"Svaki korijen iznikne biljku, ali ne biva svaka biljka mirisan i šaren cvijet..." Pročitajte pomalo tešku, ali na svoj način lijepu i dirljivu priču iz komšiluka, ovaj put iz Prnjavora...
Sa vrha Ljubića pogled se pružao u nedogled. Tek zamišljena linija na vidiku stajala je kao dokaz da postoje nebo i zemlja. More jutarnje magle se skoro neprimjetno talasalo po proplancima i dolini dok je Sunce pastelnim bojama šaralo nebesko plavetnilo, a paperjasti bijeli oblaci iscrtavali životinjske oblike. Novo proljeće je upreglo dašak hladnog vjetrića i kapljice rose da osvježe još jedno aprilsko jutro, a snijeg, koji je iznenada pao u ovo doba godine, čvrsto se držao za stijene kao da ih je posjetio posljedni put.
Stajao je zamišljen udišući molekule čistog vazduha i posmatrajući svoje selo pod obroncima planine koje se budilo iz noći. Samo sa nekoliko krovova, uključujući i njegov, uzdizao se dim prve naložene vatre. Neće ga biti mnogo više ni kada se svi probude. Selo već neko vrijeme zjapi skoro napušteno. Ostali su nemoćni starci kojima sat otkucava posljednje godine života, a fizička slabost ih spriječava da odu. Nakon više od pola vijeka mučnog rada, patnje i nedaća, konačno imaju svoju mirnu luku, iako, ruku na srce, nemaju ništa drugo. Ostala je i poneka porodica izbjeglica iz proteklog rata. Za još jedan bijeg ne bi imali snage. Putne torbe stoje zabačene u paučini negdje na tavanu, ofucane još početkom devedesetih u prikolicama punim civila iz Krajine. Oni ne žele u potragu za novim staništem gdje ponovo neće pripadati, kao što ni ovdje nikad nisu, odsjekavši po odlasku svoje korijenje na ognjištima.
I ostao je on. Sam sa majkom i njemačkim ovčarom. Na tren je pomislio kako su majka i pas uskoro parosnici i blago se nasmijao. On je relativno mlad; tako bar u selu kažu. Istina je da su mu od dvadesetih ostale samo fotografije u albumu i da je četrdeseta skoro na pragu, ali mu iz proste utjehe ili sažaljenja govore da još uvijek ima vremena. Za šta, ni on ni oni ne znaju. Bolesna i stara majka je, srećom, pokretna i svjesna. Ljudsko srce, kao i sve drugo, je potrošna materija iako se ona nikada ne žali na njegove sve slabije otkucaje. Ponekad bi samo u razgovoru sa komšinicom priznala da je umorna od života ali „ne može živa u zemlju“. Rođena u vrijeme kada nije bilo snova i ambicija, naučena je od malih nogu na gorku sudbinu. On je nekako i išao u korak sa svojim vijekom. Imao je televizor u boji, mobilni telefon, a odskora i internet, uzaludno pokušavajući da objasni majci kako se preko par kablova i jedne četvrtaste kutije može saznati i naučiti šta god ti volja. „U moje vrijeme ko je želio da nauči, išao je u školu“. Ponovo se nasmijao. U selu nema škole; zatvorili su je prošle godine. Nema podmlatka, a to djece što je ostalo, putuju i školuju se u gradu gdje će i ostati prvom prilikom.
Magla se podigla i raspoznaju se kuće u komšiluku. Na prste broji ko je još ostao. Zoran, Brane, Željko. Udovica Mira i kćerka. Baka Stana, komšija Sretko. Po koja tročlana porodica. Prestao je da broji kada ga je nešto steglo oko srca, a talas blagih grčeva se pružio po stomaku. Volio bi da ga odlasci iz sela ne pogađaju toliko. Volio bi da vrati one koji su otišli, a preostale da zadrži. Volio bi i da se oženi. Do prije nekoliko godina imao je Sanju, ali i ona je otišla; udala se nekom automehaničaru u grad. Kaže da na selu nema sreće, nema života. Dok je prstom brisao kapi rose sa istrošenih cipela, pitao se da li je lud što kao utopista vjeruje kako je za život potrebno zdravo srce, čista savjest, ruka podrške, pogled pun ljubavi i dječje ruke oko vrata. Čuo je nekoliko puta da se Sanji sve to ostvarilo i često se zapitao da li je ona zadovoljna koliko bi on bio da se ostvarilo njemu.
Krenuvši nazad, zagledao se prema jednako zapuštenoj pruzi u Kulašima koja se pružala preko doline. Već nekoliko dana na dnevniku je glavna vijest štrajk u Željeznicama. Pomislio je kako zalud gube vrijeme da sačuvaju vozove kada uskoro neće imati koga da prevoze. Biće više vozova nego ljudi. Još jednom se nasmijao.
Dok se spuštao niz strminu, ubrao je struk visibaba i brnđi; stara navika iz djetinjstva, a potom svratio do gazde Pere po kozje mlijeko i sir. Vrativši se kući, sjeo je na panj u avliji, duboko uzdahnuo i zapalio cigaretu, još jednom ponosan što je imao toliko hrabrosti ili ludosti da raste tu gdje ga je Božja ruka posadila, zalivajući svoje korijenje istinskim ljudskim vrijednostima i istovremeno kivan što će zajedno s tim istim korijenjem istrunuti u napuštenm selu sa neostvarenim snovima i na rubu preživljavanja.
Svaki korijen iznikne biljku, ali ne biva svaka biljka mirisan i šaren cvijet. Neke poniknu da svenu, neraskidivo vezane korijenjem za mračno i hladno stanište, sanjajući o livadi okupanoj suncem.
Željka Vračević
Prnjavor
(Priča "Korijenje" ušla je 2017. godine u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)