KRATKA PRIČA: Maja Đurić - "Klupe s pogledom"

U jesen prošle godine, na uzvišenju nad Banjalukom, otkrila sam nešto lijepo, nešto čime bi se svaka sredina ponosila. Sjećam se i danas koliko sam bila dirnuta kada sam ugledala „Klupe s pogledom“, u spomen na izvjesnog Slobodana Tamamovića, kako je pisalo na ploči postavljenoj pokraj njih. A ispod toga tople riječi: „Iako naš dragi tata neće odmarati na ovim klupama i uživati u pogledu, nadamo se da mnogi drugi hoće“. Pomislila sam kako je bio poseban taj čovjek, a sigurno i veliki ljubitelj prirode. Odmorila sam se tada na jednoj od klupa, ispunjena nekim neobjašnjivim spokojem. Ali takve klupe, koje su u spomen ocu podigla djeca očito naučena da poštuju i vole ljepotu prirode, nisu ni mogle donijeti ništa manje od toga.

Nažalost, kada sam sljedeći put prilazila klupama da se malo odmorim i „ukradem“ još koji atom te energije, uvidjela sam da je sklad narušen. Cvijeće koje je bilo posađeno u saksijama postavljenim u nekoliko klupa bilo je počupano. A danas, svega nekoliko mjeseci otkad su postavljene, na njima i oko njih je omanja deponija. To više nisu samo prazne saksije nego kante za otpatke, u svakoj od njih su flaše od vode, zgužvani masni papiri od bureka, kutije cigareta, omoti od čokolada, kese... Da ne spominjem da je kanta za otpatke svega na nekih desetak koraka od klupa. Rastužuje i razljućuje takav prizor u isto vrijeme. U mislima mi se miješaju mudre bakine riječi „kako je priroda još i dobra kakvi su ljudi“ sa Tagorovim „da je čovjek životinja gora od životinje“. I jedno znam - moramo biti bolji, jednostavno moramo!

Sjetimo se ponekad malih verzija sebe. Kada su nas učili najosnovnije postulate zdravorazumskog ljudskog bića: ne bacaj smeće na ulicu, u rijeku ili u šumu, nego u kantu za smeće, pozdravljaj i poštuj starije, pomozi im; riječi poput hvala, izvini, dobar dan i doviđenja, ponašaj se pristojno i slične stvari. Nekome od tih malih nas takve stvari su se morale ponoviti manje, nekome više puta, ali su se u oba slučaja urezivale duboko u pamćenje. I onda, kada kante nema na vidiku, papir koji imaš u ruci odložiš u džep, kada odeš u prirodu na izlet smeće koje ostaje iza tebe ne ostavljaš u šumi nego ga odnosiš ili odvoziš do obližnjeg kontejnera. Ljude koje sretneš u liftu pozdraviš, bez obzira što su ti nepoznati i nikada ih više nećeš vidjeti. I sve to ti je posve normalno jer si odmalena naučen da budeš svjestan da ne živiš sam na svijetu, kao i da je priroda nastala mnogo prije tebe i da je tu uvijek pruženih ruku prepunih čudesnih ljepota. Prirodno ti je da voliš i poštuješ prirodu. Onda poštuješ i klupe, posebno ovakvom ljubavlju i toplinom iznikle iz zemlje.

Da čišćenje počinje iz vlastitog dvorišta nije nikakva baljezgarija, to je naprosto najnormalnija stvar na svijetu. Ako ta lekcija nije savladana, onda se smeće olako baca u rijeku, k’o s poslom se pljune na ulicu ili ostavi „instalacija“ od otpadaka na izletištu. Ali nema zezanja sa takvim stvarima, jer i gradska ulica i park i izletište dišu punim plućima za svakog od nas. Tolike rijeke, mora, okeani i planine u svoj svojoj gordosti i ljepoti postoje da nam obogate život, pa ko smo mi da to narušavamo, otkud nam pravo? Suviše smo mi sebi dali važnosti da budemo uzvišeniji i bolji od prirode. Da budemo važniji od „klupa s pogledom“. A nismo!

Ustajem svako jutro u čudesno lijepoj zemlji izuzetno čudnih ljudi, u kojoj neki stanovnici makar godinama ili decenijama živjeli u inostranstvu i uređenijim zemljama poštujući sve zakone, pa i zakon prirode, ipak ne mogu iz sebe iskorijeniti onu dosadnu ambroziju nekulture i čim se vrate u rodnu grudu nastave po starom. Opet i iznova se čudim koliko ljudi mogu biti bahati, a u isto vrijeme pucaju od važnosti. A znate li koji su ljudi veliki? Oni mali i obični, gotovo nevidljivi iz vašeg okruženja koji čine dobro. Oni koji stvaraju „klupe s pogledom“.

Dok god se ne vratimo unazad, dok unutar sebe ne postanemo opet oni mali, sićušni mi, oni tihi i tek spremni da učimo sve one važne lekcije, nema nam pomoći. Mislim čak da nema ni novčane kazne dovoljne da nam ruke zaustavi kada krenemo prema cesti, jednoj ovakvoj klupi ili rijeci da na njih bacimo bilo kakvo smeće. Naprosto, moramo se sklupčati, umanjiti, utihnuti da bismo vidjeli koliko je priroda velika, bogata, koliko toga ima da nam pokloni. Moramo uključiti dugme za premotavanje i uz pomoć trake se vratiti u vlastito dvorište. Kada ga očistimo, razbistriće nam se i pogled pa ćemo uz jasniju sliku našeg prostora uvidjeti da je i prostor koji nas okružuje ljepši kada blista. A onda ćemo cijeniti i tuđi trud, poput ovog. Tek kada sačuvamo „klupe s pogledom“, sačuvaćemo i sebe same.

Maja Đurić
Banjaluka

(Priča "Klupe s pogledom" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Ostale priče, koje smo do sada objavili na našem portalu, možete da pročitate OVDJE)