Zbog onoga što je za Moskovljane "iza ugla", Beograđani uzimaju taksi ili čekaju prevoz.
Vožnja automobilom sa jednog na drugi kraj grada, u čijem užem delu živi 15, a u okolini još deset miliona ljudi, čiji je prečnik u pravcu sever-jug 50, a od istoka ka zapadu 30 kilometara, često ume da se pretvori u putovanje koje traje pola dana.
Da nema metroa, svakako bi nastao potpuni kolaps.
To je, možda, jedan od razloga zbog kojeg je Davidenka, Južnjija, Tursunova i Safina u petak u dvorani Lužnjiki bodrilo jedva polovina od ukupnog kapaciteta dvorane (6.800 mesta).
Dogodilo se i da jedan Moskovljanin pita Beogradjanina za put do hale!
"Oprostite, gde je mala Arena Lužnjiki", pitao je (verovatno) na ruskom jeziku zbunjeni gospodin, kariranog kaputa, sa ulaznicom za Dejvis kup meč u ruci.
I sam zbunjen, vaš izveštač mu je na čistom srpskom odgovorio da "ne zna i da on traži takođe". Razgovor se odvijao na mestu, koje se najbolje može uporediti sa okolinom popularnog "buvljaka" u Novom Beogradu. U daljini su se samo nazirali obodi fudbalskog stadiona Lužnjiki.
Jedan od nekolicine ljubaznih Rusa koji se mogu sresti na ulicama grada, čiji je ceo centar monumentalno zdanje, a periferija nalik onome što je Beograd mogao da postane u najgorem periodu svoje nove istorije, oduševljeno je prihvatio razgovor o "tenjisu" i, koliko je moglo da se shvati, žurio je da gleda meč izmedju Južnjeg i Đokovića.
"Ne, ne, ne... Neće igrati Đoković"!
"Da, igraju Đoković i Južnji", "razumeo" je Rus.
"Djoković nije dobro. Bolestan je. Neće igrati".
"Prvo igraju Đoković i Južnji, pa posle Davidenko, ali ne protiv Tipsarevića", rekao je, ili je barem tako zvučalo.
Rus je očigledno želeo da gleda Novaka. U potrazi za Lužnjikijem koračao je brže od novinara, koji je odlučio da odustane od pokušaja da mu na srpskom jeziku objasni da će na terenu gledati Nenada Zimonjića i da će posao njegovoj reprezentaciji biti znatno olakšan.
Iz kratke, nejasne priče, delovalo je kao da je taj gospodin kupio kartu da vidi trećeg tenisera sveta. Ceo "razgovor", u kojem su potpuno razumljiva bila samo prezimena tenisera, sveo se na oduševljenje Đokovićem. Mimika lica plavokosog gospodina govorila je tome u prilog.
U "press centru" dvorane bilo je skoro podjednako srpskih i ruskih novinara, a i jedni i drugi bili su "mala grupa" u odnosu na broj redara, od kojih nijedan ne govori engleski, a odbija da razume bilo koji drugi vid komunikacije. Jer, po "staroj školi" - nije njihovo da misle.
Tako uredno akreditovani izveštač iz Beograda može da ostane i ispred dvorane, iako se akreditacija preuzima u dvorani. Ulazak postaje malo lakši ako vas neko od kolega sa one strane vrata u prolazu prepozna.
Kao i na ulici, najčešće izgovorena reč u novinarskim prostorijama ispod tribina je "Đoković". Ne igra.
Jedan Englez u audio izveštaju, sležući ramenima (iako to slušaoci ne mogu da vide) kaže da Srbija ovako nema nikakve šanse.
Ruske kolege, uz neizbežne kokice, ne obraćaju mnogo pažnju na meč Južnjija i Zimonjića. Bar ne oni stariji.
Što stariji, više se uklapaju u opštu sliku, koja je uočljiva na ulicama, u metrou, autobusima, da su Rusi strašno "ljuti", nepristupačni, reklo bi se nezadovoljni.
Ljubaznost je dogadjaj... Uglavnom posao za turističke vodiče.
Da li će nedelja biti dan za turističko razgledanje Moskve za kompletnu srpsku Dejvis kup ekspediciju, biće poznato posle dubla u subotu.
Možda onaj simpatični gospodin ipak vidi Novaka Djokovića...
(izveštač MONDA iz Moskve Nikola Janković)