Dok smo čekali slovo S, počeli smo da se opuštamo i uplovljavamo u atmosferu u pabu. "Brazil, Brazil", "Italija, Italija", "Ija, ija Hungarija" (bilo je tu i Mađara), čula su se skandiranja u pabu, a onda i prva negodovanja i zvižduci. Kada su izašli sportisti Francuske iz paba se čulo: "uaaaaaa", ali bilo je tu i Francuza koji su pozdravljali svoje sportiste. Potom najglasnije negodovanje: na ekranu su se videli sportisti iz Njemačke. Cio pab je zviždao i "buukao". Unisono zviždanje, svi kao jedan. Baš ih ne vole, nešto...
Nedugo zatim novi šok za malu sprsku novinarsku ekipu - na ekranima snijeg, pab se zatvara! Šta će još da nas snađe večeras?
Već je bilo 23 sata, pitanje je da li ćemo imati prevoz do kuće, nismo vidjeli ništa od otvaranja...A onda smo ugledali drugi pab, zanimljivog naziva "Debela mačka" (Fat Cat). Pab je bio pun, radi! Odosmo na još jedno pivo i da pozdravimo naše sportiste. Preko ekrana.
Kolega Vlada je odmah uspostavio kontakt sa simpatičnim društvom u kojoj su bile i dvije Južnoafrikanke. Jedna od njih poznaje ćerku Svetozara Šapurića, bivšeg fudbalera Vojvodine! Pa, ovaj svijet je stvarno mali!
Kad su se sportisti Srbije pojavili na ekranu, potpuno smo poludili: "Srbija, Srbija", orilo se u pabu, a zdušno su nam pomagale Južnoafrikanke. Odužili smo im se kada su se pojavili sportisti iz Južne Afrike: "Saut Afrika, Saut Afrika", odjekivalo je.
Toliko smo zbunili ostale posjetioce paba da nisu mogli da provale odakle smo.
"Vi ste iz Južne Afrike?", upitao nas je Englez, koji je stajao do nas sa djevojkom.
"Ne, ne, iz Srbije, znaš, tenis, Đoković", probali smo da mu skratimo pretragu u glavi.
"Aaaaa, Srbija, Jugoslavija! Ja volim Srbiju i Jugoslaviju! Jugoslavija je bila super zemlja i nije trebalo da se raspadate na više zemalja. Pa, vi ste isti, Jugoslavija i dalje postoji", potpuno me je zbunio pristupom i pričom.
Pokušao sam da mu objasnim da je Jugoslavija prošlost, da smo se raspali, rascijepli, razveli, pukli kao plik na nozi (asocijacija je jasna), da smo svi sada odvojeni, ali da imamo isti cilj - ulazak u Evropsku uniju.
"Ali, zašto ste se raspali? Vi ste jedno, kao što mi Englezi, Škoti, Irci, Velšani. Ja sebe smatram Britancem i super je biti ujedinjen. Što je zemlja veća to ima više moći", insistirao je on.
Nijedan argument nisam mogao da mu dam protiv. Razumio je kad sam mu rekao: "Znaš, mi Balkanci, nekad baš i nismo normalni, umijemo da zaser*** neke stvari".
Pozdravili smo se srdačno i krenuli kući. Zadovoljni što smo ipak osjetili olimpijski duh poslije višesatnog mučenja po Londonu.
I onda novi pozitivan događaj. U metrou. Slučajno smo naletjeli na grupu veselih djevojaka, koje su učestvovale u olimpijskom programu.
"Deni Bojl je sjajan, popričao je sa nama i potpisivao nam se na majice. Baš smo srećne. I baš nam je drago što smo vas upoznale", rekle su nam "Florens Najtingejl" i ostale sestre, a onda je uslijedilo fotografisanje.
Došli smo kući u 01:10h (to je po našem 02:10h). Sutra je novi dan...
(Izvještač MONDA iz Londona, Predrag Vujić - foto: MONDO)