Služe za građu i ogrev, ponekad kažemo "glup ko' bukva"... i to je otprilike sve što prosječan čovjek zna o ovoj biljnoj vrsti. Mada, bukva ili FAGUS može da se pohvali, nekim, potuno iznenađujućim stvarima! Pročitajte...
Život u gradu, pa makar on i ne bio previše velik, kao što je, recimo, Banjaluka, povezan je sa napetošću, nemirom, brzinom i nervozom. Sve ovo vodi ka mrzovolji i dalje ka raznim boleštinama.
Proljetos za vrijeme jednog takvog teškog duševnog stanja palo mi je na pamet da prošetam do jedne šume koja se nalazi na samo pola sata hoda od mjesta gdje se u Banjaluci okreće autobus broj 17.
Krenuo sam i nakon otprilike pola sata stigao u predivnu bukovu, rekao bih stoljetnu, šumu na Zmajevcu iznad Banjaluke.
I desilo se čudo. Baš kao i svaki put kada se vratim tu – obuzeo me je neizrecivi osjećaj miline i olakšanja. Stres i nervoza netragom su nestali, u glavi se razbistrilo, a sam pogled na stara, prelijepa bukova stabla i njihovu srebrnkastu koru bio je dovoljan da se u meni nastani duševni mir i neizreciva sreća.
Ovo čudesno „iscjeljenje“ povezao sam sa tim divnim bukvama, pa sam po dolasku u grad čvrsto odlučio da se malo više informišem o njima. Ono što sam do tada znao bilo je otprilike „glup kao bukva“, da služe za ogrijev i građu i... Uglavnom, to je to. U narednih nekoliko mjeseci iščitavao sam na internetu i iz par knjiga sve što sam mogao da nađem o toj vrsti drveta i saznao neke fascinantne stvari.
Evo ih…
........
MANI SE HRASTA, NAĐI BUKVU
Bukva je visoko, listopadno drvo glatke kore, koje raste sporo i živi veoma dugo, a rasprostranjena je u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Latinski naziv za bukvu je FAGUS, a ukupno ih ima desetak vrsta. Na našem području dominira posebna, balkanska ili mezijska bukva (Fagus moesica), mada su primijećene i neke veoma rijetke varijante, poput „žute bukve“ kod Kotor Varoša.
Osim za ogrev, najpoznatija upotreba bukve je za građevinski materijal. Do polovine 19. vijeka ovo drvo smatrano je manje kvalitetnim u odnosu na neke druge vrste drveća. Išlo se čak dotle da ga smatraju za korovsku vrstu, međutim, razvojem tehnologije zaštite, parenja i impregniranja bukovo drvo postaje vrijedna sirovina.
Bukva zauzima i značajno mjesto među pobornicima upotrebe samoniklog jestivog bilja u ljudskoj ishrani. Listovi su u mladosti bogati vitaminom C i mogu se jesti u nestašici druge hrane ili kao ukusna i zdrava salata, a u nuždi je jestiv i plod, takozvana „bukvica“. Takođe, u pripremi hrane drvo bukve zauzima posebno mjesto, jer se smatra da je najbolje gorivo za dimljenje mesa i ribe.
Bukove šume su, osim drvne sirovine, značajan izvor i ostalih šumskih proizvoda, kao što su ljekovito, začinsko i aromatično bilje, šumski plodovi i gljive, dok na staništima bukovih šuma živi značajan broj divljih životinja. A u šaci šumske zemlje ima više živih bića nego ljudi na zemlji!
Ovo do sada možda ste i znali, ali sada prelazimo na neke manje poznate i veoma interesantne činjenice o bukvama i bukovoj šumi.
Prema nekim naučnim teorijama, na osnovu rasprostranjenosti bukve definiše se pradomovina Indoevropljana, a u njihovoj staroj tradiciji ona se javlja kao sveto drvo. Po drevnom predanju u bukvu ne udara grom, a to je sačuvano u poznatoj njemačkoj izreci „Weiche die Eiche, suche die Buche“. („Mani se hrasta, nađi bukvu.“)
..........
KUPANJE U ŠUMI
Ako vam se desilo da hodajući šumom odjednom doživite transcendentalno iskustvo – nezaboravni trenutak ekstremne sreće i sklada sa svijetom izvan sebe – ne brinite se, niste jedini. U brojnim naučnim studijama dokazano je da šuma djeluje nevjerovatno povoljno na mentalno zdravlje ljudi, pa se stoga u medicini razvio i posaban pravac „dendroterapija“, čiji zagovornici smatraju da drveće može izliječiti, ojačati, regenerisati, iscijeliti i nahraniti čovjeka energijom.
Doktor medicine Frenklin B. Hju pisao su u ranim američkim medicinskim časopisima da šume i drveće imaju „veseo i smirujući uticaj na um, naročito onaj istrošen umnim radom“.
U posebno blagotvorno drveće spadaju hrast, bor, bukva i breza, a šetnja bukovom šumom naročito jača otpornost na stres, snaži koncentraciju i povoljno djeluje na cirkulaciju, navode dendrolozi.
Novija istraživanja potvrdila su sve ovo. U Japanu postoji tradicija koja se zove „Shinri-Yoku“ ili „kupanje (uranjanje) u šumi“. Naime, japanski istraživači su ustanovili da boravak u šumi popravlja prirodni imunitet koji je važan za sprečavanje raka i drugih bolesti.
Poslije dvosatne šetnje šumom za 50 odsto se povećava nivo T-zrnaca, spušta se krvni pritisak, a ljude preplavljuje osjećaj smirenosti i bistrine.
Zbog toga ljekari u Japanu prepisuju „Shinri-Yoku“, tj. pročišćavanje šumom, kao standardnu terapiju svojim pacijentima.
Sličan odnos prema bukvi imaju i u selu Koštunići kod Gornjeg Milanovca u Srbiji čije stanovništvo smatra da se grljenjem ovih stabala iscjeljuju sve zdravstvene tegobe.
U Evropi se šuma smatra posljednjim pribježištem ljudi koji žele da odmore dušu u nedirnutom predjelu. Interesantno je da je njemačka opština Himel stavila pod zašitu sve stare bukove šume, a jedan dio ovih šuma koristi kao šumsko groblje, gdje drveće kao živi nadgrobni spomenici iznajmljuje za polaganje urni sa pepelom pokojnika. Tako čovjek poslije smrti postaje dijelom prašume.
..........
TETOVIRANE BUKVE
Ako prošetate predivnom šumskom stazom od Zmajevca prema Trešnjiku, iznad Banjaluke, na stogodišnjim stablima bukvi primijetićete dosta natpisa i crteža, od kojih su neki veoma stari. Uglavnom su to imena i inicijali šumskih „umjetnika“, koji su na ovaj način htjeli da ostave trag u vremenu, mada se mogu uočiti i neki prilično apstraktni i misteriozni crteži.
Za natpise na drveću u engleskom jeziku postoji riječ „arborglyphs“, koja bi u slobodnom prevodu na naš bila „drvoglifi“ ili „šumske tetovaže“. Bukova šuma iznad Banjaluke po ovome nije izuzetak od ostalih bukovih šuma u svijetu, jer izgleda da postoji neka tajna veza i potreba ljudi da usijecaju riječi i natpise u kore drveća još od davnina.
Inače, „drvoglifi“ su u pojedinim šumama u SAD zakonom zaštićeni, jer su neki od njih veoma stari, a neki predstavljaju prava umjetnička djela. Najpoznatiji su natpisi koje su u šumama Kalifornije, Ajdaha i Kolorada urezali doseljenici sa Pirineja, baskijski pastiri, a ovi natpisi na neki način čuvaju od zaborava istoriju ove etničke grupe u SAD.
Ipak, treba napomenuti da je u današnje vrijeme potpuno neprihvatljivo usijecati crteže i natpise u koru drveća i sigurno da je jednoj bukvi potpuno grozno kada joj neki „umjetnik“ uradi nešto slično.
........
BUKVA JE KNJIGA!
Etimološki korijen riječi „bukva“ ukazuje na jednu vrlo zanimljivu stvar - bukva je knjiga! Naime, prve knjige rađene su na kori bukve koja se pažljivo skidala i koristila u tu svrhu, navode naučnici. Na starom engleskom jeziku riječ za bukvu je „boc“, od koje je kasnije nastala riječ „book“ (knjiga). Na njemačkom jeziku bukva se kaže „buche“, a knjiga „buch“. Ova veza postoji i u mnogim drugim jezicima, dok je na našem jeziku to možda i najzanimljivija – za azbuku i abecedu još uvijek se koristi riječ „bukvica“, a udžbenik za jezik se zove „bukvar“. Fascinantno, zar ne?
.........
TAJNI ŽIVOT ŠUME
Njemački pisac i šumar Peter Voleben na početku knjige „Tajni život drveća“ opisuje kako je u jednom od starih rezervata bukove šume u Njemačkoj prije mnogo godina naišao na nekakvo neobično kamenje prekriveno mahovinom, za koje je, kada je malo bolje pogledao, utvrdio da je u pitanju stari panj. Kada je nožićem malo sastrugao mahovinu bio je veoma iznenađen koliko su prastari ostaci drveta i dalje čvrsti i zeleni. Zaključio da to može da znači samo jedno – da je ovaj komad drveta još uvijek živ!
„To su bili kvrgavi ostaci ogromnog, prastarog panja posječenog još prije 4.000 godina. Ali, kako su živi ostaci mogli da požive ovako dugo? Nijedno biće na našoj planeti ne može da izdrži viševijekovnu kuru gladovanja, što važi i za ostatke drveća, a pogotovo za panjeve, koji su prepušteni sami sebi. Međutim, to kod ovog primjerka očigledno nije bilo tako. Dobijao je pomoć od susjednog drveća i to kroz korijenje! Okolne bukve su ga snabdijevale rastvorom šećera da bi ga održale u životu!“
Voleben u svojoj knjizi opisuje neke nevjerovatne i neočekivane činjenice o drveću i bukvama, poput šumskog interneta, pamćenja drveća, osjećanja boli, sposobnosti brojanja, komuniciranja mirisima i tako dalje, a gornji pasus govori o prijateljstvu i empatiji koji su naročito prisutni kod bukvi koje važe za veoma „društvena bića“.
Međutim, jedan drugi događaj, zabilježen u našim krajevima, baca potpuno drugo svijetlo na ovu osobinu.
........
BUKVA "POBJEGULJA"
Početkom 90-ih godina prošlog vijeka u okolini Teslića zabilježen je nevjerovatan slučaj kada je, navodno, bukva prohodala! U selu Pribinić jedna bukva je „sišla“ sa brda oko 300 metara niže i zaustavila se u dolini. Drugo stablo, koje je raslo neposredno uz „pobjegulju“ ostalo je usamljeno na brdu!
Ovaj događaj neki su odmah prozvali božjim djelom, a vijest o „čarobnoj“ bukvi ubrzo se pročula mnogo dalje. U Pribinić su uskoro pohrlile kolone turista iz BiH, Srbije i Hrvatske kako bi posjetili mjesto odigravanja čuda i odali počast „svetoj“ bukvi.
Oni, malo racionalniji, sve su to pripisivali običnoj prirodnoj pojavi - odronu zemljišta, a jedino im je malo bilo čudno što je bukva ostala uspravna dok ju je klizište nosilo. Takođe, nije im bilo baš jasno zašto druga bukva nije htjela nikud da ide.
Uglavnom, uskoro je izbio rat, pa je hodajuća bukva pala u zaborav, a neki su čak u ovoj pojavi vidjeli naznaku nadolazeće tragedije. „Sveta bukva“ iz Pribinića okončala je u komšijskoj svađi, jer ju je navodno vlasnik zemlje na kojoj je bila zapalio pošto su pojedini mještani počeli da naplaćuju ulaz radoznalcima.
Tako je čarobna bukva okončala, a iza nje je ostala legenda i usamljena „sestra“ koja i dan-danas posmatra prolaznike sa brda.
......
VJERA U BUKVE
Na kraju, završiću ovaj tekst divnim riječima posvećenim bukvi iz knjige „Blatnjavi put“ poznatog pisca i konceptualnog umjetnika Božidara Mandića, osnivača komune „Porodica bistrih potoka“:
„Koristim svaki tren da ih gledam i uživam u njima. Zagrlim ih i odmah osjetim toplinu mekog krvotoka i bijelog tkiva u njoj. Bukve su podatljive. One se ne štede. Njihov zanat je davanje. Oble i glatke, one osiguravaju uporište svakom pogledu, bilo da se radi o djetetu ili starcu. Čovjek bi ih mogao oponašati, jer ne posjeduju sujetu…
Istočnjačka mudrost kaže da je drvo prolazno, a šume vječne. Kroz bukve teče nada za oporavak ženstvenosti. Nadahnuće da muškarac i žena ponovo krenu jedno ka drugom. Da se zagrle. Potpomognu u sveopštoj njenosti, dragi moj Dante, van šume.“
Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu