U Mondovom Klubu knjige naš Boris Maksimović ovaj put pisao je o knjizi "Ogledala Lune" čiji su autori Predrag Popović, Saša Rakezić, Goran Tarlać.
Dok sam čitao knjigu „Ogledala Lune“ Predraga Popovića, Saše Rakezića i Gorana Tarlaća objavljenu ove godine u izdanju Društva ljubitelja popularne kulture stalno mi se po glavi motala jedna riječ: magija.
Magija je ono što se, po svjedočenju ljudi koji su imali priliku da ih gledaju, dešavalo kada su četiri tako različite individe izlazile na scenu i svirale. Magija je bio spoj različitih energija koju je svako od njih emitivao i koji je, izgleda, mogao da potraje samo kratko jer je po svom sastavu bio osuđen na eksploziju. Shvatili su to i autori i nisu slučajno na zadnju stranu korica stavili citat jednog od članova benda koji kaže: „Odmah na početku, u našu prostoriju za probe došli su neki dobri duhovi. Mogo smo im se dopali, a i oni nama. Ljubomorno smo ih čuvali, iako smo znali da moraju povremeno da izlaze. Vremenom, bilo je sve teže čuvati ih. Jednog dana, neko od nas im je otvorio rupu i... Oni su otišli. I nisu se vratili.“
Saznao sam i da je Firči, bubnjar Lune i kasnije EKV-a, bio jedno vrijeme u vezi sa Ružicom Pavlović, jednom prelijepom studentkinjom prava iz Valjeva, koja će se kasnije udati za nekadašnjeg studenta filozofije iz Šamca i promijeniti prezime u Đinđić.
Moram ovdje da napravim jednu malu preambulu. Ja uopšte nisam neko ko ima neku vrstu emotivne vezanosti za jedini album koji je Luna ikada izdala, niti sam neko ko je tokom svog života puno dolazio u kontakt sa njihovom muzikom i zbog svega toga ovaj prethodni citat mi je prije čitanja knjige izgledao kao, s oproštenjem, preseravanje. Ali onda kad sam počeo da čitam o tome kako su ljudi reagovali na njihove malobrojne koncerte, koliko im je Luna značila u životu i kako su se osjećali dok su ih slušali nisam mogao da ne pomislim da je možda i postojao period, možda ne baš tako davno, kada su bogovi hodali zemljom, kada su se čuda dešavala i kada su zaista nastajali novi svjetovi.
Šta je zapravo „Ogledalo Lune“? Najkraći odgovor bi bio da je to pokušaj pronalaska odgovora šta je to ova nevjerovatna grupa imala zbog čega je u tako kratkom periodu uspjela da ostavi takav trag i zašto nije moglo da traje duže već su se raspali i prije nego što im je jedini album zvanično objavljen.
Nije Saša Rakezić slučajno u uvodu ove knjige uporedio Velvet Underground i Lunu. Poznata je ona stara izjava koja se uglavnom pripisuje Brajanu Enou da Velvet Underground nije prodao puno ploča, ali da je svako ko ju je kupio kasnije pokrenuo sopstveni bend. Tako je nekako bilo otprilike i sa Lunom. Neko je pokrenuo bend, nekog je do kraja života zarazila za tu vrstu muzike, neko se ostvario u novinarstvu, ali niko nije ostao ravnodušan.
Odgovor na pitanja o magiji Lune trojica autora su tražila prvo od članova benda Slobodana Tišme, Ivana Fecea Firčija, Zorana Bulatovića Baleta i Jasmine Mitrušić Mine, a zatim od velikog broja ličnosti sa novosadske i beogradske rok scene. Ti ljudi nisu samo autori i članovi bendova već i novinari, ljudi koji su ih pratili kroz život, prijatelji, poznanici i mnogi drugi. Autori su zapravo sebi dali prilično ambiciozan zadatak, a to je da objasne i raščlane tu magiju, ali to baš i nije moguće jer da jeste – to onda ne bi bila magija već jeftin trik. Uprkos svemu tome, kombinujući četiri različita pogleda članova benda na određene stvari u bendu i oko njega, a onda dodajući još 19 drugih pogleda ljudi koji su na neki način bili vezani za Lunu autori su uspjeli da osvijetle mnoge aspekte ovog nesvakidašnjeg benda. Vrijedi zastati ovdje na trenutak.
Pričamo o trogodišnjem istraživanju i o preko 70 sati snimljenog materijala. (Bog zna da meni nekad treba i do 10 sati rada da skinem dva sata intervja koje radim za Talas.) Pričamo o velikoj kilometraži koja je prethodila ovoj knjizi. Pričamo o tome da su autori išli u Italiju da bi došli do Zorana Bulatovića jer ne možeš tek tako u par sati preko Skajpa rekonstruisati svijet s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog vijeka i međusobne odnose par jako kompleksnih ličnosti. Pričamo, na kraju krajeva, o 380 prelijepih strana dimenzija 28x22. Zbog toga je Branislav Predojević, nekada urednik kulture u Novom Reporteru i u dnevnim novinama Press RS, svoju recenziju ove knjige za portal Bosonoga započeo riječima: „Impresivno. To je prvi utisak kad uzmete ovu knjigu.“
Nebojša Krivokuća, slogandžija, radio-voditelj i autor bloga Prešlicavanje, kaže da je ovo jedna od najboljih „knjiga o muzici“ koje je ikada pročitao, a pročitao ih je mnogo.
Ono što mene posebno oduševljava u vezi sa ovom knjigom jeste da je ona zapravo jedan ogromni intervju, a ja jako volim ogromne intervjue. Autori su zapravo uradili najbolju moguću stvar, a to je da su se trudili da što manje svojim intervencijama prekidaju sagovornike, ali svaki put kad bi progovorili to je bilo na mjestu. Iz svakog njihovog pitanja vidi se da se radi o trojici ne samo istinskih zaljubljenika u rad Lune već i o ljudima koji zna šta znači i pisati i intervjuisati. Nije ovo slučajno.Predrag Popović je karijeru započeo kao novinar Džuboksa, kasnije je promijenio čitav niz redakcija da bi na kraju osnovao portal Popboks. Sašu Rakezića sam godinama čitao na zadnjima stranama nedjeljnika „Vreme“ i nisam ni znao da je to on jer, budimo realni, Aleksandar Zograf i ne zvuči kao neko fiktivno ime. Goran Tarlać je neko ko je isto tako tako promijenio čitav niz redakcija, ali ja sam ga najviše zapamtio kao saradnika Reportera i Novog Reportera.
(Nije za ovu priču od pretjerane važnosti, ali nikome neće naškoditi ako priča malo meandrira. Nekad na drugoj godini fakulteta sam u čitaonici NUB RS kao spas od nekog jezivo dosadnog predmeta počeo da čitam Novi Reporter i naletio na jedan sjajan tekst o mačizmu nekad i sad u rokenrolu naslovljen „No smoke, no drink, no fuck“. Toliko mi se svidio da sam ga kopirao i ponio kući. Evo, i nakon još malo pa 10 godina taj tekst se nalazi kod mene, a autor je upravo Goran Tarlać. Svi mi koji se bavimo pisanjem u medijima, da ne kažem proizvodnjom medijskih sadržaja, pitamo se često ima li smisla to što radimo i koliko će to ostati upamćeno. Neka ova slika bude moj mali prilog odgovoru na to pitanje.)
Ova knjiga je i jedan nevjerovatan izvor kurioziteta. Mene je, na primjer, oduševilo to što sam saznao da je društvo sa tadašnje novosadske rokerske scene svog kolegu Nenada Čanka odmilja – i ovo nije ironija – zvalo Glamoč. Zašto Glamoč? Pa Glavati Monstrum Čanak. Ono što je još fascinantnije jeste da je taj isti Čanak – da, onaj omrznuti debeli, vojvođanski separatista s povremenim daškom smisla za humor i ne baš velikim talentom za politiku – finansirao snimanje ovog albuma. Taj Nenad Čanak je, bar po Firčijevom svjedočenju, svojim krvavo zarađenim parama od kafanskih svirki kojima se morao posvetiti nakon što mu je prerano umro otac finansirao jedan od kultnih albuma alternativne jugoslovenske rok scene. Saznao sam i da je Firči, bubnjar Lune i kasnije EKV-a, bio jedno vrijeme u vezi sa Ružicom Pavlović, jednom prelijepom studentkinjom prava iz Valjeva, koja će se kasnije udati za nekadašnjeg studenta filozofije iz Šamca i promijeniti prezime u Đinđić.
The last but not the least, mora se istaći sjajni dizajn ove ove knjige. Gomile starih fotografija, pisama, plakata, spiskova pjesama za izvođenje na koncertima čine da ovo putovanje kroz vrijeme bude još realističnije, a način kako je to uklopljeno u jednu cjelinu je za svaku pohvalu. Jednostavno, riječ je o knjizi koja je impresivna u svakom svom aspektu i koju bi trebalo da pročitaju i oni koji nisu fanovi Lune jer se radi o djelu koje je svojim kvalitetom zaslužilo da ga čita mnogo širi sloj ljudi, a ne samo fanovi ovog čudesnog benda.