Bivša svjetska šampionka u novogodišnjem intervjuu za MONDO pričala je o plivačkoj karijeri, uspjehu kojeg i dalje nije svjesna, bolesti, blogu, poslu kojem se bavi
Prije osam i po godina pokorila je svet! Nađa Higl postala je svjetska šampionka u plivanju u trci na 200 metara prsno u Rimu, kada je u finalu, na iznenađenje svih, pobijedila rezultatom 2:21,62 minuta i ostavila iza sebe Anamej Pirs iz Kanade (2:21,84), koja je u polufinalu zabilježila svjetski rekord (2:20,12) i Austrijanku Mirnu Jukić (2:21,97).
Nađa Higl tada je zabilježila evropski rekord i postala jedina Srpkinja koja je osvojila zlatnu medalju na svjetskim šampionatima u plivanju.
Nađa Higl, koja danas slavi 31. rođendan, već dugo nije u plivačkim vodama, ali se i danas rado sjeća najboljeg rezultata koji je postigla u karijeri. U novogodišnjem intervjuu za MONDO tvrdi da još uvijek nije svjesna šta je napravila tog 30. jula 2009. godine u sportskom kompleksu Foro Italiko u Rimu.
"Skoro sam gledala snimak i dalje mi izgleda kao da se desilo nekom drugom, a ne meni. To je bilo veliko iznenađenje. čak i kad sam imala rezultate koji bi ukazivali da mogu da osvojim neku medalju, nikada nisam mogla da kažem da je sigurno osvajam, jer sport je nepredvidiv", prvo je rekla Nađa.
Objasnila je da o odličju nije ni razmišljala.
"Nisam zaista i dalje svjesna da se to meni dogodilo, da sam bila svjetski prvak... Skoro mi je stariji sin rekao: 'Mama, ja ću tebe da učim da plivaš", nakon čega sam pomislila šta će biti u njegovoj glavici kada jednog dana shvati da sam ja jednom davno, u jednom trenutku bila najbolja na svijetu. To meni i danas izgleda nestvarno, ja nastavljam dalje, (pisem)pravim neke druge stranice u životu, ali se rado toga sjećam"
"Daleko od toga da sam očekivala da ću ući u finale, a ne da ću osvojiti zlatnu medalju. I u trku sam ušla samo sa ciljem da je izdržim, da je otplivam, a ne da osvojim medalju. Za moju porodicu i naročito za mene to je bilo veliko iznenađenje, što je pokazala i moja reakcija na cilju".
Tri godine poslije velikog uspjeha u Rimu Pančevka je okončala karijeru, u 25. godini.
"Međunarodnu karijeru završila sam na Olimpijskim igrama 2012. Nakon toga odradila sam još nekoliko državnih prvenstava, ali profesionalna karijera prestala je sa Londonom. Bilo je tu previše faktora koji su uticali na moje rezultate, na moje bavljenje sportom, pa je najbolja odluka bila da se povučem".
Uprkos tome Nađa gaji nadu da će "neki novi klinci" iz Srbije postizati velike rezultate na velikoj sceni.
"Iskreno se nadam da će za buduće generacije biti mnogo lakše da se bave sportom i da će sport biti dostupan svima, a ne samo onima koji to mogu da priušte. To je jedan od najbitnijih faktora. Moji nisu bili imućni, ali uspjeli smo. Ja sam jedina od plivača koja se spremala u Srbiji i iz tih (ne)uslova osvojila svjetsku zlatnu medalju".
Nađa se prisjetila svog trnovitog puta...
"Plivala sam u 'kadama', kako ja zovem bazene u Srbiji, jer skoro nijedan ne zadovoljava evropske standarde, ali i iz takvih uslova ja sam uspjela da postignem nešto, i zato vjerujem da će buduće generacije postizati vrhunske rezultate, ali hajde i da uradimo nešto da im olakšamo".
"Djeci sam skoro puštala snimak finalne trke u Rimu, i oni su bili ushićeni i navijali su, iako ne znaju o čemu se tu tačno radi i nisu ni prepoznali ko je mama, jer su vidjeli samo kapice"
U Pančevu i šire i dalje je prepoznaju, nerijetko joj prilaze roditelji koji bi željeli da im djecu plivanju uči bivša svjetska prvakinja.
"Plivanje je postalo popularno kada je Milorad Čavić počeo da pliva za Srbiju, a potom i osvajanjem moje medalje. Mislim da je taj sport tada doživio bum u našoj zemlji i da su mnogi roditelji prvenstveno zbog nas tada krenuli da upisuju djecu na plivanje".
Nađina želja je da u rodnom gradu otvori školu plivanja, ali za sada u Pančevu nije naišla na podršku.
"Imam želju da otvorim školu plivanja, prvenstveno jer sam majka i želim da moje sinove sport obrazuje na način na koji je i mene. Ne gajim neke ambicije da će oni biti svjetski prvaci ili profesionalni sportisti, nego prosto sport je takav da te kreira kao osobu i uči te da kroz život ne ideš sa izgovorima, već da ono što ti uradiš za sebe će te pratiti i kroz život. Ne možeš da očekuješ da će ti bilo šta pasti sa neba, već si ti taj koji krojiš i krčiš sebi put".
Iako već neko vrijeme nije direktno u sportu, Nađa bez njega ipak ne može. Odnedavno je zaposlena i kaže da je posao odabrala baš zbog posebnog načina vezivanja za sport.
"Kompanija u kojoj radim ima program na međunarodnom nivou, u organizaciji sa Međunarodnim olimpijskim komitetom, a na ovim prostorima sa Olimpijskim komitetom Srbije, koji prati razvoj karijere sportista nakon bavljenja sportom. Izabrana sam ispred kompanije za ambasadora koji će kroz ovaj program sarađivati sa sportistima i držati seminare i radionice na temu šta nas to čeka nakon sporta, jer to je za sportistu kao da ponovo uči da hoda. To su novi koraci u životu, veliki šok za organizam i za psihu", rekla je Nađa i napomenula da će uvijek biti u sportu.
"Nisu uspjeli da me demotivišu ni kada sam bila u vrhu plivanja, jer uvijek sam govorila da ću radije prestati da se bavim sportom nego da nastupam za drugu zemlju, i stojim iza toga".
Do posla nije došla lako.
"Dugo me nije bilo u medijima, dosta sam se distancirala od svega toga i povukla i mislim da je to generalno greška kao sportiste, jer mislim da imamo kvalitetne ljude koji treba da budu zastupljeni u medijima i da oni budu primjer djeci. Zato sam ja odlučila da budem zastupljena u javnosti makar putem svog bloga, da kažem šta mislim i da znaju ljudi da sam i dalje tu"
"Zanimljivo je što sam ja šest mjeseci tražila posao, konkurisala sam, slala CV i u Ministarstvo sporta i u Olimpijski komitet i bilo gdje gdje sam mislila da mogu da doprinesem svojim znanjem, iskustvom, pa i imenom i prezimenom, ali nisam nailazila ni na razumijevanje, niti podršku. Onda sam odlučila da se posvetim nečemu što je drugačije od sporta, ali život me prosto navodi da moram da imam veze sa sportom, pa sam eto i u ovoj kompaniji ovim programom vezana za sport".
Posljednjih godina Nađe Higl nije bilo u medijima, ali je u žižu javnosti dosjpela polovinom godine, nakon što je počela da piše blog.
"Kao ideja blog je nastao početkom 2017. godine, kada sam počela da pišem tekstove na neke teme iz ličnog iskustva. Tu sam nailazila na veliku podršku prijatelja koji se inače bavi blogovanjem i on je bio zadužen za izgled stranice. To je zaživjelo krajem jula. To je nešto čime želim da se bavim i da nekim svojim malim koracima pomognem ljudima".
Cijelu Srbiju ljetos je potresla priča kada je Nađa objavila tekst o tome kako se suočila sa tim što boluje od ulceroznog kolitisa, teške autoimune bolesti debelog crijeva.
Nađa Higl danas slavi rođendan. Srećan rođendan!
"Nisam se nadala da će biti javnosti toliko zanimljiv moj blog, ali sam znala da ću svojim imenom privući pažnju, što mi je donekle i bio cilj da se priča o temi bolesti, problema na koje ljudi nailaze, pa i mlade majke. To je svima kao tabu tema i ja sam se kao majka osjećala da sam samo ja loša, jer ja imam tu neku dozu nezadovoljstva, a to se dešava svakoj drugoj ženi. Prosto mi je bio cilj da ih sve uputim da se to i meni desilo i da će se desiti još milion žena pored njih i da je to sasvim normalno ukoliko čovjek prizna da ima problem i ukoliko želi da radi na njegovom rešavanju. Cilj mi je jeste bio da dignem svijest naroda o bolesti, jer kada su mi rekli od čega bolujem bila sam u teškoj depresiji, jer sam pomislila da će me cijeli život pratiti teška dijareja, teško hodanje, teško funkcionisanje, konstantan zamor, da neću moći mnogo toga da jedem. Cijeli život sam se odricala zbog plivanja, sada zbog bolesti i onda kada poslije dvije godine shvatiš da to nije baš tako strašno ako se pripazi na neke određene stvari, ako se umanji neka doza stresa i pogled na stvari, poželjela sam da podijelim sa ljudima koji su u istom ili sličnom problemu i da svaka teška situacija ima svoje rješenje".
Nađa je rekla da je i dalje pod terapijom, da odlazi na redovne kontrole i da se nada da će uskoro stići lijepe vijesti da je ušla u remisiju.
"Uz sport godinama sam imala vojničku disciplinu, da sve mora da se obavi na vrijeme, a sada sam to promijenila. Jednostavno sam promijenila način pogleda na svijet i stvari, da živim sa mnogo manje stresa".
U najtežim trenucima Nađa je pokazala upornost, veliku borbu, ono što ju je krasilo i tokom profesionalne karijere plivačice i zbog čega je stigla do svjetske titule.
"Vrlo je bitno ono što sam kroz život naučila, a to je da se ne mirim sa onim što mi neko drugi kaže. Meni i mojim roditeljima su čak rekli da od mene nikad neće ništa biti u plivanju, jer nisam građena za plivačicu, ali ja u sebi posjedujem taj inat, jer kad mi neko kaže ne možeš, uradiću i nemoguće da dokažem da mogu, ne njima, nego sebi. Mislim da me je to i dovelo do zlatne medalje i često sam znala da se zahvalim ljudima koji su me sputavali jer možda ne bih ni sebe toliko forsirala i terala da dajem još veći maksimum da nije bilo te negacije".
Nađa je "sumirala" i godinu iza nas.
"Nakon 2015. i 2016. kada sam bila u katastrofalnom stanju, meni je 2017. bila izuzetno dobra godina. Godina u kojoj sam bila u mogućnosti da funkcionišem normalno sa svojom porodicom i da gradim svoju karijeru, opet negdje blizu sporta, ali i daleko, u zdravoj kompaniji gdje ću moći i da napredujem i da širim neku svoju viziju o tome kako bi sportiste trebalo uputiti u dalje korake i da sebe usavršavam u različitim stvarima", rekla je nekadašnja svjetska prvakinja.
Iako ima samo 31 godinu, iskusila je tokom profesionalne karijere lijepe i ružne stvari zlatne medalje, uplivala je nakon toga i u političke vode, ostvarila se i kao majka... Išla je putem koji bi mnogi promijenili da mogu, ali ne i ona.
"Kada razmišljam o tome da li bih nešto mijenjala, ne bih! Mislim da me je svaki korak, bilo dobar ili loš, načinio boljom i naučio me da život čine i dobre i manje dobre stvari, da učim da moram da se suočavam sa svakim korakom ponaosob, da mu posebno priđem, bilo da je to dobra ili loša odluka. Meni nije teško da priznam da sam pogriješila i kada to učinim, nastavljam dalje. Mislim da svako pravi greške u koracima i onaj koji kaže da nikada u životu se ne kaje zbog nečega, na neki način griješi. Tako da kada se vratim na sve što je bilo, ne bih ništa drugačije uradila. Prolazila bih kroz sve, pa čak i kroz ovu bolest".
A onda je otkrila da ima samo jednu želju u 2018. godini.
"Samo zdravlje", kao iz topa je poručila.
Zvuči čudno, ali Nađa nam je otkrila da ne pliva u posljednje vrijeme.
"Ne plivam uopšte. Ne stižem, jer imam mnogo obaveza oko djece, oni su mi priporitet. Lagala bih kada bih rekla da mi plivanje ne nedostaje, ne nedostaju mi (oni) psiho treninzi, ali mi nedostaje da plivam za svoju dušu", rekla je Nađa.
Ona je priznala i da ne bi željela da joj se sinovi bave plivanjem koje je njoj donijelo toliko uspjeha i radosti, ali da ne znači da će ih sputavati u tom sportu, ako se opredijele za njega.
"Prioritet mi je da budu zdravi, da se bave nekim sportom, ne gajim ambicije da će biti profesionalni sporti, to je njihov izbor, niti bih voljela da se bave plivanjem, jer znam kroz šta sam ja sve prolazila, šta sada prolaze i šta će prolaziti buduće generacije, jer u našoj zemlji stvarno ne postoje uslovi za aktivno bavljenje tim sportom, ima premalo bazena i ono što vrijedi prepuno je i djeca nemaju šansu da se iskažu u najboljem svjetlu. Međutim ako oni kažu da hoće da budu plivači, ja ću im biti vjetar u leđa", istakla je bivša svjetska prvakinja Nađa Higl.