Pročitajte intervju sa Srđanom Dimićem - Demonom, poznatim beogradskim grafiti crtačem
Srđan Dimić aka Demon, rođen u 1981. godine u Beogradu, grafiti je crtač koji na sceni već 20 godina. Prvih godina je radio ilegalno, zidove, vozove, mostove, a 2004. je počeo sa produkcijom legalnih zidova iako je tada već iza sebe imao učešće na Oktobarskom salonu, gdje je predstavljen u selekciji Ere Milivojevića, kao anonimni autor.
Dimić 2006. razvija modelovanje u plastici koja dalje čini osnovu svih njegovih produkcija na zidu. Njegovi radovi su prepoznatljivi kroz kompulzivnu preciznost i perverznu pedanteriju. Nijanse boja, oblici, volumeni, fiksne tačke gledišta, vizuelni trikovi, percepcija samih slova predstavlja volju autora da ispolji sopstveni ego i na svojevrstan način djelovanja pokuša da naslika autoportret. Svi njegovi dosadašnji radovi su, prije svega, bazirani, po svojoj strukturi i/ili formi, na direktan ili indirektan uticak konstruktivizma, robotike s posebnim naglaskom industrijsku robotiku te kibernetiku.
Za razliku od svih logičnih shvatanja izrade skica i priprema na nastanak samog likovnog djela, graffiti crtač se postepeno okreće skulpturi u pokušaju da svoje radove dovede do savršenstva. U ovom dijelu stvaralačkog procesa, odbacuje papir i olovku i prepušta se masi plastike koja ga dalje vodi.
Plastiku isjeca i prekraja, oblikuje do određenih granica, bez prethodnih proračuna i priprema, a zatim slijedi kontrolisano slaganje ‘’komadića’’ čime se minijature, kako kaže, same sklapaju, a on je tu samo da bi ih kontrolisao. Minijature su stvorene, u potpunosti bez prethodnih skica, linija, vektora već direktno iz mase kao osnove.
Dimić se prije nekoliko mjeseci preselio u Banjaluku, gdje će u narednom periodu, u saradnji sa Art Klubom Prostor, držati radionice grafiti crtanja.
Kada si počeo da crtaš i šta je to šta te podstaklo da se izraziš baš na ovaj način?
Sa radom sam počeo 1998. godine. Smrtno sam se dosađivao u posljednjoj klupi 3. beogradske gimnazije. Pod uticajm pop kulture , filmova pretežno, a i Jensovih i Miseovih radova koje sam video u blokovima (isprva) fasciniran slovima kao temom rada uopšte, počeo sam da crtam skice.
U tom periodu sa dva druga iz kraja (Zoro i Dubi) osnivam Zemun art koji ubrzo prerasta u NPC (New Paint Crew), kao odgovor na AGC (Anonimous Graffit Crew) koji su sačinjavali gotovo svi tadašnji crtači Beograda.
Šta najviše voliš u vezi sa grafitima? A šta najmanje?
Najviše mi se dopada javni aspekt rada, ali i mogućnost da individua svojim zalaganjem i kvalitetom odskoči. A najmanje - culture vultures.
S obzirom na to da mnogo putuješ i crtaš, kakvo je tvoje mišljenje o grafiti sceni van Balkana?
Na globalnom nivou postoji baš ozbiljna konkurencija, puno svježih stilova, jakih individua i ekipa. Naravno, ima i dosta toga što ne osjećam ili me prosto ne interesuje pošto sam po prirodi zilotski stajler tako da mi ovaj trend nadrimuralista i neukih portretista definitivno ne leži.
Kakvo je tvoje viđenje o sceni u Beogradu?
U Beogradu je planeta u malom. Ima svega ali od kad sam počeo da crtam ista priča; manje se crta a više se priča.
Prije nekoliko mjeseci si se preselio u Banjaluku. Šta misliš o grafiti sceni u Banjaluci?
U Banjaluci je dosta slaba situacija od kad je ''pukao'' Flaster. Ima tu nekoliko ljudi koji se cimaju, uglavnom, street, mali formati...
Pionir si beogradske scene, takođe i pionir 3D stila. Da li si imao neke uzore i kako si dolazio do saznanja o drugim crtačima, s obzirom na godine kada smo živjeli bez interneta, kablovske, socijalnih mreža, kada nije bilo tako jednostavno povezati se da ostatkom svijeta? Zašto baš 3D grafiti?
3D stil je, po mom mišljenju, vrhunac grafita zato što spaja grafite (kao originalan izraz praistorijske umjetnosti) sa klasičnom umjetnošću i realizmom uopšte.
Sve skice koje radiš su zapravo minijature, u osnovi izvedene od plastike. Možeš li reći konkretnije kako izgleda taj proces?
Modeli/skulpture/minijature sam počeo da radim 2006. kao pripremu za zid i od tada svaki zid, sa nekoliko izuzetaka, rađen je po modelu. Osim mogućnosti manipulacije svjetla i fokusa, izrada grafita po modelu predstavlja autentičan izraz, ali i dnevnik opusa, po mom mišljenju, značajniji i od samih fotografija radova.
Kako biraš zid na kome ćeš raditi?
Zid, ako nije baš ravan, mora da bude baš velik inače je efekat dubine kompromitovan. Zgodno je i ako je u centru ili na prometnom mjestu pošto komunikacija treba da postoji i sa plebsom, a ne samo sa drugim crtačima.
Iza sebe imaš izložbe radova na zidu, minijatura, skulptura... Koju bi posebno istakao?
Definitivno Oktobarski salon 2001. i Bijenale minijature 2016. To su relativno mali koraci zaDemona, ali izuzetno veliki za grafite u Srbiji.
U narednom periodu ćeš, u saradnji sa Art Klubom Prostor, držati radionice grafiti crtanja. Šta bi poručio mladim crtačima iz Banjaluke?
Kad ima volje, postoji i način. Apelujem svim mladim crtačima da koriste masku i rukavice, tj. da ih OBAVEZNO koriste. Takođe, djevojke bi trebalo malo više da se aktiviraju. Ovo je scena svih nas.