Kako roditelji "kvare" djecu

Polazeći od činjenice da je roditeljstvo najzahtjevniji i najodgovorniji „posao“ koji čovjek u svom životu obavlja, roditelji su, u savremenom društvu te okolnostima u kojima žive, stavljeni pred veliki izazov.

Naime, pojedini su tu istu nastavnicu, koja matematiku predaje već decenijama, optužili da ne zna djeci prenijeti znanje, dok su drugi stali u njenu odbranu i optužili roditelje za “nevaspitanje” djece. Mi se nećemo baviti dokazivanjem ko je u pravu, nego vam donosimo činjenice u vezi sa vaspitanjem djece koje vam u mnogome mogu olakšati najvažniji posao na svijetu.

Bojana Delibašić Bjelić, diplomirana socijalna radnica i edukatorka u 'Školici za roditelje' kaže da je važno naglasiti da roditelji skoro uvijek imaju najbolju moguću namjeru prema svojoj djeci, ali nekada ne znaju načine kako da se nose sa različitim životnim situacijama.

“Roditelji sa kojima sam do sada radila kao najčešći kamen spoticanja u svom vaspitnom djelovanju ističu nedostatak dosljednosti i postavljanje granica (zahtjeva) djetetu. Ovi elementi, pored pohvala (iskazivanja ljubavi i podrške) su temelj odgovornog roditeljstva”, rekla nam je Bjelićeva.

Naša sagovornica ističe da svako dijete i razvojni period imaju svoje vaspitne izazove. Tako se mogu izdvojiti izazovi vezani za navikavanje djeteta da spava, da se hrani, odvikavanje od pelena, uključivanje i odnos sa vršnjacima, odnos prema braći i sestrama. Izazov je i kako se nositi sa laganjem djeteta, napadima bijesa, sa izazovima vezanim za obrazovni sistem.

Problematični su i sadržaji koji dolaze sa malih ekrana do naše djece i drugi izazovi koji se u vremenu trke za opstanak u našem kapitalističkom društvu samo intenziviraju i ustostručuju. Ipak, Bjelićeva kaže da je pogrešno reći da roditelji “kvare” djecu.

“Ne bih rekla da roditelji kvare djecu, već da ih svojim postupanjem ili nepostupanjem onesposobe da izrastu u osobe koje imaju kapacitet i kompetencije da budu samostalne i spremne za život u zajednici u kojoj žive. Pored samostalnosti i vještina važnih za život, ono čemu roditelj uči svoje dijete je i kapacitet za sreću i ljubav prema sebi. Djeca uče iz našeg ponašanja, prema nama samima, prema drugima i našoj okolini", kaže Bjelićeva.

Ono sa čime se sve češće susrećemo je razmažujući i prezaštićujući vaspitni stil – nedostatak jasnih granica i popustljivost, a pred dijete se ne postavljaju zahtjevi koji su u skladu sa uzrastom i kapacitetima. Najčešće se zahtjevi uopšte ne postavljaju, a tu je i pregršt nerealnih pohvala koje roditelji dijele šakom i kapom i tako djetetu daju krivu sliku o njemu samom.

“Dešava se da roditelji “podmeću svoja leđa” pod izgovorom “neka ja ću, mlad je, ne zna, naljutiće se” i na taj način lišavaju dijete frustracija, nesvjesni da postoje neprijatne, ali korisne stvari kroz koje dijete treba da prođe. Djeca treba da savladaju trpljenje neprijatnosti, jer je ta vještina važna, jer će dijete čitav život biti stavljano u različite situacije u kojima će morati da trpi neprijatnost”, naglasila je edukatorka Školice za roditelje.

PRONAĐITE VRIJEME ZA SVOJE DIJETE

Većina današnjih roditelja opravdanje nalazi u dugom radnom vremenu i nedostatku vremena uopšte, ali bitno je da sebi nekad postavite pitanje ko vam je najvažniji u životu.

“Odluka da postanemo roditelj sa sobom nosi odgovornost da budemo dostupni našem djetetu i da mu obezbijedimo uslove za nesmetan rast i razvoj. Prisutnost roditelja u djetetovom životu je jako važna jer smo mi za naše dijete, posebno u prvim mjesecima i godinama života, njihov čitav svijet. Činjenica je da danas imamo poslove koji nam u prosjeku oduzimaju 10-12 sati dnevno i da je sve više porodica u kojima najmanje jedan od roditelja “noćiva” na poslu. Ali to nikako ne smije biti izgovor za nebavljenje svojim djetetom i opravdanje što nam je dijete nevaspitano i razmaženo”, tvrdi naša sagovornica i dodaje da svaki roditelj može dnevno odvojiti minimalno pola sata za dijete, mada je neki optimum bar dva sata.

Kada će to vrijeme biti, odlučite zajedno sa djetetom. Znajte i da  to vrijeme ne mora biti naporno, ukoliko ste umorni. Bjelićeva kaže da je jedino bitno da to bude vrijeme u kojem će sva vaša pažnja biti usmjerena na dijete.

“Nekada to može biti igra neke omiljene igre, zajedničko obavljanje nekog posla, učenje, odlazak na neki događaj. Važno je da to bude aktivna interakcija puna razmjene prijatnih ali i neprijatnih emocija”, rekla je za MONDO Bojana Bjelić i naglasila da pasivno gledanje u neki od ekrana nije kvaliteno provedeno vrijeme.

Naša sagovornica kaže da je u redu da dijete bude centralni dio naše realnosti, ali nije dobro ni da roditelj zanemaruje sebe i svoje potrebe i da ih podređuje nekom djetetovom hiru.

“Nekada je bilo mnogo višečlanih porodica, gdje je fokus, htjeli ili ne, bio podijeljen na više djece, gdje su se starija djeca brinula o mlađoj. Svi su imali svoja zaduženja i obaveze kako bi se moglo funkcionisati u velikoj zajednici, a često u malom prostoru za život. Danas nije takav slučaj. Puno je porodica sa jednim djetetom koje žive u komfornim stanovima i gdje usmjerenost na dijete i njegove potrebe i prohtjeve postaje centralni dio te porodice. Za dijete nije zdravo da stekne utisak da je ono to oko koga se vrti cijeli svijet jer na taj način stvara iskrivljenu sliku o sebi”, istakla je Bjelićeva.

KAKO DJECA POSTAJU RAZMAŽENA?

Ni jedan roditelj ne želi vaspitati razmaženo dijete koje je sebično, zahtjevno i bezosjećajno prema drugima. Neki tvrde da djeca postaju razmažena ako ih previše mazimo, grlimo, ljubimo, ali, kako tvrdi naša sagovornica, to je daleko od istine.

“Djeca postaju razmažena ako potrebe i želje djeteta postanu roditeljima najvažniji. Ono što čini djecu razmaženima je kada ih učimo da svaku prazninu mogu ispuniti izvana, nekim vanjskim stimulansom - kupovinom stvari ili doživljaja, umjesto da ih naučimo kako ispuniti duh kreativnošću, idejama i dobrim odlukama koje dolaze iznutra. Djeca moraju naučiti kako se nositi s razočarenjima i ličnim osjećanjima”, kaže Bjelićeva i dodaje da kod djece treba podsticati dobre osjećaje vezane uz kvalitete koje imaju, ljubaznost, njihov smijeh, inspiraciju i strast prema životu s kojom se rađaju.

Ono što je primjetno je da je sve veći trend roditelja koji se previše zaštitnički odnose prema svom djetetu u odnosu sa drugom djecom.

“Prirodno je da roditelj želi da svoje dijete zaštiti u ugrožavajućoj situaciji, no smatram da je pretjerano ako stalno “dišemo za vrat” svome djetetu i mješamo se u igru i razgovore/rasprave koje vode sa vršnjacima i time im ne dozvoljavamo da uče i socijalizuju se u vršnjačkoj grupi. Naravno da dijete treba zaštititi od nasilničkog ponašanja druge djece, ali ga isto tako treba ukoriti/disciplinovati ako se ono ponaša nasilno prema drugoj djeci, životinjama ili životnoj sredini”, kaže Bjelićeva.