Pročitajte priču punu nostalgije i ljubavi prema legendarnom četvortočkašu, autora Feđe Gudića iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja...
Stojadin
Moji roditelji su početkom 80-ih godina, tačnije sedmog maja 1980. godine kupili zastavu 101, stojadin, bijele boje. To je bilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita, i moji roditelji su bili tužni zbog Josipove smrti, kao uostalom i svi narodi i narodnosti u bivšoj državi, ili barem većina njih. Međutim nakon što je stojadin ušao u njihove, odnosno u naše živote, pomalo smo krenuli zaboravljati velikog Josipa, a bijeli gospodin 101 je zauzeo centralno mjesto u našem koordinatnom sistemu konfuzije. Stojadin je bio jedini automobil koje su moji roditelji imali, ni prije, ni poslije nisu imali neki drugi automobil. Brat i stojadin su generacija, 80-to godište, prvo je u naš dom stigao stojadin, onako nov, mlad, u bijelom odijelu, markantan, a onda par mjeseci kasnije iz Travničke bolnice stiže i brat, mali zgužvani smotuljak, crn i ružan, suprotnost bijelom stojadinu. Da se razumijemo, brat mi je drag, ali stojadina sam volio više od gumenih Haribo bombona, iz Njemačke. Još kao dječak sam volio da se igram sam, da budem sam i da mi je najljepše kad sam sam. Mislim da je i bijeli stojadin dijelio moje mišljenje i da je najsretniji bio u u svojoj garsonjeri, u svojoj garaži. Znao sam satima sjediti na zadnjem sjedištu tog mog privatnog raja, ja i stojadin, introverti, obojica u nekim svojim svjetovima. Stojadin je kupljen dok još nismo imali kuću nego su roditelji stanovali u jednoj prizemnoj zgradi na drugom kraju grada. Garaže su bile male, većinom za drva, stari namještaj, zimnicu i slično, a najmanje za automobile. Stojadin, bijeli, je bio jedan od rijetkih u gradu koji je imao svoju garažu, stan, garsonjeru, svoj privatni raj.
Mama je prva položila vozački ispit. Iz djetinjstva i nemam baš mnogo sjećanja ali se dobro sjećam mamine punđe, zelenog kaputića sa ogromnim crnim dugmadima i još većim reverima, sjećam se njenih ruku na volanu (položaj ruku deset-dva) kao i naglih maminih kočenja jer bi se obavezno udario koljenima od prednje suvozačevo sjedište. Ruku na srce, ali mama je bila užasan vozač, stalno u nekom grču, opuštena tek kad izađe iz te bijele limene zastave 101, zvane stojadin. Nešto kasnije i tata je položio, i onda je on preuzeo volan. Tata je bio cool vozač, cigara (Milde sorte), u ustima, a nosio je uvijek i sunčane naočale a la Belmondo, čak i kad je bilo oblačno vrijeme. Tek kad je tata preuzeo upravljanje gospodinom stojadinom, tad je i mama postala opuštenija u vožnji. Nažalost, budući da je mama sad postala suvozač, pod njenu jurisdikciju je palo i upravljanje radio kasetofonom (ne sjećam se marke) i tad bi počela tortura jedinom kasetom koju smo imali u stojadinu, Miroslav Ilić i pjesma "Jesen Sedamdeset i neke", pjesma koju je mama u stojadinu pustila više puta nego što je i slavuj iz Mrčajevaca u životu otpjevao. Prvih stotinu puta puštanja kasete slavuja je bilo i podnošljivo, ostalih hiljadu puta je bilo mučenje. Nevjerovatne su bile tadašnje audio kasete, neuništive. Rastavio sam i sastavio Miroslava barem stotinu puta, i opet je pjevao kao i prvi put, i nikad da mu dosadi ta jesen iz sedamdeset i neke.
Početkom rata bijeli gospodin stojadin je ukraden. Ostao je u svojoj garsonjeri, u mraku, na drugom kraju grada, sam i ostavljen. Ne znam da li nam je ikad oprostio što smo ga ostavili. Poslije rata sam otišao do garaže u kojoj je nekad stanovao stojadin, taj bijeli i uglađeni gospodin. Krov od garaže skoro da nije ni postojao, vrata su visila kao neki kvaran zub, neka djeca su me posmatrala sa znatiželjom, kao da gledaš cirkus koji ulazi u grad. Čak je i dan bio obučen u sivo odijelo, da upotpuni taj tužni događaj. Bijelog gospodina stojadina nije bilo, nikad se više nismo sreli, iako sam ponekad imao osjećaj da sam ga vidio u dnu neke mračne ulice, ali to je samo moja podsvjest igrala neku samo njoj zanimljivu igru.
Stojadin nije imao neku materijalnu vrijednost, ali njegovim odlaskom ukradene su moje uspomene. Uzeta mi je fleka od sladoleda sa zadnjeg sjedišta, uzeta mi je mala rupica od cigare kada je tati ispao žar na vozačevom sjedištu, oduzete su mi male sive rupice od tapacirunga na unutrašnjoj strani krova, rupice koje sam spajao maminom crvenom hemiskom olovkom i crtao kuće, sunce, dvorište naše kuće, mamu, tatu i brata. Ukraden mi je miris bijelog stojadina, ručka od prozora, pokvarena skoro od prvog dana. Čak i Miroslav, koji je ostao u radio kasetofonu mi nedostaje.
Danas imam svoj auto, ali da se moj opel ne uvrijedi, stojadin je bio moja prva ljubav, duh slobode u bijeloj odori, kralj, Josip Broz automobila. Automobili su danas bolji, brži, sigurniji, udobniji, ali iskreno nijedan od njih ne može da stane u istu rečenicu sa bijelim stojadinom, zastavom 101, gospodinom.
Feđa Gudić
Gornji Vakuf-Uskoplje
.......
(Priča "Stojadin" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)