"Što je babi milo, to joj se i snilo..." otprilike bi bila poenta odlične priče koja nam stiže iz Rijeke. Uživajte!
......
Istresla je pseću hranu u zdjelicu, sjela na stolicu uz rešetkastu ogradu francuskog balkona i nastavila piti kavu. S prozora susjedne zgrade kreštala je papiga. Svaka iza svojih rešetaka, iz skučenih prostora, dijelile su pogled u dvorište.
Rano se budi, karakteristika penzionera. Gradska naselja još miruju. Počivaju ljudi i njihovi limeni ljubimci. Tek poneki penzić, s najlon vrećicom u rukama ide prema kvartovskom dućanu. Po kruh i mlijeko, po jedini razgovor u toku dana, po osmijeh, ako ga njime počasti prodavačica, ipak je radna subota. Starost u zgradama s visokim stubištima često je osuđena na osamljenost. Srećom, ona ima društvo. I dobar pregled susjednih dvorišta. Vrijedi više od televizijskih sapunica i ekrana s političarima osmjeha od sedam kiselih limuna. Malo im lužine ne bi škodilo, da sapere aroganciju.
U vidokrug joj upada djevojka. Vikendom, često čeka ispred ulaza zgrade. Mlada, lijepa, zategnute kose u visoki rep, sređena. Stoji uz dvije torbe i ogleda se.
Stiže i on. Točan je. Danas s nekim novim autom. Pedesetih godina, sportski tip, zgodan. Kima glavom, uzima torbe, stavlja ih u prtljažnik. Ona se smiješi, sjeda do njega i odlaze.
Proljeće je u punom zamahu, a stari prdonja se zaželio svježeg mesa. Očito zna s mladim djevojkama. Najprije piće u kafiću uz osmijeh razumijevanja, pa: "Oprostite što smetam, ne želim se nametati", odmicanje stolice, naklon, maniri džentlmena. Onda pričica, osamljen u braku, neshvaćen, strka na poslu, otuđenje kod kuće, i tako dalje i tako bliže...
Ona pada, ko zrela kruška u još zrelije ruke. I tako to, sto puta viđeno. Prvo nelagoda, lagano stjecanje povjerenja, prepuštanje pažnji i nježnosti. On sve zna, on razumije, on ju obožava... Onda kreću vikendi poput ovog.
- Curo, curo, otrijezni se. Nisi ti prva u klopci, samo si jedna u nizu – mrmljala je ljutito – Ne budi kokoš, mala. Progledaj na vrijeme! – srkala je kavu i gladila leđa najdraže životinje.
Njen dan miriše na isto, subota ili ne. Svakodnevica, pomirenje s rutinom. Redovito praćenje i tumačenje događanja u susjedstvu. Netko čita iz taloga kave, ona kroz ponašanja. Vjerovala je u svoje sposobnosti. Situacija s djevojkom izazivala je nemir.
Mala nije tip sponzoruše s ekrana. Djeluje naivno, ali trebala bi se kloniti ovakvih likova. Odlučila je. Pričekat će kasno poslije podne. Tada ju vraća pred zgradu. Zaskočit će ih. Ošinut će je pogledom. Djevojci ne priliči takvo ponašanje. Njega će pogledati ko zadnje smeće. Smislit će neku otrovnu rečenicu. Subota je dan za obitelj, ne za švaleraj.
Sunce je zalazilo. Postavila je zasjedu. Ležerno je šetala pudlicu. Iskustvo i strpljenje na njenoj su strani, ipak s godinama dobiješ još nešto osim mudrosti.
Konačno, crni džip se zaustavio tik do ulaza. Gotovo se naslonila na njega kako bi ostvarila naum.
Izišao je, otvorio djevojci vrata.
– Taman na vrijeme, nema razloga za brigu – smiješio se.
– Hvala.
– Ma, hvala tebi. Našla si se u pravom trenutku na pravom mjestu.
– Ne možete zamisliti koliko mi znače vaša podrška i pomoć. Vi ste u pravom trenutku na pravom mjestu.
– Slijedeću subotu ponovno, ali kraće. Sin ima rođendan, moram se ranije vratiti... Shvaćaš?
– Naravno.
Pretvorila se u uho. Čekala je pravi trenutak da im uništi dan. Smišljala je kako. Pas je potezao prema djevojčinim nogama. Privlačila je uzicu.
– Znaš, pravi sam sretnik što si pristala. Danas je rijetkost naići na mladu, zrelu osobu. Svi se srame, izigravaju finoću.
– Nemojte, neugodno mi je...
– Ne treba ti biti, mnoge bi mogle, kad bi htjele. Jedino na tebe uvijek mogu računati.
– Nema problema. Treba mi novac.
– Znam. Ja sam tu. Ako zapne, zovi.
"A ha!" – pomisli, zasjeda je uspjela – "Samo me gledajte, besramnici..."
– Ej, ne zovi nikoga za slijedeći tjedan. Naći ću vremena za odvesti mamu na kemoterapiju. Nedostaju mi njen osmijeh i miris jutarnje kave. Dobri duh naše firme, moja najbolja spremačica sve ove godine. I sretno na faksu u ponedjeljak! Rasturi taj ispit.
– Hvala vam, barba Jakove, puno hvala.
– Bit će još jedna zgrada za odradit drugi tjedan, a do tad se drži knjige. Dogovoreno?
– Naravno, hvala.
– Zagrli mi Miciku, jaakoooo.
Motajući se oko djevojke koja je mahnula za autom, pas je srušio torbu. Poispadale su krpe, sredstva za čišćenje i gumene rukavice.
Djevojka je kleknula, okrenula mu dlanove. Škakljao ih je toplim hrapavim jezikom. Smijala se. Vrtio se po njenim koljenima i vlažnim krpama. Gurao ih njuškom i mahao repom. Trpajući stvari u torbu obratila se ženi iznad sebe:
– Imate krasnog psa, uvijek sa željela takvog. Kako se zove?
– Dona. Zove se Dona.– zbunjeno je pogledala djevojku, trzajem uzice privukla je psa i žustro krenula pločnikom.
– Bok Dona, bok, slatka si... – smiješila se mašući.
Dok se uporno okretala i pokušavala vratiti onoj koja je strpljivo skupljala stvari s poda, vlasnica je oštro povlačila vodilicu.
– Ajde, Dona! Ajde, kreni, i ne guraj uvijek nos gdje ti nije mjesto, gledaj svoja posla.
Senka Čorak
Rijeka
.......
(Priča "Svoja posla" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)