KRATKA PRIČA: Milena Urukalo - Pandorina kutija

Pandorina kutija

"Ajd, nemoj me sad... Neću ja sama piti kafu, znaš da to mrzim više neg' išta!"

Stajala je na dovratku mog nezaključanog stana s najvećom džezvom u ruci koju ikad vidjeh, tršavom crvenom kosom i razmaknutim zubima, groteskna u svojoj dobroti.
Mama ju je gledala s neprepoznavanjem. Nije to bilo ni gledanje, već privid, zbog sjena na kapcima i paučine koja joj se prostrla po srcu.

Već mjesec dana nije bilo nikakvih vijesti o njemu... Rekli su samo da je nestao, da ga nema "al' će sigurno biti razmijenjen", da moramo razmišljati pozitivno i da se ne smijemo predati.
I nisam... Grizla sam kao štakor, grebala na vrata, tražila, pitala i polupoznate i nepoznate. Ispitivala i istiskala iz njih i ono što je između redova. Saznala da je pao u prekrasnim krajiškim šumama, da je plava kosa ostala zarobljena u septembarskom blatu i da su oči ostale otvorene ka nebu, ali ne i da li su se zauvijek zatvorile.
Dani su se smjenjivali brzinom kurve, svaki bješnji od prethodnog... Bile smo same i gole u tami, tumarale u borbi s nepoznatim, nikad doživljenim neprijateljem, borile se s nevidljivim i mislile kako izvojevati pobjedu nad propašću i uništenjem, kako oteti ono što se oteti ne može.
Majka je bila ugašena, nepostojeća. Ja sam mrdala i za sebe i za nju. Metastaze nadolazećeg straha bile su obuzele svaku kap krvi, svaki segment našeg života. Hladna hobotnica pridavila nas je svojim pipcima, ovila ih oko duše ponajviše. Ali sam i dalje postojala. Mama nije!

Moj ples sa beznađem prekinuo je glasni, pozitivno poluhisterični glas mog premilog uljeza, sada već s unutrašnje strane ulaznih vrata, traktatom o zadovoljstvu pijenja kafe udvoje, iliti utroje.
Paukovi s majčinih očiju nisu silazili, ali ipak se na tren probudila, makar da joj kaže da nije za kafu. Odglumi zgranutost, gotovo uvrijeđenost, i ne prihvati odbijanje. Zasu nas ko ljetnom kišom govorancijom o tome kako se komšiluk ne odbija, kako je onaj njen otišao negdje, "...mu materina što ga dosad nema, pa se ja, eto, sjetila tebe te došla da sa svojom Dadom popijem kafu".

Znala sam zašto je došla! Poslala sam joj leptire na kojima je nevidljivim slovima pisalo koliko je volim i koliko sam joj zahvalna. Gotovo poljubih te svele ruke i sa posvećenošću, vrišteći u sebi, joj poručih: "Ti veličanstvena ženo!"
Kapitulirala je majka pred njenim navaljivanjem i srknula jednu šećernu, onako kako inače voli najviše.
Nije se crnilo još ni sleglo na dnu šolje, tek se mrskosmeđa vrata otvoriše. Opet! Stigla Mira s pitom od jabuka... Da se ne hladi... Šteta da se baci, a puno je ima... I da pita Dadu: "E, de ti sad to probaj pa da ja vidim jesi li na tu količinu vanilin šećera mislila?"
Repertoar tema je bio veoma uzak, al' se pričalo. Majka je ćutala, ali su zato one pričale - o tome kako bi se mogao napraviti med od maslačka, o tome kako je ozdravio od kijavice mali od onog s trećeg sprata, te kako "imam neki dobar džemper - meni je pouzak, al' tebi će biti baš super".
Znala sam zašto su tu! Nikom nije bilo ni do jedenja ni do pijenja, sve su one još davno isprobale recepte i znale da su oni i te kako valjani, al' su nas lagale u svojoj plemenitosti i želji da iz dubine izvuku nas, potonule i prestravljene.
Porobile su moju Dadu svojom divnoćom, zlo je pokleknulo pred dobrom... makar samo na taj jedan dan!
I nisu one bile jedine... Prolazile su, zahvaljujući tim božanstvenim damama s izrastom u kosi i koščatim nadlakticama, kroz moju kuću sve slatkoće koje su se mogle priuštiti u to doba nemanja, prolazili su improvizovani ušećereni bomboni s limuntosom, tegla krastavaca (posljednja s police), nečiji topli ogrtač, mirišljiva jabuka, čak i pokoja cigara.
Voljela sam ih sve silno, moje vojnike svjetla, i same zgrabljene i zadavljene svojim privatnim demonima, koji su tek na tren provirivali iz njihovih očiju u pauzama kad zanemognu od priče o tome kako će sve to proći i kako će opet sve biti kako treba.

A onda je jedne noći došao On! Januarski snjegovi su mi doveli mog oca! Ljubili smo se utroje, usne sam primicala prljavim obrazima i svijetloplavom pogledu, bez ijedne riječi sve ispričavši jedni drugima i plačući prvi put.
Zatvorila se Pandorina kutija i svi njeni stanovnici su otpuzali podignutih skuta.
A iznad naših glava za mog tatu na polici je čekao spreman okrajak nečije štrudle i posljednja tegla s krastavcima.

Milena Urukalo
Banjaluka

......

(Priča "Pandorina kutija" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)