Prošlost i sadašnjiost, realnost i uobrazilja susreću se na klupi pored jezera, okruženog planinama... Priča obojena tamnim bojama stiže nam iz Rijeke
Ono što si mi ostavila
Još jednom sam se našao kraj jezera. Veličanstvene planine pozorno stražare oko njega. Cvjetovi divljeg kestena povlače nježne boje po pejzažu. Miris borova i svježe pokošene trave vraćaju iz sjećanja zaigranog dječaka koje je slobodno trčao okolnim livada i šumama. Potrčat ću i sad. Sretan i zahvalan jer me majka baš ovdje dovodila na ljetne praznike. Ali ne idem blizu jezera. Ne sviđa mi se njegova površina. Ne želim joj prići. Bose noge me poslušaju i odvedu me do naše klupe. Sjednem i prepustim se toplini svibanjskog sunca. Ovdje je i majka voljela sjediti. U misli mi dolutaju vile iz njezinih priča. Zatvorim oči i zamislim kako plešu po vodi. Majka je govorila da se samo noću spuštaju s planina. Danju su se bojale ljudi. I majka se ponekad boji ljudi. Zato se rijetko viđamo. I to samo ovdje. Ponekad pomislim da je i ona jedna od vila. Pogotovo kad ju ovoliko čekam!
Uvijek je kasnila. Jednom smo krenuli na jezero i čak dva sata zakasnili na vlak. Kakvu pustolovinu smo tad doživjeli! Susjed Ivan nas je povezao do obližnjeg mjesta. Sjećam se kako sam sjedio u stražnjem djelu njegovog malog kamiona. Društvo su mi pravile kašete raznog povrća koje se nadvijalo nada mnom u svakom zavoju uske brdske ceste. Majka i Ivan su veselo razgovarali i smijali se našim nevoljama, a ja sam uživao slušajući majčin smijeh. Nije se često smijala. Bojala se ljudi, ali s Ivanom je bila opuštena. Nakon uzbudljive vožnje stigli smo do sljedeće željezničke postaje. Poslije dugog čekanja ukrcali smo se na vlak. Trudio sam se ostati budan i promatrati kroz prozor. Taman kada su mi počela navirati najzanimljivija pitanja umor je pobijedio. Probudio sam se u trenutku kada se jezero sramežljivo počelo otkrivati pogledima. Vlak se, klizeći po vijugavoj zmiji, s lakoćom probijao kroz planinske klance. I tada kao i sada, svaki komadić krajolika je upravo na mjestu na kome pripada. Poput komadića savršenog mozaika.
– Oprostite, koliko je sati? – upitam prolaznika.
– Jedanaest i trideset! – veselo odgovori.
Zahvalim se i pomislim:
"Rekla je da će u jedanaest biti ovdje. Majka i njezino kašnjenje.“
Nevoljko počnem odmahivati glavom i u tom trenutku čujem poznati glas:
– Nisam ti valjda već pokvarila raspoloženje?
– Mama! – uskliknem i snažno ju zagrlim.
Primijetim da sam svojim usklikom uznemirio prolaznike. Počeli su se udaljavati od nas, ali su zadržali svoje prijekorne poglede.
– Pusti ih – reče majka – znaš da je to ljudska reakcija na sreću.
Sjedili smo na klupi u tišini. Odjednom majka me upita:
– Kako si?
– Dobro sam. Ne moraš se brinuti. Uvijek sam dobro.
– Drago mi je. Željela bih da se češće viđamo, ali znaš da to nije moguće.
– Znam. Ti ne podnosiš ljude. A meni ne daju da te vidim. Nadam se da nas sad neće vidjeti!
– Ne brini. Zato i dolazimo ovdje. – Majka me pokuša umiriti dok sam se osvrtao oko sebe.
Opet smo šutjeli neko vrijeme. Tišina je bila neugodna. Uvijek bi nastupila onda kada bi se sjetili da se ne smijemo viđati.
– Gle čamac! – u jednom trenutku poviče ushićeno – Ideš sa mnom da otplovimo jezero kao nekada?
– Ne! Nemoj molim te!
– Ali zašto? Znaš kako nam je bilo lijepo. Hajde budalice, nema razloga za strah. Hajde! – poviče još jednom pokušavajući me dignuti s klupe.
Uspijem joj otrgnuti ruku i jače se primim za klupu. Počnem se derati iz svega glasa dok ju gledam kako se penje na čamac:
– Ne! Nemooooojjjjjj vratiiii seeeee!
Kako se majka odmicala od obale tako sam sve glasnije vrištao i grčevito se držao za klupu.
Odjednom osjetim hladne ruke na ramenima kako me guraju prema travi. Druge me pokušavaju odvojiti od klupe. Prolaznici se okupljanju oko mene. Bespomoćnost me razdire. Majka se sve više udaljavala, a ja ne razumijem zašto me tuđe ruke obuhvaćaju sa svih strana. Glas bez lica odjednom progovori:
– Vežite ga! Ali oprezno! Marko, čuješ li me? Doktorica Ružić je.
– Ali majka je otišla na čamac ....zaustavite ju – tiho progovaram dok osjećam kako mi igla injekcije prodire u tijelo.
– Nova shizofrena epizoda. Majka se opet vratila. Čekajte koji je danas datum?
– Dvadeset osmi svibnja doktorice.
– Danas je dan kada ih je majka pokušala utopiti. On je čudom preživio. Pripremite sve za elektrostimulativnu terapiju! I odvedite druge pacijente u njihove sobe.
„Moram ići mama. Doktorica me zove. Nemoj ići na čamac, nemoj, nemoj..nemoj...“ ponavljam dok sve više tonem u san.
Mirela Ilić
Rijeka
.......
(Priča "Ono što si mi ostavila" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")