KRATKA PRIČA: Mile Božičević - Dar

Dar

Nesreća ovog čovjeka zapravo dolazi iznutra.

Prekopavam jaknu. Znam da imam sitniša, sigurno imam, i kad čujem zveckanje kovanica u jednom od džepova, lovi me sram, nevidljivo propadanje kroz ovaj mramorni pod u Importanne centru usred Zagreba. Prosjak me gleda osmijehom blago retardiranog djeteta. Glas mu je mekan, premekan za nekoga tko je ostao bez obje ruke. Vadim novčanik i odahnem kad vidim novčanicu od deset kuna. Da, deset kuna, toliko košta smirivanje moje savjesti.

Stavljam novac u torbu koja mu je obješena oko vrata, a on zapjeva 'hvala', kao da dovršava neku molitvu. Došlo mi je da ga pitam želi li da mu kupim hranu? – no brzo sam se zaustavio. Kako on uopće jede? Živi li sam? Kako sere, kako piša, kako, i je li ikad, spavao sa ženom?

Misli mi prekida neka gospođa koja hoda vrlo sporo i vrlo samouvjereno. Ne mogu je zaobići; toliko je ljudi u ovom blještavom pothodniku. Čovjek bi se mogao udaviti u smradu parfema i prdeža koji se ovdje miješaju s mirisom bureka i peciva i pokojom cigaretom. Trebao sam ostati doma.

Ne, ne, ne. Saši je rođendan, a ja sam pozvan na zabavu iznenađenja. Ne mogu smisliti izliku da to odgodim. Stići ću na vrijeme, no nisam mu ništa kupio. Što kupiti čovjeku koji je navršio četrdesetu? Saša bi rekao – svejedno mi je. Bi li i čovjek bez ruku rekao da mu je svejedno?

Muči me taj poklon. Dlanovi mi se znoje. Želudac me steže. Srce kao da snažnije lupa, sve zbog te iracionalne nervoze (kao da idem na razgovor za posao, a ne među prijatelje). Doći ću tamo, i svi će imati neke poklone, a ja ništa. Možda će se drugi i odjenuti malo svečanije. Trebao sam se obrijati. Gladan sam.

Kupujem pizza cut, i još dok ga plaćam, spopada me nejasna mučnina. Ta gomila sira i aditiva koji će mi opteretiti krvotok... kako je moguće da mi se nešto istovremeno toliko gadi i izaziva sline na usta? Sva ta sol, sva ta odvratna sol. Napola pojedenu pizzu brzo bacam u smeće, da ne bih došao u napast zagristi još koji zalogaj.

Možda bi Saša za rođendan volio dobiti neku kuharicu. Gdje da sad kupim kuharicu? Tko zna bi li mu se svidjela. Ionako su svi recepti na internetu.

Napokon izlazim iz pothodnika i grad daruje malo čistog zraka. Hladnoća mi umiva tijelo. Lijepo je. Stabla djeluju kao da žele zagrliti crno nebo i ovo malo zvijezda što se vidi. Nekoliko trenutaka zamišljam da sam stablo, i iz mene izvire mir koji mi preplavljuje ramena. Bolje mi je. Svijet izvan pothodnika je tiši. Može se opuštenije disati, a mrak je ugodan, nenametljiv.

Kraj dvorane Vatroslava Lisinskog vidim desetke, možda i stotinu ljudi kako stoje pred ulazom. Ugodna hladnoća blijedi, poput magle.

Probijam se kroz gužvu. Tinejdžeri se glasno smiju, a njihovi roditelji puni su dostojanstva i ozbiljnosti. Prstenje po naboranim prstima. Iz nekog razloga zaključujem da su ovdje svi redom bolji ljudi od mene; bolji sinovi, kćeri, braća, sestre, građani, prijatelji. Već po držanju djeluju kao uravnoteženija bića, nitko nije pogrbljen.

Ljutim se na sebe. Doći ću na rođendan bez poklona. Možda nije kasno da se vratim u pothodnik i kupim nešto. Ali što? Postoji li išta što bi čovjek u tom prostoru kupio nekom za rođendan?

Ne mogu se sad vratiti. Stigao sam predaleko. Valja samo još prijeći cestu i ući u taj kafić i otpjevati 'sretan rođendan' jednom kad Saša dođe. Crveni čovjek na semaforu nema glavu.

Tik. Tik. Tik. Ova kutija sa monotonim otkucajima trudi se biti što dalje od nečeg ljudskog. U prirodi nema ovakvih zvukova. Tik. Tik. Tik. Ja sam, zapravo, trenirana ovca. Sve što radim tako je predvidljivo; i hrana, i odjeća, i kretanje, sve je banalno, generično, do granice apsurda.

Zamišljam se kako ležim na asfaltu dok čekam zeleno svjetlo. Legnuo bih postrance, sklupčao se u položaj fetusa i promatrao svijet iz perspektive psa, nekog malog psa, mirnog, koji laje u sebi. Bolje bi bilo biti pas nego ovca. Jača taj poriv da legnem, ili da se bacim pred ovaj nadolazeći šleper.

Vino, Saša voli vina. Trebao sam kupiti neko kvalitetno vino, umjesto da sam dan proveo ležeći u krevetu. Pokušavam se sjetiti o čemu sam razmišljao svo to vrijeme. Znam da sam se tjerao da usisam stan i operem odjeću i ručam, ali nekako su sve obaveze kroz dan postajale sve manje važne. Nameće mi se misao o stablima i milosti koju šire javom. Možda ću za život ili dva doista postati stablo.

Da sam se bar ranije sjetio tog vina. Bio bi to dobar poklon. Ima nešto umirujuće u toj ideji o vinu, neka vrst nijeme pobjede koja olakšava disanje.

Mile Božičević
Zagreb

............

(Priča "Dar" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)