Porazima na Mundijalu, Srbija "zaslužila" Španiju u osmini finala (večeras, 19.00).
Protiv Arpada Šterbika, Valera Rivere, domaćina spremnog da napadne zlato, 10.000 bučnih navijača, sudija naklonjenih protivniku...
Kako?
Srcem, bez malodušnosti, samoisticanja, svađa, sa pravim vođom na klupi svjesnog odgovornosti i sa 16 igrača spremnih da se bore do posljednje kapi znoja, bez izuzetka - od najmlađeg Mijaila Marsenića do najstarijeg Darka Stanića.
Samo tako!
Niko ne može da tvrdi da će i to da bude dovoljno za prolazak u četvrtfinale, ali, ukoliko ispune sve te uslove i sujete ostave po strani, srpski rukomeatši neće imati problem da sutra stanu pred ogledalo i pogledaju sebe u oči, pa sve ostale.
U sportu nema nepobjedivih i najgluplje što može da se dogodi jednoj ekipi je da istakne bijelu zastavu prije nego što utakmica počne. U tom slučaju spasa nema.
Više od dva posljednja poraza od Poljske i Slovenije, brine atmosfera koju smo zatekli među srpskim reprezentativcima. Djelovali su utučeno, neraspoloženo, a ono samopouzdanje koje su imali poslije tri startne pobjede na Mundijalu potpuno je isčezlo. Osmijesi su nestali, kao da ni oni samo ne vjeruju više u svoje mogućnosti.
Predaji bez borbe skloni smo mentalitetom, međutim, znamo i da pokažemo inat onda kada je najteže, kada smo otpisani, precrtani. To je samo pitanje dana.
Neka danas bude iz inata, napred "orlovi"!
(MONDO)