Pitao je o kakvom se papiru radi. Kada je dobio odgovor, pocijepao ga je i počeo utakmicu bez igrača čija su imena bila na spisku. "Od tada mi iz Zvezde niko nije pružio ruku", rekao mi je Nenad Lalatović u studiju.
Nenad Lalatović prvi put bio je gost Monda u junu 2014. godine.
Poslije polusezone u Voždovcu i Napretku, našao se na klupi Crvene zvezde, kluba za koji je "bolesno" navijao od malena, u kom je trenirao, debitovao, zaslužio kapitensku traku, postigao gol u "vječitom derbiju", osvojio četiri trofeja i zbog koje je, na kraju, otišao tamo gdje mu se nije odlazilo...
"Nisam mogao to da uradim, da stavim lovu u džep i odem. Sve što imam, imam zbog tog kluba", rekao mi je prisjećajući se razgovora sa Draganom Džajićem poslije kog je odlučio da ode u Donjeck za obeštećenje klubu umjesto Istanbul kao slobodan fudbaler.
Sjećam se da smo ga pitali kakvi su ciljevi postavljeni pred njega i ekipu u sezoni u kojoj zbog suspenzije neće biti međunarodnih utakmica, a pred pripreme na koje neće otputovati Nenad Milijaš, Nejc Pečnik, Miloš Ninković, Dragan Mrđa, Abiola Dauda...
"Pff, bilo bi mi mnogo lakše ako bih tačno znao šta se očekuje od mojih igrača i mene...", rekao je tada sa osmijehom, uvjeren da će uspjeti, iako je sve upućivalo na to da neće (biti lako).
To mu je postalo znatno jasnije u decembru iste godine, kada je drugi put bio naš gost.
"Može titula, ali hoću prvo pare", rekao je i direktno ukazao na to šta je osnovni problem sa kojim se susreću momci iz svlačionice - besparica.
Neće proći mnogo do trenutka kada će Lalatović zbog takvog stava i načina razmišljanja platiti skupu cijenu i biti ispraćen tiho sa adrese Ljutice Bogdana 1a.
U narednih šest godina promijenilo se mnogo toga, salu za intervjue na trećem zamijenio je improvizovani studio za snimanje podkasta na drugom spratu, pa se sada nešto kraće guramo sa gostima u liftu (ako radi), a Lalatović je za to vrijeme radio ono što najbolje zna i najviše voli...
SVE U 16 SA BOŠKOM: STOJKE JE IMAO SAMO PARTIZAN
Izvlačio je maksimum iz momaka koje je trenirao, vodio utakmice sa nedokučivom količinom naboja, kačio se sa nekim ljudima koje nikad nismo vidjeli, jer kamere uvijek snimaju teren, rastajao se burno i manje burno sa čelnicima klubova u kojima je radio između šest mjeseci i godinu (jednom je ostao na klupi cijelih godinu i po), držao nezaboravne konferencije za medije na stadionima najvećih rivala, častio se psovkama sa predsjednicima klubova i navijačima-novinarima, mijenjao gradove i dijelove Srbije, ali neke stvari nije mijenjao nikad.
Sinonim za njegov trenerski stil (p)ostali su uočljivo bolji rezultati tih timova u poređenju sa sezonama prije i poslije njega (osim u slučaju Crvene zvezde, ali o tome je posebno bilo riječi...), borben duh ekipa bez obzira na to da li su plate kasnije dan, nedjelju, mjesec ili godinu i sportski stil oblačenja - patike, trenerka, kad je hladno prsluk i, naravno, kačket.
E, kačket nije imao kada je u junu 2019. godine, poslije najbolje sezone u karijeri, treći put došao kod nas na razgovor o fudbalu, a zapravo razgovor o sebi, jer... To sam mu i priznao tokom emisije, čak i kada je očigledno da zaslužuje kritiku za neke svoje postupke, pojavi se doza empatije i simpatije zbog toga što sve - i dobro i loše - radi jednako iskreno.
Takav je bio i razgovor sa Nenadom Lalatovićem u srcu šesnaesterca, tokom kog mi je ispričao da je iz Crvene zvezde otišao nakon što mu je pred jednu utakmicu u finišu sezone dostavljen papir sa imenima startera.
"Pocijepao sam papir i nisam stavio nijednog igrača čije je ime bilo na njemu. Od tog dana niko iz Crvene zvezde mi nije pružio ruku", pričao je bivši kapiten najtrofejnijeg srpskog kluba, čiji je stric direktno zaslužan za to.
Poslušajte...
...ili pogledajte 18. epizodu Mondo podkasta "Sve u 16" sa trenerom godine u našoj zemlji, ako mene pitate, Nenadom Lalatovićem.
Zapratite #Sveu16 podcast na YouTube ili SoundCloud kanalu, tamo vas čekaju stare epizode i novi gosti.