"Put od hiljadu milja započinje jednim korakom", kaže kineska poslovica. Da je to zaista tako, svjedoči iskustvo Modričanina koji u svojim nogama ima ne jednu hiljadu, već 7.000 kilometara.
Postoje priče koje nas iznova podsjećaju koliko su zamršeni putevi sudbine i kako jedan životni događaj može da donese mnogo više nego što u prvi mah uspijevamo da sagledamo.
"Put od hiljadu milja započinje jednim korakom", kaže kineska poslovica. Da je to zaista tako, svjedoči iskustvo Modričanina koji u svojim nogama ima ne jednu hiljadu, već 7.000 kilometara. Njegovo ime je Danilo Vasiljević i po zanimanju je učitelj.
Danilova sportska priča počinje otprilike pet godina unazad. Prekretnicu u njegovom životu označilo je rođenje prvog djeteta. Ništa neobično, pomislićete?
Ono što ni vi, ni sam Danilo nije mogao da pretpostavi je da će u samoj prostoriji porodilišta jedno slučajno poznanstvo sa jednim sretnim, "novopečenim" tatom, navesti Danila da stavi tačku na pasivan stil života.
A kako ni u pravopisu nije ispravno staviti zapetu poslije tačke, te ni u životu, riješen da odbaci svoje slabosti, Danilo se više nije osvrtao unazad.
Poput voljenog filmskog junaka Foresta Gampa, samo je nastavio da trči i trči... No, dok je Forest trčao impulsivno, bez posebnog razloga, usuđujemo se reći - nerazumno, Danilo je bio i ostao višestruko motivisan.
Motiv koji se i u njegovom slučaju prirodno nameće kao prvi jeste regulisanje tjelesne težine i niz drugih pozitivnih efekata na psiho-fizičko blagostanje čovjeka.
Danas, ovaj mladi učitelj, vlastitim, živim primjerom utiče na mnoge učenike svoje škole, a mi vam prenosimo njegovu priču u nadi da će uticati i na vas, naše čitaoce.
MONDO: Kako i zašto si odlučio da počneš sa trčanjem?
Aktivno sam počeo da trčim prije dvije i po godine, ali moj trkački put je počeo u novembru 2012. kada se rodila moja starija kćerka. Sa suprugom u sobi je ležala žena koja se isti dan porodila, i žene kao žene ostale su u kontaktu i počele da se druže. Vremenom sam se upoznao sa njenim suprugom, koji se bavio trčanjem, ali ja tome nisam pridavao neku važnost, jer, kao i većina trčanje nisam smatrao sportom, već aktivnošću kojom se uglavnom služimo da "sredimo liniju". Vremenom kada smo se viđali pričao mi je o svojim doživljajima, svaki put mi je postajalo sve zanimljivije, ali sam uporno tvrdio da ja nisam za to i nalazio sam "objektivne" razloge zašto to nije za mene. Sve dok se jednog dana poslije tri godine nismo sreli u parku Mladen Stojanović, kako bi se djeca poigrala, a on me je odveo u prodavnicu sportske opreme i nagovorio da kupim najjeftinije patike za trčanje, nakon kupovine rekao mi je da instaliram aplikaciju Stravu (aplikacija za trčanje), kako bi međusobno mogli pratiti jedan drugoga. Naravno otrčao sam jedanput, nakon toga su uslijedile upale i moje žaljenje za bačenim novcem na patike. Ali Đoko (prijatelj) nije odustajao od mene i stalno me bodrio, malo po malo počeo sam redovnije da trčim. Samim tim su počeli da dolaze i rezultati u vidu gubljenja kilograma, povećanja kilometraže i izdržljivosti. Stara izreka kaže da "ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh", te se i moja ljubav ka trčanju vremenom razvijala.
MONDO: Šta ti je bilo najteže na početku, s obzirom da si krenuo sa 30-ak godina?
Najteže je bilo trčati. Sve je to bajno i krasno kada slušaš nekoga kako priča, ali može li to bez mene. Pretpostavljam da će i čitaoci netrkači isto pomisliti. Početak bavljenja bilo kojom fizičkom aktivnošću poslije dugogodišnje pasivnosti je vrlo težak, a nažalost može biti i vrlo bolan. Potrebno je sebe prihvatiti kao početnika, bez obzira na naše fizičke i sportske rezultate od prije 10-ak i više godina. Zavisno od fizičke zapuštenosti tijela, potrebno se pridržavati plana trčanja za početnike (mogu se pronaći na sajtovima za trčanje). Veoma je bitno držati se plana, bez obzira na naš subjektivni osjećaj da možemo više i bolje, na taj način vjerovatno ćemo se povrijediti i samim tim trčanje doživljavati kao nešto loše, naporno i dosadno. Što se tiče godina, one na rekreativnom nivou nemaju pretjerano značajan uticaj na rezultate. Sa trčanjem se uglavnom i počinje u zrelijm godinama i vrlo često se na stazi mogu sresti ljudi koji su zagazili u osmu ili devetu, pa čak i desetu deceniju života. Osjećam veliko poštovanje prema ljudima u tim godinama koji se bave trčanjem, odlikuje ih vedar duh, dobro zdravlje, pozitivne životne priče. Sa druge strane trkači ispod 30 godina i nisu toliko zastupljeni, mlađi ljudi uglavnom imaju drugačije poglede i očekivanja od sporta.
MONDO: Koliko je teško uklopiti obaveze na poslu, porodični život i treninge?
Možda zvuči kao floskula, ali ništa nije teško ako se nešto radi sa ljubavlju. Vrijeme i trajanje treninga prilagođavam u skladu sa drugim obavezama i uvijek se može pronaći određeno vrijeme za trening nauštrb manje bitnih stvari. Nekada je potrebno dobro isprogramirati vrijeme kako bi se sve postiglo. Na primjer, utorkom nastava mi se završava u 16.10, ja sam već u 16.25 započeo trening od obično 11-12km, nakon trčanja se istuširao, ručao i sa kćerkicom u 17.55 bio ponovo u školi kada njoj počinje trening škole sporta. Ovako to izgleda veoma naporno, ali kada se uđe u rutinu ništa nije teško. U periodu kada se spremam za trku trčim pet ili šest puta nedjeljno, van tog perioda trčanje smanjim na četiri do pet puta. Radnim danima su to kraći treninzi od 10 do 12 km, dok vikend služi za treninge dužine uglavnom više od 20km. Za dvije i po godine koliko trčim pretrčao sam oko 7.000km.
MONDO: Na šta si najponosniji od rezultata koje si postigao?
Osjećam zadovoljstvo onime što mi je trčanje donijelo. Od nekoga ko je bio godinama neaktivan, pokrenuo sam se, smanjio sam tjelesnu težinu dvadesetak kilograma. Veoma često dobijam savjete da bih trebao prestati sa trčanjem i povećati tjelesnu težinu da ne bih ugrozio svoje zdravlje. Što se tiče zdravlja, prije bavljenja trčanjem čitavu zimu bih provodio pod antibioticima i injekcijama. Od kako se bavim trčanjem, na sreću nisam imao nikakvih zdravstvenih problema, imunitet mi je ojačao, česti bolovi u leđima, zbog kojih sam morao ići i na fizikalnu terapiju, su prestali, mnogo sporije se umaram, gledam pozitivnije na životne poteškoće sa kojima se susrećem. Veoma sam srećan zbog ljudi koje sam uspio animirati da se počnu baviti sportom, kao i savjeta kojima sam pomogao drugima da svoj trkački put olakšaju. Što se tiče sportskih rezultata, moji rezultati su skromni, polumaraton sam trčao za 1:30, a trku na deset km za 40 minuta.
MONDO: Tokom trka sigurno srećeš zanimljive ljude, dešavaju se interesantne stvari?
Do sada sa uglavnom trčao polumaratone i nekoliko trka na deset kilometara, kao i dvije humanitarne trke na 3km. Do sada sam na svakoj trci popravljao svoja vremena. Što se tiče doživljaja sa trka, u julu sam bio pacemaker na prvom noćnom polumaratonu u BiH koji se održavao u Tuzli. Na toj trci sam predvodio i pomagao grupi trkača da održe planirani tempo i trku istrče za planirano vrijme od 1.40 minuta. Ta trka mi je bila pravo uživanje, pričao sam, pjevao, igrao, animirao publiku da podrže trkače i bio je divan osjećaj. Nakon trke sam dobio dosta pohvala za dobro obavljen posao i ispostavilo se da sam jedini od nas petorice koji smo na različitim vremenima to radili, svoj zadatak u potpunosti ispunio. U februaru naredne godine biću takođe pacemaker na 1.45 na prvom beogradskom noćnom polumaratonu, pored te trke, trebao bih taj posao odraditi na još nekoliko trka tokom naredne godine. Veoma zanimljiv doživljaj sam imao na trećem Banjalučkom polumaratonu u maju ove godine. Dan je bio veoma topao, ja sam isplanirao svoj tempo trčanja, kako obično biva na prvom dijelu trke staza je puta, ali vremenom sporiji trkači ostaju te staza ostaje prilično pusta. Oko 18-og kilometra kada se u glavi stvarala kriza i česta pojava da odustanem sustigao sam dvije djevojke koje lagano trče i smješkaju se, u glavi mi se stvorila totalna konfuzija, kako je moguće da tako lako i lagano trče, a ja se skoro pa "raspadam", tek na skretanju ka ciljnoj ravnini sam shvatio da su te djevojke u stvari trčale tek prvi krug i veoma su uživale u doživljaju.
MONDO: Na trkama svi dobijaju medalje. Zašto je to tako?
Svi učesnici koji istrče trku dobijaju finišersku medalju pošto su samim činom prolaska kroz cilj pobjednici. Za svaku dugoprugašku trku neophodna je višemjesečna priprema i dosta odricanja, te trka dolazi na kraju kao kruna čitavog procesa. Često nakon trke prijatelji i poznanici pitaju "Koji si bio?“", sem onih nekoliko elitnih trkača koji konkurišu za nagrade, ostali učesnici se ni najmanje ne opterećuju plasmanom na trci. Svaki učesnik ima samo jednog protivnika protiv koga se takmiči, a to je onaj u našoj glavi koji nam kaže da to ne možemo, da nam to nije potrebno i tako dalje. Samom tom pobjedom nad njim mi smo pobjednici i zaslužili smo medalju. Za razliku od drugih sportova trčanje je veoma predvidljivo i uglavnom svaki trkač može u minut da predvidi svoje vrijeme trčanja.
MONDO: Kakvi su ti dalji planovi i ciljevi?
Prvenstveni cilj mi je da, uz Božiju pomoć, ostanem zdrav i da me zaobiđu povrede. U narednoj godini, kao što sam naveo, planiram da više uživam na trkama obavljajući posao pacemakera. Što se tiče takmičarskih rezultata, prijavio sam se na Beogradski maraton, te ću pokušati da istrčim svoj prvi maraton za manje od četiri sata. I dalje će mi glavni trkački ciljevi biti vezani za polumaratonske trke na kojima ću pokušati da se pripremim i istrčim za oko 1.25. Nadam se da ću u budućnosti trčati i ultramaraton (dionice duže od 42km - na 6h, 12h, 24h, 50km, 100km...), volio bih se oprobati i u triatlonu.
MONDO: Koliko je teško baviti se trčanjem u maloj sredini kakva je Modriča?
Za razliku od većine sportova, trčanje čovjeku daje slobodu, nema ograničenja prostorom, vremenom ili brojem učesnika. Okruženje u kome se nalazimo možemo u potpunosti u bilo koje vrijeme iskoristiti.
MONDO: Znaju li tvoji učenici da trčiš i kako reaguju na to?
Naravno, poslije svake trke obavezno im odnesem medalju i ispituju me o trci. U školi me obavezno obavijeste ako su me vidjeli dok trčim u gradu. Nekoliko puta su mi roditelji pričali kako se spreme i krenu da trče oko kuće, pa ih pitaju šta rade, a oni kažu da trče kao učitelj. Veoma sam srećan ako mogu pozitivno da utičem na učenike i zainteresujem ih za sport. Od kako se bavim trčanjem moji pogledi na stvari su drugačiji i često mogu iskustva sa trčanja da povežem sa sadržajima koje obrađujemo i na učenicima razumljiviji način prenesem njima apstraktne stvari. Djeca uglavnom u svim sportskim igrama imaju izražen takmičarski duh i ako ne zadovolje svoja očekivanja vrlo često znaju da odustanu od aktivnosti, tako da se trudim da ih motivišem i objasnim im bitnost bavljenja sportom i upornosti kako bi postali bolji ljudi. Na časovima fizičkog vaspitanja, koleginica i ja radimo sa pedesetoro djece i nažalost došli smo do zaključka da možda samo jedna petina učenika uspješno može da izvodi zadane motoričke radnje, dok je većini djece to dosta teže ili su pokreti nepravilno izvedeni. Čovjekovo najveće bogatstvo su djeca, ali mi roditelji vrlo često griješimo i radi lakšeg kontrolisanja i praćenja djece zatvaramo ih u kuće gdje vrijeme provode za televizijom i telefonima, te se to odražava na njihovo zdravlje.
MONDO: Šta bi poručio svim onim koji žele da počnu sa treniranjem?
Neka u novoj godini donesu odluku da se pokrenu, na jednu stranu neka stave sve "ZATO NE MOGU", na drugu stranu samo jedno "MOGU" i neka korak po korak krenu ka tome "MOGU". Možda je ovo idealno vrijeme da se prijavite za 4. banjalučki polumaraton i krenete sa treningom. Prijava na trku će vam biti odličan motiv da trenirate, uz to ćete vjerovatno o tome informisati i vaše okruženje i pokazati im da ste dosljedni. Nadam se da će i redakcija MONDA prijaviti svoju ekipu za štafetni polumaraton, kako bi popravili fizičku spremu i poboljšali osjećaj drugarstva i zajedništva.
Za kraj, možemo samo da poručimo: "Trči, Danilo, trči!"