U velikoj sali Banskog dvora u Banjaluci večeras je održano književno veče sa najznačajnijim savremenim regionalnim piscem Miljenkom Jergovićem, kome je prisustvovalo skoro 500 ljudi!
Druženje sa zagrebačkim piscem, rođenim u Sarajevu organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ" iz Banjaluke, a moderatorke programa bile su Vanja Šušnjar-Čanković i Kristina Ljevak.
Ljubitelji Jergovićevih djela do zadnjeg mjesta popunili su salu Banskog dvora i sa velikom pažnjom slušali mudre i na momente veoma duhovite odgovore na postavljena pitanja, a koji su s vremena na vrijeme samo bili prekidani burnim aplauzom.
Na početku večeri postavljeno je pitanje - kako izgleda tipičan dan Miljenka Jergovića. On kaže da dobar dio dana čita, jedan manji dio dana piše, ali da postoji jedna stvar u kojoj jako uživa i koju strašno voli da radi...
"To je nešto što je svojstveno za tri vrste ljudi: prva vrsta su komšinice 'raskokuše', druga vrsta su policijske uhode, a treća vrsta pisci. Volim se negdje pritajiti, na primjer u kafani gdje svakog jutra pijemo čaj ili kafu, i prisluškivati šta govore ljudi za susjednim stolom. Takođe, ako se vozim u autobusu, strašno volim slušati ko šta govori. To mi je jedan veliki užitak, kao i izvor najvećih čudesa pod kapom nebeskom!
Jer, to šta će ljudi ispričati, kakve će riječi izgovoriti i šta će izvući iz svog životnog iskustva, ne znajući šta uopšte govore, to je veličanstveno, i to je jedna od ljepših stvari koje čovjek može raditi. Dakle, špijunirati i prisluškivati ljude, svejedno u koju svrhu. Jer ja to stvarno ne radim da bih kasnije nešto od toga uzeo ili napisao, nego jednostavno uživam slušajući", kaže Jergović.
Zagrebački autor navodi da pisanje ima smisla jedino ukoliko se piše o onome o čemu se ne može pisati, tj. ukoliko to pisanje boli. U svom posljednjem romanu "Selidba" Jergović se bavi "kuferaškim" porijeklom svoje porodice, o njihovom bezdomništvu, usput potcrtavajaući svoj život, koji se podijelio na dva dijela:
"Ko ne zna, moja je porodica nastala i ja sam se rodio ponajprije zahvaljujući austrougarskom caru Franji Josipu koji je udesio da se moje prababe isusreću sa mojim pradedovima, jer se oni iz tako različitih dijelova Evrope ne bi mogli susresti da on nije slao ljude tamo-ovamo, i da ih na kraju nije sakupio u Bosni i da nije udesio da jedni sa drugima imaju bliske veze i odnose, da bi se jednoga dana kao posljedica svega toga rodio ja...
Svi mi ovdje večeras, ili velika većina nas, ima onaj život koji je živio do '92 godine i neki drugi život koji je krenuo nakon te '92, ne odmah, nego zapravo nekoliko godina kasnije. Jer između '92 i '95, smo svi mi čekali da se dogodi neko čudo i da se naš prethodni život nastavi, da nekako stvari dođu u normalno stanje. I trebalo je dugo vremena da shvatimo da stvari neće nikako doći u normalno stanje i da možemo da crknemo ili počnemo živjeti neki drugi život. I kada je taj drugi život započeo, on sa ovim prvim životom gotovo da nije imao nikakve veze..."
Čim dobiju vlast u novinskoj redakciji, čim postanu urednici, vidiš kako se nešto zlokobno ispravilo u njihovom držanju...
Na pitanje da li bi smo, proučavajući istoriju kao ličnu ljudsku dramu mogli razviti pacifističke stavove, Jergović kaže da on zapravo više ne zna šta je to pacifizam:
"Svi govore da su za pacifizam, da su za mir, a svi u isto vrijeme provociraju i izazivaju ratove. Tu ne mislim samo na ratove između zemalja i naroda, nego i na potpuno privatni nivo. To je jedna potpuno interesantna stvar kako se iz načelnog mirotvorstva proizvodi ratnička atmosfera...
Pacifizam je sumnjiva, nedokaziva stvar, jer se on dokazuje tek smrću. Pacifista je zaista bio Martin Luter King, a tako je i završio. Očekivalo se da će Barak Obama biti pacifista, a čovjek je započeo više ratova nego pet njegovih prethodnika zajedno. Prosto da se prepadneš da neko od tvojih bliskih prijatelja, dragih pacifista, slučajno da ne dođe u priliku da o bilo čemu odlučuje, jer bi mogao napraviti strašne stvari.
Naravno, imamo mi to naše iskustvo iz '91, '92 godine, tu smo se uvjerili da svašta od ljudi možeš očekivati. Pa sve do onog najnižeg međuljudskog nivoa – čim dobiju funkciju, čim dobiju neku vlast i eto ti belaja! Čim dobiju vlast u novinskoj redakciji, čim postanu urednici, vidiš kako se nešto zlokobno ispravilo u njihovom držanju... I tako pacifizam ode do đavola."
Jergović kaže da nije veliki pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatra da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum navodi da mu je bilo jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga:
"Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi streotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira, već se rade hagiografski prikazi žrtava.
To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas...
Mene, moram priznati, uvijek vuče pisanje o počiniteljima, a ne o žrtvama, ali pisanje na način da se identifikujem, da se uživim u njihovu perspektivu, da ja budem on, ne zato što to želim biti nego što je jedino tako moguće pisati".
Postoji neki neugodni, plačljivi streotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi...
U svojoj knjizi iz 2018. godine "Nezemaljski izraz njegovih ruku" Miljenko Jergović bavi se Sarajevskim atentatom, kao i njegovim glavnim sudionicima Gavrilom Principom i Francom Ferdinandom. Kaže da je krenuo pisati tu knjigu 2014, na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, "svađajući se u sebi sa crno-bijelim prikazivanjem stvari, a sa druge strane nastojeći ispričati priču o ljudima":
"U jednom poglavlju sam naveo sličnosti između Gavrila Principa i Franca Ferdinanda - to što su im se matere isto zvale, to što su obojica bili 'tuberani', to što su obojica imali vrlo sličan kompleks manje vrijednosti. Franc je imao kompleks manje vrijednosti jer je bio sedmi princ po redu, a Gavrilo zato što je bio fizički sitan. Obojica su imali vrlo snažan unutrašnji osjećaj osobne časti, pa se Franc borio za svoju nesretnu ženu koju dvor nije priznavao, a on je htio da ona bude njegova carica. S druge strane, Pricip je imao svoj unutrašnji osjećaj časti i čestitosti. I to sve kad poredaš vidiš da je situacija bila malo drukčija...
Da je, na primjer, stvar sa atentatom iz bilo kog razloga propala, Franc Ferdinand bi vjerovatno abdicirao zbog te svoje žene, a Princip bi nastavio sa svojim revolucijama, anarhizmom, kampanjskim školovanjem. I da je slučaj udesio da se oni sretnu, recimo 1923. godine, vozeći se u vozu od Bratislave do Praga, oni bi se vrlo lijepo mogli ispričati i vrlo lijepo razumjeti..."
Uoči druženja sa svojim čitaocima u Banskom dvoru, Jergović je dao i kraći video intervju za naš portal, u kome je, između ostalog prokomentarisao veliki skandal u Hrvatskoj povodom izbacivanja "Dnevnika Ane Frank" iz školske lektire.
Pogledajte...
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu