Pročitajte drugi dio priče o Banjalučaninu Borisu Vrhovcu Vrletu i upoznajte njegovu humanu stranu. MONDU je otkrio šta će uraditi sa kolekcijom dresova, šta povezuje djecu iz Afrike, Japana i Srbije i zašto je ambasador Rekreativa...
Uvijek skromni Vrle u razgovoru za MONDO kaže da poslije godina i decenija prikupljanja dresova razmišlja na koji način najbolje da ih iskoristi i pomogne nekome.
“Kad je u pitanju ta moja kolekcija dresova pitaju me šta ću s njom, zasad sam imao neke dvije ideje, jedna je da organizujem aukciju u Banjaluci na kojoj će se prodati i da to ide nekoj dječijoj bolnici ili odjelu u Banjaluci, a druga je da dresove prodam lično preko interneta i da novac ide u iste svrhe”, otkriva Vrle.
Upravo nešto slično učinio je nedavno student iz Srbije Jovan Simić koji je stavio svoju kolekciju dresova na aukciju kako bi prikupio pomoć za bolesnu devetogodišnju djevojčicu Nađu Novaković, a to nije promaklo ni Vrhovcu.
“Čim sam čuo za to, kontaktirao sam ga i ponudio da dam dresove za kolekciju ili ako treba da ja dam pare ili kupim na aukciji dresove koji se ne prodaju. Poslije nekog vremena javio mi se Jovan, ali već je akcija bila završena. Ipak uputio me na drugu djevojčicu, Anu iz Titela koja je trebala na operaciju noge u Rusiju pa sam poslao novac i dresove. Uspjeli su da sakupe novac i javila mi se majka i rekla da Ana ide na operaciju”, kaže Vrle.
Iako nerado o tome priča, poznato je da vrlo često učestvuje u humanitarnim akcijama i pokušava da animira prijatelje, kako sportiste, tako i sve ostale da se priključe i pomognu, naročito djeci.
U Kataru je nedavno fudbalska reprezentacija Katara pokrenula akciju za pomoć malom Ganemu, dječaku koji nema donje ekstremitete i koji se kreće zahvaljujući jednoj vrsti skejtborda. Akcija je pokrenuta kako bi se Ganemu kupila specijalizovana sportska invalidska kolica i na taj način donekle olakšalo kretanje i funkcionisanje, a svoj doprinos dao je i Vrle.
Upravo su djeca možda i Vrletova njegova najslabija tačka. Teško podnosi njihove teške sudbine, uvijek je spreman da pomogne, a za četvero djece u Tanzaniji, Japanu i Srbiji je mnogo više od stranca koji im je poslao pomoć.
“Nemam biološke djece, ali imam četvero djece. To su moja djeca koju školujem, jedan je Zabron, dječak iz Tanzanije, zatim Japanka Miho, Uroš sa Kosova i Lazar Rišar iz Sombora”, priča Vrle dok se po prvi put osjeti drhtaj u njegovom glasu.
Čim je čuo za podvig hrabrog somborskog maratonca Lazara Rišara i uslove u kojima je živio Vrhovac je poslao torbu sportske opreme, a potom se obavezao da mu šalje novac za školovanje, baš kao što je prethodno učinio za Uroša.
“Pomažem malom Zabronu, dječaku iz Tanzanije. Gledao sam dokumentarac na hrvatskoj televiziji o fratrima iz Splita koji pomažu djeci u Africi i povezao sam se s tim njihovim udruženjem, oni su mi rekli da bih mogao da budem kum jednom djetetu i ja mu plaćam školovanje, uz to dobija i hranu. Kad se posmatra iznos to nije ništa za ljude na zapadu, ali njima to mnogo znači. Dobio sam za jedan Božić od njega pismo kojem se zahvalio za pomoć, napisao mi je da nema oca, majka ima sidu, on čuva neku kravu... Teško...”
Zemlja za koju je, kako kaže, mnogo vezan je Japan, u kojem je bio četiri-pet puta i nesreća koja je prije par godina zadesila Japan ga je mnogo pogodila.
“Tu djevojčicu, Miho, vidio sam na jednom dokumentarcu poslije katastrofe u Fukušimi. Gledao sam te stravične snimke sa prijateljicom Japankom koja živi u Kataru i radi kao stjuardesa. Kada sam vidio tu djevojčicu za koju su rekli da je ostala bez roditelja rekao sam prijateljici - ja želim da ju usvojim” priča Vrle.
“Otišli smo do ambasade Japana gdje smo pričali sa ambasadorom, objasnili smo šta želim, on je rekao da će pokušati da ju nađu. Nakon nekoliko dana pozvali su me i rekli da nažalost ne mogu da ju usvojim jer sam samac, a i zakoni su teški i komplikovani u Japanu, tako da sam na kraju odlučio da ju školujem. Njeno pismo čuvam zalijepljeno u autu”.
Svoja poznanstva iz svijeta sporta, kaže, planira da iskoristi da napravi nešto ozbiljno i dugotrajnije za pomoć onim najmlađima.
“Imam generalno ideju da osnujem jednu Fondaciju koja će biti povezana sa Borom Milutinovićem. Ideja je da uz njegovu pomoć sarađujem sa zvijezdama i da uradimo nešto za djecu, vjerovatno da organizujemo i toj djeci da upoznaju svoje idole, dođu kod njih, provedu vrijeme s njima, jer to je njima vrednije od bilo koje pomoći ili nečeg drugog”, otkrio je Vrle.
Osim djeci, Vrle se nebrojeno puta našao pri ruci svima onima kojima je pomoć potrebna. Kao sportista više puta pomagao je brojnim sportskim klubovima, a jedan od njih učinio je planetarno popularnim – Fudbalski klub Rekreativo iz Banjaluke.
Vrle je ambasador ovog amaterskog banjalučkog kluba, poznatog po humanitarnim akcijama koje organizuje i zahvaljujući njemu Rekreativo među svojim počasnim članovima ima brojne svjetske zvijezde poput Nikole Karabatića, Ronalda De Bura, Mesija, Aleksa Fergusona, Aleksandra Kolarova, Branislava Ivanovića, Pepa Gvardiole, Jelene Janković, Nenada Zimonjića, Valentina Rosija, Žuninja Pernambukana, Nemanje Matića, Raula, Predraga Mijatovića, Sergeja Rutenke i mnogih drugih.
“Privukla me ta njihova ideja da spasu jedan klub koji je propao, odnosno da tu osnuju drugi, onda je krenuo i taj ‘cirkus’ sa Neletom i stadionom Dr Nele Karajlić i odlučio sam da im se pridružim, jer cijenim i podržavam to što rade, te njihove humanitarne akcije. Nažalost nisam tamo i teško mi je odavdje da se uključim, pomogao bih mnogo više da sam tamo”, skroman je Vrle.
Kada god je u Banjaluci obavezna je posjeta stadionu Dr Nele Karajlić, uvijek uz poklone i opremu za Rekreativce pa je ovaj banjalučki klub poznat po tome što svoje utakmice igra sa loptom kojom se igraju najveća svjetska takmičenja. Prvo su svoje utakmice igrali "džabulanijem", a poslije posljednje posjete ambasadora utakmice najniže moguće lige igraju se "brazukom".
Priču o ovom izuzetnom čovjeku završićemo sloganom njegovog Rekreativa – Ljubav traje!