Pročitajte intervju sa sjajnim Markom Tomašem, pjesnikom čija poezija u isto vrijeme "urla" i "miluje", baš kao kakav dobar šlager, protkan čistokrvnim pankom...
"Pametnjakovići pokušavaju da unište svijet hiljadama godina, ali im to ne polazi za rukom..." Ovo je, između ostalog, moglo da se čuje na odličnoj književnoj večeri koja je prošli četvrtak održana u Banskom dvoru u Banjaluci, kada su svoja najnovija djela promovisali jedni od trenutno najzanimljivijih književnih imena iz regiona Marko Tomaš i Bekim Sejranović.
Kao što smo već napisali u izvještaju sa promocije, Marko Tomaš se tom prilikom pokazao kao vrhunski recitator i interpretator svojih stihova, koji su britki, sirovi, slobodni, prepuni psovki i žuči, idu do kraja, iako sam autor svoju poeziju naziva "šlagerskom".
Nakon promocije popričali smo sa Tomašem o njegovoj poeziji, književnoj sceni u BiH i regionu, saradnji sa muzičarima, njegovom Mostaru i Banjaluci...
Na početku razgovora za MONDO zamolili smo Marka Tomaša da nam kaže čime bavi njegova posljednja zbirka poezije "Regata papirnih brodova" i kakav osjećaj ima nakon gostovanja u Banjaluci?
"Pa, nije mi uvijek jednostavno tako uopćeno reći nešto o tome što sam pisao. Recimo da sam se nastavio baviti temama koje su mi na neki način postale opsesivne proteklih par godina i kojima sam se bavio u prethodne dvije zbirke. Ljubav, Bog, sloboda, njihovo mjesto u suvremenom svijetu, moj pokušaj da ih održim živima i vratim im dostojanstvo i mjesto u književnosti, to je u kratkim crtama to. Dugo nisam bio u Banjaluci, a dosta uspomena me vezuje uz taj grad, drago mi je da smo se se ponovno sreli."
Iako ste živjeli na raznim mjestima, Mostar je, rekao bih, ipak "vaš grad". Kakav odnos imate prema Mostaru?
"Dvojak. Kao neka nadurena ljubav. Mostar je ideja. Kao i svaki drugi grad koji je doživio nasilje ta se ideja promjenila i ja na neki način, ponekad možda nepravedno, tražim taj grad u sebi i oko sebi. To je sebično. Trebam Mostar mog djetinjstva kako bih održao vezu sa samim sobom. Rastužuje me današnje stanje u kojem se grad nalazi, ljudi koji u njemu žive također. On je pokazatelj kako ljudi zapravo ne podnose ljepotu, kako ih iritira. A ljepota nam treba, treba nam harmonija, pogotovu u ovoj suludoj utrci koju danas nazivaju životom."
Napisali ste tekst za veoma interesantnu numeru "Grad" mostarskog kantautora Sanela Marića Mare... Kako je došlo do te saradnje, da li sarađujete sa još nekim muzičarima?
"Mara i ja smo stari drugari. Kada je pripremao novi album "Kovilje" (koji je sjajan i toplo ga preporučam ljudima) pozvao me jer nije imao stihove za melodiju koju je po svaku cijenu htio pretvoriti u pjesmu. Našli smo se jedne večeri i uz par piva, rekao bih prilično brzo i lako napravili smo taj tekst. Zanimljivo je to što sam ja pisao pjesmu o propalom braku, a Mara je shvatio da sam napisao tekst o Mostaru pa je ljubav postala grad. A možda i možemo staviti znak jednakosti između njih.
Pisao sam još davno jedan tekst za mostarski band VUneny, pjesma se zove "One man, one coffee", oni nažalost više ne rade. A prošle godine sam zajedno sa Željkom Martinovićem iz mostarskog Bad Blues Banda Bulevar napravio pjesmu "Jednom". Sve te pjesme ljudi mogu poslušati na youtubeu. "Grad" i "Jednom" imaju i originalne spotove. Eh, da, na albumu splitsko - zagrebačkog postpunk banda Death Disco u kojem je bubanj svirao moj prijatelj Marko Pogačar nalazi se prijevod na engleski jedne moje pjesme objavljene u mojoj prvoj zbirci pjesama. Pjesma se zove "Mravojed", dakle "Anteater" u njihovoj verziji. Ni Death Disco više ne sviraju... Što znam, nešto čeprkam kad imam prigodu. Odavno s nekim drugarima iz Beograda i Zagreba govorim o tome da nešto zajedno napravimo. Ima ideja. Treba naći vrijeme. Napisao sam i jedan mikroesej za pjesmaricu koju su objavili Pips, Chips i Videoclips. Meni je jako, ali baš jako draga njihova pjesma "Baka Lucija" pa sam u dogovoru s Riperom napisao tih nekoliko redaka prilično nedostojnih te pjesme."
Kakvo je stanje u pjesničkoj sceni u BiH i regionu? Da li možete da nama navedete neke mlađe pjesnike iz regiona čija vam se poezija dopada?
"Ima puno toga što mi se dopada. Neki od ljudi koji rade su mi i uzori, neki od njih, poput Predraga Lucića i učitelji. Recimo Damir Šodan mi je kao klincu bio uzor. Danas mi je još i prijatelj. Volim što pišu Marko Pogačar, Olja Savičević Ivančević, Rumena Bužarovska, Faruk Šehić, Srđan Valjarević, Damir Karakaš, Selvedin Avdić, Milena Marković i mnogi drugi, da ne nabrajam sad. Olja i Damir recimo imaju sjajne romane. Jako sam volio i volim poeziju mog pokojnog prijatelja Igora Isakovskog. A od nekih manje više novih imena preporučio bih Dijalu Hasanbegović, Elvedina Nezirovića, Šimu Majić, Anitu Pajević. Nekima od njih sam i urednik pa možda i nije red da ih hvalim ali ne mogu si pomoći. A eto, ti su ljudi valjda neka scena, oni i još puno njih koje ovdje nisam nabrojao i kojima se ispričavam zbog toga. A preko svega toga stavio bih veliku sjenu Daše Drndić, spisateljice koja se premalo čita i koja je premalo priznata na ovim prostorima, ali takvi smo mi. Možda nam ne valja to što je žena, možda to što je beskompromisna, možda što njezin tekst zahtjeva određeni čitateljski angažman za koji smo danas postali lijeni, vrag bi ga znao."
Osim poezije, pišete tekstove i kolumne za Žurnal.info i druge portale i magazine. Kako komentariše "novinarsku scenu" u BiH i regionu?
"Uh, uh, gomila očitog plaćeničkog trabunjanja. Niski standardi u svakom smislu. Poplava žutila i skandala. To je valjda nama naše tržište dalo. Malo je poštenja. Ali tako je to u svakom polju ljudskog djelovanja danas. Pitanje je to koje zahtjeva podrobniju analizu vjerojatno."
U Banjaluci ste gostovali sa književnikom Bekimom Sejranovićem... Možeteli da nam kažete par riječi o njemu i vama – od kada se znate, da li ste već negdje imali zajedničke promocije?
"Bekim i ja se poznajemo od 2005. godine. Ja sam tada imao dvije zbirke pjesama, a Bekim zbirku kraktih priča i jedan prijevod. Bio je to zanimljiv susret. U Oslu smo se upoznali. Od tada se družimo. Nekada se posjećujemo, a puno češće nam se križaju putovi. On je pisac kojeg jako volim čitati. Volim toplinu i iskrenost, to što se daje u potpunosti, ogoljava kao čovjek, ne glumi moralnu vertikalu što je česta boljka kod pisaca. A i dobri smo prijatelji, postali smo to istog trenutka kada smo se upoznali. Par puta smo promovirali jedan drugog. To je uvijek neposredno, neformalno predstavljanje. Obojica smo prelijeni da se posebno pripremamo pa to bude zabavno, neuobičajeno."
Svojevremeno ste veoma često svraćali u Banjaluku... Kakav je vaš odnos prema ovom gradu?
"Početkom dvijetisućitih često sam dolazio u Banjaluku. Imao sam tada dosta prijatelja koji više ne žive u Banjaluci, a onda sam upoznao jednu ženu, zaljubio se i počeo još češće dolaziti u taj grad. Ni ona više ne živi tu kao ni dobar dio tih mojih prijatelja. Naši su gradovi postali tužni. Napušteni i zapušteni. Ne možete to promjeniti s par fasada i čistim ulicama, to dopire iz ljudskih očiju iz zidova koji vibriraju pričama. Tako je i sa Banjalukom."
Za kraj, pogledajte snimak "iz bunkera", nastao 2003. godine na "Pesničenju" u Banjaluci - tom prilikom Marko Tomaš je izveo svoju poemu "Pismo Venjički", posvećenu ruskom piscu Venediktu Jerofejevu, i dobio buran aplauz...
Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu