Dosadni komarac pokrenuo je lavinu lijepih sjećanja... Pročitajte sjajnu priču Branka Popovića, Sarajlije iz Grčke
Komarac
A što znaju biti dosadni. U ove ljetne dane ionako se slabo spava zbog vrućine, i onda još i oni. Ma ne smeta meni što me jedu, nego ono zujanje. Ušuškam se, spreman na najljepše snove, često sanjam kao nalazim neko blago i taman kad hoću da otvorim kovčeg, čujem ono bzzzzzzzz i ode sanak pusti.
Smislio sam ja razne načine da im dohakam, ali upornost je njihova glavna vrlina. Prvo hemija, razni preparati, pa mrežica na prozorima, metlice koje obavezno dobiješ na poklon uz siguran preparat za uništavanje komaraca, pa mokar peškir, ali oni savladaju sve te prepreke i pravo tamo gdje je najbolnije, gdje je koža najmekša, oko članaka, očiju, vrata, ušiju.
E, ovo zadnje mi je dalo ideju. Umotam se čaršafom sav, samo otkrijem jedno uho i čekam. Oni mora da nikad nisu bili kod očnog jel me vrlo brzo pronađu i po mraku i pravo na uho. Prvo čujem ono zujanje ko' malo izdaleka, pa sve bliže i bliže i onda kad se spusti na ušnu školjku ja pljas. Malo je bolno, malo zuji, ali efikasno 100 posto. Nisu to oni afrički, tigrasti, koji kroz jorgan ujeda, nego neki mali, kažu domaći, kritski, ali svejedno ne gledam mu ja u pasoš.
Razmišljanje o komarcima vrati me u kasne 80-e. Moj drug i Veliki glumac Zijah Zike Sokolović igra po ko zna koji put, višestruko nagrađivanu, monodramu "Glumac je glumac" ili "Daske koje život znače". Kamerni teatar u Sarajevu je uvijek dupke pun kad je Zike na sceni. Karte su rasprodate danima prije, ali uvijek ima par mjesta i tako kad se dogovorimo da se vidimo, a on meni i supruzi ostavi dvije karte. Mi dođemo, odgledamo predstavu i onda obično u "Navu" na piće.
Monodrama je sjajno koncepciski riješena. Iz dva dijela. Prvi koji je promijenljiv i bavi se aktuelnim problemima i u kojem publika, ako se uključi, igra vrlo važnu ulogu. Od nje i zavisi uspijeh prvog dijela. U drugom Zike pokazuje koliko je Glumčina. Smije se i plače. Umire na sceni. Čas je Hamlet, čas Kazanova, Trubadur i Zvonar Bogorodične crkve. Pokazuje širok dijapazon transformacija i različitih glumačkih žanrova i ostavlja sve nas da ga dugotrajnim aplauzom pozdravimo dok se sav mokar povlači sa scene.
I kamerni teatar je lijepo osmišljen. Intimna atmosfera, gotovo kućna. Akteri su u sredini, publika okolo. Svi kao jedan. Intelektualci prepoznaju sarkazam u prvom dijelu, oni drugi, koji su došli na predstavu iz pomodarstva, smiju se kad se i drugi smiju, plješću kad i drugi plješću. Čim smo ušli i smjestili se negdje pri vrhu četvrtog, petog reda kao stepeništa po kojem su poredani jastuci, primijetio sam da je dobar dio večerašnjeg sastava publike, onako kao da su negdje iz provincije došli, preko sindikata, na predstavu. Naravno, to ništa ne znači, ali već na početku predstave se pokazalo kao problem.
Već sam rekao da uspijeh prvog dijela u velikoj mjeri zavisi od njihove želje da se uključe u čitav projekat. Zike ih animira, provocira, proziva, priča aktuelne viceve, izvodi na scenu, daje im male role. Njišu se k'o crnogorična šuma uz fijuk vjetra, trče u krug i šta mu sve na pamet padne. I sve je to sjajno kad u publici nađeš saradnike. Kad ih tamo nema, nastaje problem. Traži Zike adekvatne likove. Mali reflektor kruži po prepunom gledalištu. Ništa. Kako ga reflektor obasja, on se saginje, namiješta pertle, traži nešto po džepovima. Da ga izvedeš na podijum, nema šanse. Traje to neko vrijeme, ono sporo prolazi. I, odjednom se reflektor zadrži na mojoj supruzi i meni.
"Hoćete vi gospodine", poče Zike treći, nenajavljeni dio svoje monodrame. Ja ne mogu da vjerujem. Okrećem se, mislim proziva nekog iza nas. Ne, on insistira - "Vi vi gospodine sa repićem". Koji mu je k...., mislim, ali šta ću, nemam kud. Ustajem, shvatam njegov problem i mokar k'o čep kažem "Izvolite". Sve su oči na meni. Kako pozornica zna da bude surova.
"Čime se vi bavite", pita Zike. Čuj čime se bavim. Znao mi je ocijene iz osnovne škole, broj cipela i plombi u zubima, a sad "čime se bavite". Tad je u modi bio poznati Šuvarov zakon o školstvu i o kojekakvim novim zanimanjima (usmjereno). Nisi mogao smisliti zanimanje, a da nije bilo obuhvaćeno tim zakonom.
"Autokeramičar", kažem onako drčno. Kad je bal nek i hala gori.
"Ooooo", nastavlja Zike. Ne da se zbuniti, "interesantno i vrlo neobično".
Ja sad već ne primjećujem začuđene poglede većeg dijela publike.
"Otkud to?"
"Porodična tradicija. Moj djed, moj otac, pa sad ja“. Čuj, porodična tradicija. Moj otac nikad nije vozio auto, a i to što sam ga dvaput stavio u taksi nije mi dugo mogao oprostiti prebacujući šta je mogao za te pare kupiti.
"Šta je suština vašeg posla?", nastavlja Zike, uz vidno zadovoljstvo što se žamor povećao i što mu se ideja o "autokeramičaru" dopala.
"Ma ništa", nastavljam ja, "ugrađujemo pločice, wc šolje, bide, mala kupatila u automobile. To je sad moderno. Male, sitne pločice, talijanske oko volana, na masku. Dole po podu malo veće, u gepeku još veće."
"A, odvod", Zike će.
"Nema dovoda, logično nema ni odvoda. Niko to ne koristi. To je sve šminka, snobizam. Ako ti se piški, staneš pored motela, pa kod babasere". Publika odobrava, Zike zadovoljan. Neki dobacuju da lažem, on ih ućutkuje. Ja se uživio. Lijepim, fugiram, ugrađujem, biram dezene.
"Pa, jel' ima posla?"
"Tu i tamo. Najviše političari u službena. Hoće da su prvi u svemu, pa i tu."
"Može li se od toga živjeti?"
Nastavak razgovora je u domenu naučne fantastike. Pričamo o nečemu što ne postoji, a kao ta je tu. Uključila se i publika, raskravila. Pričaju sa Ziketom. On ih lagano uvodi u svoj dio rituala. Reflektor više nije na meni i ja više ne stojim. Iscrpljen kao da sam kopao cijeli dan, slabo i čujem šta se dešava na pozornici. Uh. Jest vraga. Reflektor opet na meni.
"Nisam vas pitao imate li hobi?" Vidim hoće da se prebaci na moj teren, slikarstvo. Mora da je nešto tamo zapelo dok se opet meni vraća.
"Naravno da imam", i tu ponovo dođosmo do komaraca.
"Ubijam komarce električnim aparatom za varenje". Sad sam ja već drugi put glavni. Malo je lakše. Iskustvo. Proteklih dana smo moj drug iz djetinjstva Iso i ja nešto varili i ja sam toliko bio zadovoljan svojim poslom da sam u šali govorio da bih mogao komarcu u letu krila zavariti.
"Pa to je sjajno. Još jedna neobičnost. Hoćete nam malo detaljnije objasniti?"
Mikrofon je moj, daske su moje, Holivud mi se smiješi. Ustajem. Mašem rukama. Sastavljam ih naprijed, pa opet pozadi.
"Komarac leti", kažem ja i slikovito pokazujem kako maše krilima.
"Kad su mu krila u tom položaju", pokazujem ruke u položaju pozadi, "ja mu u tom trenutku varim jedno za drugo i on više ne mogavši da leti pada".
"Oooo,genijalno", nastavlja Zike, "ali još je živ".
"Naravno, samo dok ne padne na glavu, a onda umire od izljeva krvi u mozak."
"A što ovaj laže", neko će iz polumraka, ali svi se smiju, čak i redari na vratima.
"Sjajno, sjajno", viče Zike i odlazi na sredinu podijuma. Sa njim odlaze i reflektori. Ako se još jednom vrate na mene ima da ih porazbijam. Nije bilo potrebe. Svi se uključili. Graja kao na željezničkoj stanici. Izvodi ih Zike, daje im uloge, neki i pjevaju, izuvaju se, zavrću nogavice, kao voda je do koljena. Meni sve to k'o u magli. Sit sam i glume i scene. Hoću kući.
Pale se svijetla. Dugotrajan aplauz Velikom glumcu na još jednoj predstavi za nezaborav. Odlazi da se istušira pa će mo na piće. Biće sigurno priče i o mom nastupu. Možda me angažuje u nekoj od predstava ko dekor, možda suncokret ili neko listopadno drvo kako se njiše na vjetru.
Branko Popović
Atina/Sarajevo
......
(Priča "Komarac" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)